… a idu izbori. (Srbija, kontekst 2011.)

| Katarina Milićević |
Anestezirana Srbija, pred nove izbore. ...
1. oktobar/listopad 2011
1. oktobar/listopad 2011

Ako posmatram analitički period septembar 2010 – septembar 2011. u državi Srbiji se mnogo toga dogodilo. Ima i pozitivnih stvari, takoreći onih koji su sa stanovišta izgradnje mira predstavljaju možda i najveće korake učinjene u poslednjoj deceniji.

Hapšenje Ratka Mladića, pa potom i Gorana Hadžića su događaji koji su se odavno još činili nemogućim.  I pored pitanja kako su  dva najtraženija haška begunca uhapšena na prilično javnim mestima, te kako ih se nije moglo uhapsiti ranije, njihov odlazak u Hag predstavlja uspeh. Još uvek ostaje nepoznato ko im je pomagao, kako, da li je i na koji način u tome učestvovao državni aparat ili samo pojedinci, ali sam čin hapšenja i isporuka dovoljan je da se zabaleži kao jedan od važnijih. Pri tom, iako u delu javnosti Mladića još uvek smatraju nekakvim herojem, posledica njegovog hapšenja je i ponovno otvaranje dosijea, priče o zločinima, preispitivanja odgovornosti, emitovanje dokumentarnih filmova na nacionalnim televizijama, koji su dobrom delu javnosti omogućile da na drugačiji način sagledaju događaje iz poslednjih ratova i pojedinačne uloge, ali i kolektivne, u njima.

To, naravno, nije dovoljno za ponovno slaganje kolektivnog sećanja, ali je dovoljno za početak preispitivanja, od kojeg se do sada bežalo u istoriju, mit i legendu.

U političkom smislu, u Srbiji ništa novo. Korupcija, siromaštvo, nezaposlenost, grupe koje se organizuju da bi vršile nasilje, navijačke grupe koje se organizuju da bi vršile nasilje (iako u mnogočemu podeljene, razne grupe u Srbiji se, čini se, lako organizuju kada vrše nasilje), politička nezainteresovanost da se problemi reše, demagogija umesto dela, koketiranje sa glasačkim telom, nerešena ubistva iz prošlosti, kriminal… Svetska ekonomska kriza, kao opravdanje za sve što se loše dešava, bez pokušaja jačanja mikroekonomije, i bez ozbiljnih pokušaja da se suzbije siva ekonomija, u kojoj radi gotovo milion ljudi.

Sa distance gledano, u Srbiji se sve manje dece rađa, a penzioneri su najbrojnija populacija, koja najlošije živi. Žrtve tranzicije, na kojima su stvarane političke karijere – sa objašnjenjem da je žrtva koju oni podnose gubitkom radnog posla i fabrike mala za ono što sledi – bolja budućnost za njihovu decu, danas imaju više od 50 godina i nikakvu mogućnost da se ikada više zaposle – jer posla nema ni za mlađe, obrazovanije i stručnije. Decenije su ispred tih ljudi, a oni nemaju nikakvu mogućnost da na svoj život više direktno utiču. Lekovi za umirenje su najprodavaniji medikamenti u Srbiji, koja je odavno anestezirana.

Aktivistička scena je, takoreći, ugašena. U prethodnom periodu velike organizacije ugušile su početak stvaranja malih, lokalnih organizacija sa ograničenim ciljevima, te NVO scena u Srbiji postoji u nekoliko centralnih beogradskih ulica. REKOM1, kao ideja, iako načelno podržan od većine NVO i političkih partija na vlasti, sapleo se u sopstvenu strukturu i u prebrojavanje – lekcija koja se istorijski ponavlja u bivšoj Jugoslaviji. Kad se stiglo do prebrojavanja i do sabiranja ko je više, a ko manje, koga ima više, a koga manje, kome pripada više, a kome manje, ko je zaslužan više, a ko manje, ko vlada više, a ko manje – zemlja se raspala. A onda je, 20 godina kasnije, Koalicija za REKOM krenula u akciju, sa časnim ciljem, u kojoj se saplelo o svakoja prebrojavanja. Svakako, veliki zadatak pred REKOM-om tek stoji, i pored brojnih kritika koje su stizale na pojedine delove procesa, i koje se, tek u nekoj meri mogu smatrati korisnim, i podsticajnim za dalje korake.

Posle održanog Prajda 2010, ove godine je on u Srbiji otkazan. Jasno je da za godinu dana nije mnogo toga urađeno ni da se prava ove zajednice poboljšaju, ni da njihov položaj u društvu bude prihvatljiviji, te osim državnog aparata, koji ima najveću odgovornost, jedan manji deo se može pripisati i organizatorima. Direktna posledica neodržavanja parade, i javno izrečenih pretnji pripadnicima LGBT populacije, je napad na devojku koja je nosila majicu sa oznakom LGBT. Osećaj straha i nesigurnosti, pa i nemoći – vidljiviji je nego prošle godine u ovo doba, kada se država suprotstavila huliganima.

I onda dođemo do „najskuplje srpske reči“ – Kosovo, gde barikade i dalje pokazuju da je put do suživota i makar prividnog mira i dalje u magli kriminala, korupcije, i nedovoljne spremnosti politike i na jednoj i na drugoj strani da sedne za pregovarački sto i zajednički reši problem. Naravno, to rešenje ne može, bar ne sada, biti sveobuhvatno, trajno i konačno, ali mogu se ljudima garantovati bezbednost, i obične stvari koje život znače: dokumenata, putovanja, početak nekog oblika suživota, koji bi u vremenu koje sledi mogao da postane trajni mir.

Na Kosovu odgovornost je na vladi čiji predsednik je pod sumnjom  za ratni zločin i prodaju ljudskih organa, čiji potpredsednik stranke je osuđen za korupciju, a ponovo je i pred sudom za ratne zločine, a svi svedoci optužbe su pobijeni pod misterioznim okolnostima, vlada čiji je prethodni predsednik takođe optužen za ratne zločine (Haradinaj). Ta vlada je partner Zapada u “uspostavljanju pravne države na severu Kosova”. Hajd’ samo da zamislimo na tren, kakav bi bio odnos prema Srbiji, da se kojom nesrećom slični optuženici nalaze na čelu državne administracije?

Ta neprincipijelnost boli i podstiče osećaj nepravde, pa stoga ne čudi što je naklonost EU integracijama u Srbiji danas po prvi put ispod 50% (46).

Nema sumnje da na severu Kosova srpski kriminalci rade zajedno sa ekstremnim nacionalističkim partijama i da srpski i albanski kriminalci sarađuju, ali otkad se to vatra gasi zajedno sa piromanom?

Deklarativno, slušajući političare sa bilo koje većinske strane – sve je u najboljem redu. Država je, na rečima, spremna da zaštiti i podrži manjine. U praksi, to je daleko od primetnog, te imamo nasilje na svim osnovama.

Prognoze za 2012. su da će biti izbora, a oni sa sobom nose pojačanu dozu svakakvog nasilja, da će kriza biti još gora, a da je opravdanja sve manje. Objašnjenja, takođe. Osećaj će, predosećam – biti isti. Razočaran i anesteziran.

Katarina Milićević

* * *

1 “Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije (REKOM) za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriji bivše SFRJ u periodu od 1991-2001.”

 

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja