Trening sa gostima iz Ukrajine

| Adnan Hasanbegović |
Sarajevo, 20 – 21.01.2015. ...
11. mart/ožujak 2015
11. mart/ožujak 2015

Grupa od desetoro aktivista/ica, novinara/ki, predstavnika/ca humanitarnih organizacija i državnih institucija iz Ukrajine, imala je priliku da se upozna sa iskustvima civilnog društva, medija i drugih aktera na polju izgradnje mira i transformacije konflikta u BiH. Uključili smo se u pripreme i vođenje dvodnevnog treninga organizovanog pod okriljem Fondacije Mirovna Akademija, na temu razumijevanja sukoba za grupu iz Ukrajine, u sklopu njihove sedmodnevne posjete BiH. Tim su činili Randy Puljek-Shank iz MA i Adnan Hasanbegović iz CNA.

Cilj treninga i cjelokupne posjete bio je osvještavanje i razumijevanje mehanizama i uzroka konflikta, smanjenje nasilja i mijenjanje slike o drugome kao neprijatelju i poticaj ka miru.

U Ukrajini je baš u tom periodu došlo do brutalne eskalacije nasilja, vodio se rat u njenom istočnom dijelu, kome se ni u ovome trenutku ne nazire kraj. To se, naravno, primjetilo i na učesnicima/ama jer su svi bili jako zabrinuti i uzbuđeni. Mene je činjenica da su došli u Sarajevo i privukla da pristanem raditi ovaj trening i pokušati da ih ohrabrim i podržim u nastojanju da izgradnju mira vide kao nadu i mogućnost za njihovu zemlju.

Ključna dilema nam je i bila zapravo kako raditi radionice na teme nenasilnog rješavanja sukoba i izgradnje mira sa učesnicima iz zemlje u kojoj je ratno nasilje u punom zamahu. No, i pored brige za stanje kod kuće, bili su zainteresovani za sam trening, gdje su već u uvodnom dijelu govorili o želji da čuju i razumiju naša iskustva iz BiH i nauče nešto o mirovnom djelovanju.

Na neki način me je ganula ta želja i vidljiva posvećenost, čak su i u okviru iskustvenih vježbi na temu sukoba bez vidljive zadrške prihvatali zadate uloge i iskreno razmjenjivali uvide i mišljanja. Bile su korisne i analize i prezentacije modela o vrstama sukoba i njihovoj transformaciji, jer je bilo dosta pitanja i dilema, a često vrlo neposredno vezenih za trenutni sukob u Ukrajini.

To je došlo do izražaja i kada smo radili prezentaciju političkog konteksta u BiH, gdje smo vrlo brzo odlučili da otvorimo i prostor za priču o stanju u Ukrajini, jer su se učesnici razumljivo na to referisali. Mogle su se čuti izjave poput: „Nekakav Daytonski sporazum za nas nije dobar, jer se eto i vi dvadeset godina patite“ ili „da sa teroristima nema pregovora“. Bilo je na momente konfrontacija u grupi oko stanja u Ukrajini, sa sličnom dinamikom kao mnogobrojne naše lokalne rasprave o agresoru i žrtvi, ko je prvi počeo i ko su pravednici, itd. U takvim trenucima sam osjećao posebnu težinu, jer i dobri, obični ljudi počnu da, vjerovatno nesvjesno, zagovaraju ratne opcije.

Ali ta diskusija je bila korisna jer je otvorila prostor za ukazivanje na suštinska pitanja poput onoga: ako ste za vojnu pobjedu, šta je za vas izgradnja mira?

Kako smo u nastavku treninga radili na temi izgradnje mira imali smo vremena za smirenije razgovore, između ostalog i o tome šta sami učesnici, iz svojih društvenih pozicija novinara/ki, političara/ki i humanitaraca/ki mogu da naprave, a što bi smirilo tenzije i pomoglo mirovni proces u Ukrajini. Važno je bilo čuti da vjeruju u mir i da vide put, iako su pravda i istina skrivene iza buke tenkova i raketnih bacača. Ostaju zebnja i nada, a njima i životna drama.

Imao sam priliku, pored ostalih, upoznati novinarku koja živi u Kijevu koja je govorila o vlastitim dilemama kod izvještavanja o ratu, u smislu: kako biti objektivan kada vas informacije uznemiruju, a interpretacije događaja određuju na čijoj ste strani? Upoznao sam i humanitarku, koja živi i radi u Luganjsku, i koja se, radeći sa izbjeglicama, već nagledala ljudske drame za više života. Oficira ukrajinske vojske koji je ranjen u ranijim borbama na ratištu, a trenutno vodi organizaciju ratnih invalida kojih je sve više…

Trenutna empatija koju sam osjetio zbog raspoznavanja iskustva koje sam i sam prošao, pomogla mi je da ih razumijem, ali u isto vrijeme to me podsjetilo na duboku neizvjesnost i strah koje u takvim situacijama čovjek može da osjeća. Iako je većina govorila samo ukrajinski i ruski jezik, mogli smo se razumijeti, ponekad i bez prevoda.

„Bolje 100 godina pregovarati nego 1 dan ratovati“,  citat je koji je izgovorio jedan od učesnika u sklopu intervjua koji je dao za lokalne medije. Kaže da je to ono što je naučio na treningu.

Rekli su, na kraju, da im je trening bio koristan i važan i da ih je osnažio. To je i moj dojam, usprkos svemu što je tokom treninga ostalo neizgovoreno, a ponešto se i odšutilo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja