Iza svih tih zastava

| Katarina Milićević |
Epilog jedne fudbalske utakmice ...
24. oktobar/listopad 2014
24. oktobar/listopad 2014

Gledala sam tu nesrećnu utakmicu između Srbije i Albanije. Nije me zanimala zbog samog fudbala (da se ne lažemo, moja očekivanja od te dve reprezentacije, u fudbalskom smislu su vrlo mala, a ovo je faza takmičenja kad me i ne zanima ko će da pobedi: nasuprot, recimo, igrama na Svetskom prvenstvu kad sam zdušno navijala za reprezentaciju BIH, jer je bila mala među velikima), već zbog svega onoga što se oko tog meča događalo, a što nema veze sa 22 muškarca koja trče po poljani za jednom loptom.

I videla sam, kao i svi u direktnom prenosu, kad se neka leteća krpa spustila na stadion. Izvinjavam se onima koji u toj krpi vide nešto drugo, nije mi namera da vređam nečija osećanja, ali iskreno ono što sam ja videla su neki simboli sa zastave Albanije, neka kontura nečega, i neka lica koja meni ništa ne znače. Tragala sam za značenjem, i brzo na društvenim mrežama saznala da je to što je letelo simbol Velike Albanije – da su konture zamišljena država, a lica ljudi koji su želeli da se ta ideja ostvari.

Oko čega su se vukli fudbaleri na stadionu: jedan je uhvatio, a drugi mu je otimali – i dalje mi nije jasno, sasvim. Ko je na tom terenu, osim svog gola, branio i neke ideje – velikosrpske, ili velikoalbanske – i dalje, takođe, ne razumem.

Kao što ne razumem sve te sitne simbole koji mi uleću u saznajni prostor, a i ne razumem koliko ih ne razumem.

Tokom SP u fudbalu, letos, moj dobar prijatelj, Srbin, pravoslavac (znam pouzdano, bila sam mu gost na krštenju, dakle dovoljno smo bliski da mu poznajem identitete) koji ne živi na “ovim prostorima” odavno, pokazao je svoju sliku,  kako sa grupom prijatelja gleda utakmicu Hrvatske, obučen u dres sa šahovnicom. Grozničavo sam zagledala gornji levi ugao zastave, i da li počinje belim ili crvenim poljem: bojala sam se, kao što bih se i za sebe bojala, da mu je neko uvalio ustašku, umesto zvanične zastave Hrvatske. Razlika je mala, neoštro oko da zapazi tananu razliku lako je sebe moglo da dovede u veliki problem. Odahnula sam, bila je zvanična. Šta bi bilo da nije? I gde je ta tanana razlika, koja razdvaja prihvatljivo od neprihvatljivog? Kako ja gledam njegovu sliku, a kako je gleda neko iz Hrvatske? Šta ta zastava znači meni, a šta Srbinu izbeglom u Oluji? I čemu, na kraju, ogrtanje simbolima, zbog kojih moraš sebe da preispituješ ovoliko?

To mi je osećaj i kad vidim one fine, romantične slike: zagrlili se momak i devojka, a svako preko ramena nosi svoju zastavu. Obeležili se, istakli šta im je najvažnije, i poslali poruku kako, ipak, mogu da se grle. Ne grle se zastave, grle se neka deca, kao što se milioni ljudi grle, u ovom trenutku, u celom svetu. Jedino tamo gde je rat, gde se ne živi zajedno, gde se zbog tih istih ili sličnih zastava ginulo, to je vest, događaj, koji budi nežne osećaje da je zajedništvo, ipak, moguće. Ustvari, da nije nemoguće. Baš su slatki, divni su – šta je divno u činjenici da smo bebe, i pre rođenja zavili u simbole – a simboli su nekome značili život, nekome smrt? Zašto ovde, na ovim prostorima, zovite ih kako hoćete – svaki je naziv nekome pogrešan – decu povijamo u zastave umesto u pelene i dojimo ih mržnjom, umesto mlekom? I onda se pitamo, kad ta deca odrastu i zapale nečiju pekaru, jer se taj neko ne uvija u istu zastavu, ili u istu mržnju, odakle to, kad u vreme ratova ni rođeni bili nisu?

Kad na stadionu čujem hor koji peva:”Ubi, zakolji da (nacionalnost, pogrdno ime dopisati po želji) ne postoji”, ja se plašim kao da skandiraju moje lično ime i prezime. Naježim se, pa se stresem, pa mi pojuri adrenalin, pa bih da se pobijem sa nekim, zato što se plašim, zato jer imam potrebu da branim, i zagluvim i oslepim, sve mi crno bude ispred očiju.

Kad u takvom strahu, a paničan je – vidim krpu koja leti – ja ne razaznajem čija je to krpa, vidim je kao nešto što me ugrožava, što mi preti, što me čini agresivnom.

I sve to doživeh u manje od 40 minuta jedne fudbalske utamice. Koja je, po definiciji, igra. Šta bi bilo da nije igra?

Šta je iza svih tih zastava? Zvaničnih, nezvaničnih? Šta ljude navodi da ispred svog lica i svog imena i prezimena stave zastavu? Kome šalju poruku? Šta ta poruka znači? Vidi me, ja sam zastava, ja sam simbol svoje države? Ona je važnija od mene, ta zastava. Kao što kruži teorija da se u svakom američkom filmu, ili seriji, u nekom kadru mora da vije zastava SAD: kad pažljivije zagledaš, ti stvarno vidiš da je svugde ima. Kao što je ima na raznim upotrebnim stvarima: od šolje za kafu, do kupaćeg kostima. Industrija zastave, takoreći. Nekom je ta zastava sloboda, nekom ropstvo i smrt. Zavisi iz kog dela sveta gledate na nju. Nekom, zapravo, ne znači ništa: samo logo, logo industrije zastave.

I najtužnije u celoj ovoj priči je što se sve te zastave, ma kakve bile, međusobno grle. Jedna podržava drugu, bez isticanja jedne, ni isticanje druge nema smisla. Tako se međusobno i brane, čak i onda kada se napadaju i jurišaju na bojnom polju jedna na drugu. Kad pokriju lica (o, a tek toga sam se nagledala) zastave nisu više krpe koje lete: očovečimo ih, damo im sebe i stavimo im se na raspolaganje. Prebojimo svoje obraze, svoja usta u boje države, ili želje za državom, ili poruke onom drugom ko smo, i izgubimo sve što nas čini jedinstvenim na ovom svetu.

Izgubimo sebe, postanemo zastava. Samo nam iz očiju vire tuga, sreća, bes, ponos, ili suze. Oči nas i dalje čine jednakima. Kad se duboko zagledamo u njih, dok, uskoro, industrija zastave ne proizvede sočiva sa simbolima. Dok nam ne uzme i ono malo nas što je ostalo ljudsko. Što nije uvijeno u simbol koji nekome znači život, a nekome smrt.

Katarina Milićević

mismojedannarod32

 

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja