U trenutku nastajanja ovog izvještaja iz Vlade RH najavili su otpuštanje 20 000 ljudi iz javnog sektora. Iznenađeni nepovoljnim reakcijama, objasnili su da se uglavnom radi o prijevremenim mirovinama i dokupu radnog staža, ali će biti i otkaza, i to na temelju nekakvog „ocjenjivanja zaposlenih“. „Sva ta drama oko otpuštanja je potpuno bezvezna“ izjavio je potpredsjednik Vlade i dodao: „Pred nama su ozbiljni rezovi“.
U tom smislu, „nova“ vlast nije donijela ništa novo. Bez pretjerano dobre ideje o tome kako da popravi devastirani javni budžet, ukine oblike političke korupcije određenih grupa glasača (kao primjerice poljoprivrednika, ili nekih drugih skupina korisnika državnih sredstava) koja ionako služi nekom konkretnom, najčešće monopolskom interesu (1) ili pokrene nepostojeću privredu, vlast se obrušila na građane.
U tijeku je intenzivna kampanja koja građanima ima objasniti: 1) da su lijeni, naslijedili radni metalitet i ponašanje iz doba socijalizma te da se moraju naučiti redu jer, 2) u kapitalizmu ništa nije besplatno. Zahvaljujući tome, traje snažan i intenzivni udar na preostatke socijalne države, pa se tako ukidaju različiti oblici socijalne sigurnosti građana (odnosno dobivaju komercijalnu cijenu), umjesto državnih tijela osnivaju se nezavisna, nevladina tijela ili organizacije na koje se te usluge prebacuju, urušavaju se osnovne postavke socijalnog dogovora (Vlade i sindikata) i uspostavlja komunikacija s poslodavcima mimo ovih potonjih.
Zato se ne čini nevažnim ovdje napomenuti da Hrvatska ima i više od 50 milijardi kuna nenaplaćenog poreza. Kako je običnim građanima gotovo nemoguće izbjeći poreznu upravu, ostaje otvorenim pitanje kome se to i zašto porez „opraštao“ – budući među neplatišama, ima i onih koji svoju ljubav prema domovini iskazuju glasno i spremno, poput Marka Perkovića Thompsona. Za razliku od ovih povlaštenih, teret krize, ili kako se to „popularno“ kaže – „stegnuti remen“ – moraju građani.
Ovi pak, slušajući upute za preživljavanje iz Vlade, imaju zadovoljstvo pratiti suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu zbog sumnje u nezakonito izvlačenje desetaka milijuna kuna iz državnih tvrtki i institucija. Uz njega je optužena i stranka kojoj je bio na čelu, HDZ. No, teško da to popravlja opći dojam o (ne)pravednosti i (ne)funkcioniranju institucija. Postoji čitav niz protuzakonitih djela, prvenstveno u sferi privatizacije nekad uspješnih poduzeća iz kojih se kapital izvlači na prokušane iako nezakonite načine, a čiji se prekršitelji ne procesiraju zahvaljujući jakim vezama s različitim instancama političke ili sudbene vlasti. Radnici pak ostaju na cesti.
Da uvezivanja ekonomske, medijske i političke moći nije pošteđena ni manjinska politika pokazao je sukob između Predsjednika Republike Ive Josipovića i potpredsjednika Samostalne demokratske srpske stranke i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca. Predsjednik Josipović je, čini se, bio spreman anulirati dobre učinke svoje regionalne politike optužujući Pupovca i Srpsko narodno vijeće (2) da su izgradili „etnobiznis“, te da se bave „reketarenjem“ i podgrijavanjem „nacionalnih sukoba niskog intenziteta“.
Optužbe za financijski i politički monopol „koji zatvara mogućnost pluralizma unutar srpske manjine“ idu prvenstveno na račun tjednika „Novosti“ čije izdavanje financira Srpsko narodno vijeće, i to iz sredstava državnog proračuna. Tjednik koji je, umjesto da se bavi isključivo manjinskim pitanjima, jedini kritički orijentiran prema vlasti (ma o kojoj se vlasti radilo), financira se nelegalno, smatra predsjednik Josipović i takvoj se praksi treba stati na kraj. Takav napad navodno ne bi trebao imati nikakve veze s „aferom ZAMP“, privatnim biznisom predsjednikova prijatelja Marka Vojkovića, o čemu su „Novosti“ opširno izvještavale. Slučaj je to koji se naziva aferom i zbog predsjednikove uloge u omogućavanju tog biznisa, kao i određenog dohodovnog kolača koji predsjedniku u postavljenom poretku stvari pripada.
Slijedom događaja, Pupovac je izostavljen s liste uzvanika proslave godišnjice „Oluje“, a poziv je upućen predsjedniku Srpskog demokratskog foruma Veljku Džakuli. Njegov je dolazak u Knin, na proslavu akcije tijekom i nakon koje je pobijeno više stotina srpskih civila, predsjednik protumačio kao znak da su Srbi priznali hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu te time prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu. Osim ovog, kako ga je Pupovac okarakterizirao “vrlo opasnog načina potvrđivanja državljanske lojalnosti”, Džakula se predsjedniku pridružio i u osudi „Novosti“, optužujući urednika Ivicu Đikića (3) ni manje ni više nego za ustaštvo. Podršku predsjedniku iskazali su, saznali smo iz prijateljski mu nastrojenih novina poput „Jutarnjeg lista“, i mnogi „građani“, „udruge“ i „srpske organizacije“, ali i čitav niz ljudi s hrvatske političke desnice, poput Danijela Srba, predsjednika HSP-a (4).
Ne ulazeći dalje u tanane niti predsjednikova medijskog utjecaja, neprijeporno je da je, štiteći vlastiti interes i u želji da ograniči slobodu jednog medija, predsjednik sasvim kratkovidno i krajnje nedržavnički otvorio prostor za kritiku modela sudjelovanja nacionalnih manjina u hrvatskoj državnoj vlasti, kao da je ovaj model proizašao iz građanskog tipa društva u kojemu su i pripadnici manjina prije svega građani, a tek potom pripadnici etničkih skupina.
Podsjetimo se zato o kakvom se društvu radi. Gostujući u emisiji „Nedjeljom u 2“ splitski gradonačelnik Željko Kerum za vlastiti je financijski slom optužio upravo Srbe, budući “najjači utjecaj na banke i medije ima srpska i jugoslavenska opcija”. Iako su lik i djelo Željka Keruma predmet sprdnje hrvatske liberalne javnosti koja njegove ispade tretira uglavnom karikaturalno, očito postoji neka glasačka podrška koju uživa budući da je izabran za gradonačelnika i saborskog zastupnika. Niti mu je ovo prvi put (prije tri godine u istoj je emisiji izjavio kako „ne bi Srbina za zeta“ te kako „svatko treba znati gdje mu je mjesto“) niti misli da je nešto krivo u takvom tumačenju stvarnosti („Stojim iza svog mišljenja, to misli većina naroda, ali nisu došli u priliku da javno odgovore na to“), ali i dalje izostaju reakcije političkih (i krivičnih?) instanci na tako eklatantan govor mržnje (uzgred ga je spomenuo tek predsjednik Josipović, komentirajući slučaj diskriminacije djece romske nacionalne manjine).
U skladu s tim valja napomenuti da je krajem septembra Žarko Domljan, prvi predsjednik Hrvatskog sabora, koji je gostujući u istoj emisiji oklevetao bivšega šefa saborskog restorana Milana Škorića etiketirajući ga kao “Srbina koji je meso nabavljao u okupljalištu kosovaca i leglu udbaša” (što je naveo kao razlog zbog kojeg je ovaj najuren s posla i izložen policijskoj torturi), oslobođen krivnje po presudi Županijskog suda u zagrebu. Posebno perverznu notu cijelom slučaju daje činjenica da je pod navedenim „okupljalištem“ Domljan mislio na mesnicu Mihajla Zeca, kojeg su zajedno sa suprugom i 12-godišnjom kćerkom brutalno likvidirali pripadnici Merčepova eskadrona smrti 1991. godine.
Inače, suđenje bivšem pomoćniku ministra unutarnjih poslova Tomislavu Merčepu je u tijeku. Na suđenju se pokazalo, prema iskazima tada visoko pozicioniranih dužnosnika, da je državni vrh na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom znao za ratne zločine koje su činile jedinice pod Merčepovim zapovjedništvom, ali da po tom pitanju nije ništa poduzeo. Vladimir Šeks, u to vrijeme šef Kriznog stožera za Slavoniju, a potom i državni tužitelj, čovjek koji je zbog nepravilnosti u postupku i pustio na slobodu ubojice obitelji Zec, o Merčepovim zločinima nije rekao ništa.
Proces Mihajlu Hrastovu, sudska trakavica koja se sa raznim zapletima odvija već 20 godina, okončan je presudom Vrhovnog suda u kojoj je optuženi proglašen krivim za smrt 13 rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu 1991. godine, i osuđen na četiri godine zatvora. Kazna, manja od zakonom predviđene, obrazložena je argumentom da je Hrastov bio smanjeno uračunljiv u trenutku izvršenja nedjela, a kao olakšavajuće okolnosti navedene su i činjenice da nije kažnjavan, da je dao doprinos kao branitelj, da je otac maloljetnog djeteta i da ima bolesnu suprugu. Tu trakavici, međutim, nije kraj jer je Državno odvjetništvo najavilo žalbu zbog mizerne kazne, dok će obrana tražiti oslobađajuću presudu. Hrastov je dosad tri puta bio oslobođen na Županijskom sudu u Karlovcu, ali je Vrhovni sud poništavao presude i vraćao predmet, a onda i sam preuzeo suđenje.
Vrhovni sud presudio je i da je Republika Hrvatska odgovorna za masakr devetero starijih srpskih civila u selu Varivodama, počinjen 28. rujna 1995. Nad njima je, dva mjeseca nakon akcije “Oluja”, „izvršen teroristički čin iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana“. Zbog toga, a temeljem Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata, Hrvatska je obavezna obiteljima žrtava isplatiti naknadu štete, neovisno o tome je li počinitelj utvrđen, krivično gonjen ili proglašen krivim. Za počinjeni zločin, naime, do sada nitko nije odgovarao, no ova se presuda smatra značajnim korakom u inače kritičnoj i diskriminatornoj praksi ostvarivanja prava civilnih žrtava.
Postoje određene procjene (Žarko Puhovski) da je Josipovićevo približavanje Džakuli (inače samoproglašenom predsjedniku SAO Zapadna Slavonija) mudar način popravljanja hladnih odnosa s Tomislavom Nikolićem. Ne ulazeći u intendiranost takve političke strategije, imamo se pravo upitati je li ona i najmudrija, s obzirom na pobrojane društvene okolnosti. Pogotovo zato što joj kao žrtve padaju legitimni i izabrani predstavnici manjina koje se optužuje za „etnobiznis“ i smatra ih glavnom zaprekom stvaranju građanskog društva. A sve to samo zbog zaštite kapitala i profita. Ostaje nam stoga da ga priupitamo (kao onomad Nenad Ivanković Franju Tuđmana): „Predsjedniče, šta je ostalo?“
Davorka Turk
(1) Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić izjavio je tako prilikom Todorićeva pokušaja da kupi slovenski „Mercator“ kako je „interes Agrokora, interes hrvatske države i građana“.
(2) Kao izabrano političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj u stvarima u koje pripadaju pitanja njihovih neotuđivih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava, te u pitanjima njihova identiteta, njihove participacije i integracije u hrvatsko društvo.
(3) Nekada novinara i urednika Feral Tribunea, čovjeka koji je, između ostalog, pisao i o zvjerstvima koje su u ratu počinili tzv. „merčepovci“.
(4) Hrvatska stranka prava koja se poziva na lik i djelo Ante Starčevića i koja je početkom Domovinskog rata organizirala paravojne Hrvatske obrambene snage (HOS) koje su se ideologijom naslanjale na Hrvatske oružane snage, nastale u NDH 1944. godine spajanjem Domobranstva i Ustaške vojnice.