Amer Delić
Prije 20 godina (april,1992.), kao student ekonomije, otišao sam iz Sarajeva sa torbom u kojoj sam ponio samo odjeću kući na pranje i krenuo uhvativši zadnji voz iz Sarajeva prema svom rodnom gradu. Mislio sam da će horor koji je počeo da se smiri u narednih par dana. E pa Boga mi, grdno sam se prevario. Naredne tri i po godine proveo sam sa puškom po brdima i šumama bosanskim, prolazeći kroz predjele za koje nisam ni znao da postoje, ali koji su izuzetno precizno ucrtani u topografske karte (bilo zgodno kako za izgradnju, tako i za devastaciju, znaju geodeti i artiljerci najbolje).
Predratni period proveo sam sa usađenim idejama primjernog socijalističkog omladinca, sa neizostavnom primjesom nacionalističko-šovinističkog prizvuka za čije iskorjenjenje partija[1] nije imala recept, a koji je eskalirao u ratu i koji mi je dao jasnu odrednicu kojem taboru pripadam, a tada se, priznajem, na to nisam mnogo ni žalio.
Moj dolazak u CNA je slijed događaja nečega što je počelo prije 9 godina, sa prvim kontaktom ljudi iz tima i odlaskom na prvi trening za učesnike ratova koji se održavao na Bjelašnici (BiH). Usljedili su bazični i napredni treninzi iz izgradnje mira, veteranski treninzi, razne edukativne radionice i konferencije. Sada, kada se prisjetim kakav sam krenuo na put vlastite ideološke detoksikacije pomislim na procese koji su se odvijali u meni po prvi puta susrećući se sa vlastitim, ali i predrasudama drugih o svemu što se do tog momenta uzimalo zdravo za gotovo u našim društvima, a kako se dotakosmo društava otvoriše se pitanja identiteta, sukoba , polne, rasne i svih inih segregacija. Po prvi puta tada se susrećem sa vidom aktivizma koji je u stanju da nenasilnim metodama vrši pritisak na odgovorne institucije i pojedince i nudi modele prevazilaženja nesuglasica i problema koji su, sa sigurnošću tvrdim, stereotipno u mislima ogromne većine ljudi sa prostora bivše SFRJ bili rješivi slanjem na Goli Otok[2] na dugogodišnje kazne ili još jednostavnijim „stavljanjem pred zid“ neistomišljenika i drugačijih od onoga što većina proklamuje.
Sada, kao članu tima CNA, konačno mi se ukazala prilika da direktnije i sa više manevarskog prostora mogu da podstičem promjene koje naša društva očekuju i da budem jedan od onih koji se obično bave onim što niko drugi neće, a trebao bi (čast izuzecima) ili o čemu se misli da će vremenom doći na svoje i da o svemu odlučuje neko drugi. Nekako živeći među ovim ljudima, naravno pri tome mislim na čitav region jer sam imao tu sreću da ga proputujem i upoznam priličan broj ljudi koji u njemu obitavaju ili su vezani za njega, nisam stekao utisak da su ljudi baš opušteni i kutarisani duhova prošlosti. Više su kao mala djeca koja zažmire kad ih je strah i vjeruju da im od onoga što ne vide ne prijeti opasnost. A ja, Boga mi, mislim da im treba otvarati oči i staviti ih pred ogledalo da prepoznaju sebe i svoju odgovornost, i vraćati ih nanovo ispočetka da vide kako se odnose i prema prošlosti i prema državama iz okruženja, narodima i komšijama, svojim porodicama i svim ljudima uopšte, životinjama, biljkama, zemlji, vodi. Dosadilo mi je odavno da slušam konstantno prebacivanje krivice na druge, žalopojke o mizernosti vlastitog postojanja od ljudi koji, svrstavajući se u plemena, maštaju da će se biti jači, dok vlastite poglavice isisaše im i njihove živote i resurse zemlje koje su zaposjeli. Znam da su više ubijeđeni da su toliko drugačiji od „onih drugih“, nego što ih mogu ubijediti da su po genetskom materijalu isti unazad desetine hiljada godina. U redu, imaju pravo na izbor.
E sada baš imam namjeru kopati i čeprkati po tabuiziranim stvarima, uletjeti u vremeplov i tražiti odgovore , da vidimo šta je to što nas je snašlo (maltene ima svojstvo permutacije sa pravilnom vremenskom odrednicom). Ima li alternative nešto gdje ćemo tražiti činjenice, istinu, zatražiti i dobiti oprost, konačno dati smiraj mrtvima i njihovim porodicama. Ne želim da vidim šminkanje nečega trulog kako bi se približili evropskim tokovima. Nema ni Evropa, a najmanje mi sami, nikakve koristi od mumificiranog leša koji ne zna šta ga je snašlo.
Sreća zavoljeh ovo Sarajevo još kao mali dječak iz provincije. Sada kad se uhvatim u klinč sa svim ovim tegobama gore spomenutim, imaću njegove ulice i parkove za revitalizaciju duha koga ova stvarnost smori.
[1] Partija- često korišten sinonim za „Savez komunista“ u bivšoj YU, jedina i vladajuća politička stranka na sceni do 90-ih.
[2] Politički logor Goli otok zloglasni logor na istoimenim otoku za jugoslavenske političke zatvorenike osnovan je 1949. po nalogu rukovodstva komunističke partije i države. Izabran zbog nenaseljenosti i gotove nemogućnosti bijega.