Komemoracija u Stogu

| Amer Delić |
Ratni veterani na komemoraciji u Stogu ...
24. septembar/rujan 2014
24. septembar/rujan 2014

Stog je malo selo u blizini Vozuće, mjesne zajednice u opštini Zavidovići[1]. Pitome doline rijeke Krivaje okružene brdima i planinama, krajolik izuzetne ljepote bogat pašnjacima, šumama i voćnjacima. Godine 1992., ljepota prirode bila je nevažna. Vozuća je postala “strateški” važna i ono što je uslijedilo rezultiralo je hiljadama poginulih, ratnih invalida i raseljenih. Iz Vozuće su u aprilu ’92. izbjegli Bošnjaci, a u septembru ’95., Srbi. Ono što se između ta dva perioda dešavalo predstavlja, možda, i najkrvaviju ratnu zonu u Bosni i Hercegovini, obilježenu teškim borbama, ratnim zločinima i nestalim osobama.

Vozuća je jedno od mjesta koja simbolišu stradanje srpskog naroda u proteklom ratu i svake godine, 10. septembra u mjestu Stog, održava se komemoracija kojom se odaje počast poginulim i nestalim, ali i žal za napuštanjem rodne grude, nakon viševjekovnog egzistiranja na tim prostorima. Zvanični naziv manifestacije je “Obilježavanje godišnjice egzodusa naroda Vozuće, naselja dolinom rijeke Krivaje i južnog dijela Ozrena”, a organizuje je “Zavičajno udruženje Zavidovićana, Doboj[2]”. Uz pomoć prijatelja iz dobojskog BORS[3]-a i sa njegovom preporukom, posjetili smo ovo udruženje u dva navrata, predstavili naš rad sa ratnim veteranima i zajedničke akcije odlazaka na komemoracije, upriličene na dane obilježavanja značajnih datuma iz prošlosti. Uskoro smo dobili zvaničan poziv od ovog udruženja u kojem su iskazali dobrodošlicu našoj grupi. Program obilježavanja predviđao je okupljanje učesnika u naselju Tumare, nekih 22km od Stoga, odakle je kretao tradicionalni “Marš egzodusa”, maršrutom kojom su se ’95. kretale izbjegličke kolone. Dolazak učesnika marša na odredište u Stog određivao je i početak komemoracije, tako da smo odlučili da se i mi pridružimo učesnicima u tom trenutku.

Veći dio grupe, sastavljene od ratnih veterana iz Srbije, Hrvatske, oba bosansko-hercegovačka entiteta i nas iz CNA, stigao je u Zavidoviće noć prije, dok su se ostali grupi pridružili ujutro. Tada su nam se pridružili i članovi udruženja ratnih vojnih invalida iz Zavidovića.

“Odbor ratnih vojnih invalida Armije Republike BiH opštine Zavidovići[4]“, koji nam je bio domaćin na komemoraciji obilježavanja bitke na Koti 715 prošle godine, pozvao nas je da istog dana prisustvujemo i drugoj manifestaciji koja se održavala  u Vozući. Tiče se istog događaja, ali posmatrano iz drugog ugla. Taj dan se sa bošnjačke strane obilježava kao “Dan oslobođenja Vozuće”. Bilo bi nam jako značajno vidjeti kako se isti događaj doživljava i interpretira na obe strane, te čuti, u istom danu, dva suprostavljena narativa. Takođe, i osjetiti atmosferu kod domaćih, u trenutku kada im dođu u goste „bivši neprijatelji“, na njihovu svetkovinu. Međutim, s obzirom da su se satnice preklapale, poziv nismo mogli da prihvatimo, ovaj put. Prijepodne smo proveli u druženju sa članovima ovog udruženja, koji su nas poveli u obilazak Spomen sobe, parka “Kamene kugle”, Spomen obilježja žrtvama rata 1992-1995. i radionice u kojoj sami izrađuju i servisiraju ortopedske proteze za invalide rata. Posjeta radionici je izazvala veliki interes kod  veterana iz naše grupe i domaćini su se maksimalno potrudili da prezentiraju svoj rad i proizvode. Da nismo bili vremenski ograničeni, boravak u radionici bi potrajao jako dugo…

Na izlazu iz Zavidovića formirali smo kolonu i uputili se prema Stogu koji je udaljen nekih 25km. Nakon pređenih 14km ušli smo u nekadašnju ratnu zonu, sa još uvijek vidljivim tragovima razaranja i devastiranim objektima. Tu i počinju naselja sa, nekada većinskim, srpskim življem. Ima i obnovljenih kuća, pogotovo vikendica, ali sam broj povratnika je mali i uglavnom se radi o starijim ljudima.

Na ulasku u Stog dočekali su nas pripadnici Federalnog MUP-a, koji su bili u velikom broju i raspoređeni duž ceste, što je znak da je ovaj događaj okarakterisan  potencijalno visokim rizikom po sigurnost učesnika. Jedan policajac nas je usmjerio gdje da parkiramo auta, a potom smo krenuli prema crkvi Svetog Đorđa ispred koje je na platou bio montiran veliki šator sa postavljenim redovima stolova i stolica i pokretnom kuhinjom. Po izgledu fasade vidjelo se da je crkva obnovljena. U dvorištu se nalazi Spomen obilježlje, sa krstom. Na prostoru ispred crkve i pod šatorom već je bilo prisutno nekoliko stotina ljudi. Sa razglasa su se orile srpske “patriotske” pjesme.

Javili smo se gospođi zaduženoj za protokol, koja nas je uputila pod šator i objasnila da ćemo biti prozvani prilikom polaganja vijenaca. Naš je  formalni domaćin učestvovao u maršu, pa smo bili pomalo izgubljeni u masi. Ljudi nas nisu poznavali i malo su nas čudno zagledali i raspitivali se ko smo i zašto smo tu.

A tada se nebo otvorilo. Pljusak, munje, grmljavina. Svi su dotrčali pod šator i krenuli da se sabijaju jedni uz druge, kako bi izbjegli silnu kišu koja se sručila. I upravo u tom trenutku počeše iz razglasa dopirati taktovi “Marša na Drinu” i ukaza se čelo kolone sa srpskim trobojkama. Narod pod šatorom podiže se na noge i aplauzom pozdravi pristigle učesnike marša. Kolona nepregledna, stotine ljudi, a najviše mladih. Prvo što sam pomislio je koliko li je od njih izgubilo očeve na ovom ratištu. I učesnici marša dođoše pod šator, umorni i pokisli krenuše da se presvlače. Dođe do nas informacija da u crkvi počinje služenje Svete liturgije i parastos za poginule na vozućkom frontu, i nekolicina nas se zaputi u crkvu.

CAM01657

Primjetio sam na zidovima istaknute spomen ploče stradalim pripadnicima Vojske Repubike Srpske iz Vozuće i sa prostora opština Bijeljina, Srbac, Prnjavor, Vukosavlje, Modriča, Teslić i Doboj. Razlog iz kojega su ploče unutar crkve je isti kao i razlog zbog kojeg ovakav skup treba da obezbjeđuje policija u velikom broju.

Po završenom obredu u crkvi, pristupilo se ceremoniji polaganja vijenaca na Spomen obilježlje poginulim i nestalim pripadnicima VRS, u crkvenom dvorištu. Kiša je bila toliko jaka da se iz razglasa nije čula najava, već se voditeljica protokola služila znakovima kako bi pokazala na koga je red za polaganje. Četvorica veterana iz naše grupe su položila vijenac i poklonila se žrtvama. Pokisli do gole kože pridružili su nam se pod šatorom. Sa domaćinom, takođe izmorenim i pokislim, sastali smo se samo nakratko uz pozdrav i njegove riječi dobrodošlice. Okolnosti su bile zaista vanredne, tako da nismo mogli planirati susret članova njegovog udruženja sa veteranima iz naše grupe. Obraćanje organizatora učesnicima i gostima je pomjereno zbog vremenskih neprilika, tako da smo odlučili da, zbog izloženosti ljudi kiši i vjetru, izostanemo sa daljeg programa obilježavanja. Pozdravili smo se i uputili nazad prema Zavidovićima.

Naša svakodnevnica je obilježena slavljenjem “briljantnih vojničkih pobjeda” koje su nekome “egzodus” i prilika za žalovanje. U oba slučaja postoje ljudi kojih više nema i čija je smrt tragedija za njihove najbliže i kompletne zajednice. Mi se kroz sjećanje na te ljudi možemo  sjećati i strašnih okolnosti koje rat nosi sa sobom. I željeti svojoj, ali i djeci “onih drugih” dobru budućnost, jer ako ne polazimo od toga,  duboko smo zakopani u problem.

 


[1] Zavidovići – grad i opština u Federaciji BiH

[2] Doboj – grad i opština u Republici Srpskoj

[3] BORS – Boračka organizacija Republike Srpske

[4] Zvaničan naziv udruženja ratnih vojnih invalida

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja