Buđenje

| Amer Delić |
piše Amer Delić ...
10. decembar/prosinac 2010
10. decembar/prosinac 2010

Ono što mi se počelo događati prilikom susreta sa veteranima i obilascima stratišta po ovoj našoj “nesretnoj” zemlji, imalo je za mene neki osjećaj “buđenja” u odnosu na stanje koje sam proživljavao u prvih par godina poslije rata, kada sam imao priliku da se sretnem s ljudima “s one strane”, nebitno da li smo se poznavali od prije ili ne.

Značilo je to govoriti o stvarima i temama koje su do skora, po mom viđenju, bile smatrane “tabuiziranim”. Ljudi se uglavnom više trude više da se pridržavaju nepisanog pravila, tačnije kodeksa ponašanja, koji nam ne dozvoljava da druge pitamo za stvari za koje sami ne bismo voljeli da budemo pitani, pa se više vremena provede razgovarajući o političkim i privrednim prilikama, i o tome kako su mnogi iskoristili to zlo vrijeme i okoristili se njime, nego što se pita i razgovara o grobnicama, silovanjima, smaknućima, klanjima, logorima i tako dalje u nedogled, pa ako hoćete i o nekim svijetlim primjerima humanosti i plemenitosti iz proteklog ratnog perioda.

Osjetio sam to “buđenje” na način da mogu da govorim otvoreno o svim ratnim zbivanjima i ulogama ljudi u njima, normalno sa svojom percepcijom i subjektivno, i osjetio sam da se ”gard” spušta lagano i kod drugih i sve više smo ljudi, a sve manje se krijemo iza “naši i vaši”, i tražimo svoje pozicije u proteklim zbivanjima, pa i vlastitu odgovornost.

Ne treba ni da spominjem da je CNA popalila dobar dio tih prekidača u našim glavama i isprovocirala naše podobro oštećene vijuge da krenu u novom smjeru, ne da devastiraju i ruše, već da grade neke nove, neću reći mostove, već obale na koje treba postaviti temelje tih mostova koji treba da se podignu.

Sav taj proces koji se odvijao kod mene vjerovatno je bio u dobroj mjeri prepoznatljiv kod drugih, čim sam došao u priliku da se od mene traži, da tako kažem – usluga.

U toku posjete veterana Zavidovićima, po izlasku iz Spomen sobe, obratio mi se Lj., vidno uzbuđen. Očekiv’o sam tu navalu emocija kod njega, jer brigada iz njegovog kraja imala je ogromne gubitke na zavidovićkom ratištu i soba je bila ispunjena zarobljenim “trofejima” na kojima su bile oznake te jedinice. On mi je i počeo govoriti o tome, i kako ga je to pogodilo, jer dosta poznanika i prijatelja mu je ovdje izginulo, a dosta ih se još uvijek vode kao nestali. Uglavnom, zamolio je, ako nije problem, da uskoro on i par nekih njegovih prijatelja dođu u Zavidoviće i da im se omogući obilazak Spomen sobe.

S obzirom da je Spomen soba u prostorijama RVI Zavidovića i kod njih se nalazi ključ od te prostorije, konsultovao sam se sa A. i dobio sam odgovor da nema nikakvih problema, samo da se par dana unaprijed najave, upravo zbog uzimanja ključa.

Tako sam i prenjeo informaciju Lj. i sa takvim dogovorom smo se i razišli.

Nakon možda nepunih mjesec dana, Lj. me je kontaktirao i najavio dolazak. Ja sam izvršio sve predradnje i očekivao ih. Međutim, to jutro kada je trebalo da krenu, nešto se desilo, mislim da je u pitanju bio smrtni slučaj, tako da me je obavijestio da neće doći. Prošlo je od tada više od mjesec dana kada me je ponovo nazvao i najavio se.

Opet sam sve pripremio, obavijestio A. i M. i čekali smo sigurno dva sata, ali opet nazva i reče da sa autom nešto nije u redu i da ne mogu doći taj dan.

Kada je sutradan nazv’o i rek’o da su krenuli, uzeo sam to sa rezervom i mislio da će opet za sat nešto iskrsnut’. M. je bio na poslu, a A. je imao neke svoje obaveze i rekao je da može kratko biti s nama. Ja sam iz firme otišao u prostorije RVI i tamo u društvu predsjednika i sekretara organizacije proveo sat vremena čekajući. Znali su da neko od Srba dolazi u posjet, ali nisu otvarali tu temu. I A. je bio tu i trudio se da malo dovede u red prostoriju Spomen sobe.

Ubrzo sam dobio poziv od Lj. i on mi reče kako su parkirani ispred zgrade. Izašao sam ispred i ugledao ga, i s njim dvojicu nepoznatih, tako da me je to donekle iznenadilo, jer očekiv’o sam da će doći sa nekim kolegama iz svoje boračke organizacije, a koje sam ja imao priliku da upoznam prilikom posjete Prnjavoru. Upoznali smo se i ako se dobro sjećam, mislim da je jednom ime P., a drugom B. Vidio sam da nose “oficirske” torbice i foto aparate. Pomislio sam: “Jebo te Lj., koga si ovo doveo!”. Nisam baš u njima vidio ljude koji su eto, došli nešto da vide i evociraju uspomene. Bio sam u tom trenutku ljut na Lj. što me nije obavijestio unaprijed o tome ko će doći, al’ možda se bojao da ću ga u tom slučaju odbiti.

P. je upitao hoće li moći oni da uđu i pogledaju Spomen sobu. Rek’o sam im da i jesmo iz tog razloga tu i pozvao ih unutra.

A. se pozdravio s njima i izvinio se što mora da ide. Uveo sam ih kod predsjednika RVI u kancelariju i čovjek ih je ljubazno primio, izrazio dobrodošlicu i rekao ljudski, da ako šta može da učini neka se slobodno obrate i neka se osjećaju komotno.

Za to vrijeme kod mene u glavi je vladala konfuzija. Hiljade pitanja se roje, traži se odgovor ko su, jesu li kakvi “bezbjednjaci”, šta ih stvarno zanima. Jedino što me je ohrabrivalo je to što sam i ja kod njih prepozn’o znakove nekakve nelagode.

“Zvono tišine” stajalo je nad nama dok nismo ušli u Spomen sobu i na nekin način se izolovali nas četvorica. Tad i poče neka priča i jedan reče da je iz nekog mjesta kod Banja Luke, a drugi čini mi se iz Srbca, ali nisam siguran. Upitaše smiju li da fotografišu, ja onako nevoljko rekoh da smiju, a u sebi mislim koji će im to klinac, za čiju arhivu.

Tek onda se Lj. uključi i reče, ako sam dobro skont’o, da jedan od njih traga za ocem, a drugi za bratom, koji su nestali na ovim prostorima. Možda ružno zvuči, ali meni je tada laknulo. Bilo mi je potrebno da znam svrhu njihovog dolaska, a znao sam da su dolazile jedinice i iz tih mjesta.

Nisam htio da im ubijam nadu, ali rekao sam da od dokumentacije koja se nalazi ovdje sve je sto posto već obrađeno, da su ti podaci već proslijeđeni nadležnim službama, a da oni slobodno izvole i pregledaju sve što ih interesuje.

Tako je i bilo, pregledali su sve zaplijenjene vojne knjižice, lične karte, vozačke dozvole, ratne dnevnike i slikali su dokumente od pojedinaca koje su prepoznali, ili za koje su znali da su iz njihovih krajeva. Ja sam se u početku malo trz’o, jer puno se “rovarilo”, a nisam ni ja tu baš kao kod svoje kuće, međutim potrudio sam se da ljudima omogućim da provjere baš sve. Nažalost, nisu našli nikakve podatke o svojima, ali drago im je bilo što su imali priliku da pogledaju i potraže.

Oni su svoj dio posla završili i ostatak vremena proveli smo u razgledanju ostalih eksponata iz Spomen sobe. Pitali su, ja što sam znao odgovarao sam i tumačio.Vidio sam sjetu na njihovim licima, kao što se vidi kod svakog normalnog čovjeka kad vidi sva ta imena i slike poginulih. Pogotovo je to izraženo kod ljudi koji su izgubili bližnje.

Izašli smo, pozdravili se sa ljudima iz RVI, zahvalili se na gostoprimstvu i stali na parking da popušimo po jednu. Bili su izuzetno zadovoljni, kažu da nisu očekivali ovakav prijem, ali Lj. im je rekao da poznavajući mene nije ni sumnj’o u to. Pozdravili smo se, oni se uputiše kućama, a ja na pos’o i “dumanje”.

I opet da se vratim na ono “buđenje” sa početka priče. Da mi se ovako nešto desilo prije toga, da sam pod nekim okolnostima došao u sličnu situaciju da na ovaj način treba nešto da uradim, ne bih izdržao. Potrošio bih se i rastrglo bi me na komade, jer bih razmišlj’o o tome da li ikakav izraz dobre volje da činim prema ljudima koji su dio nečega što je htjelo da i mene i moje uništi, da li su ti “njihovi” poginuli bili krvoloci ili tek nesretni vojnici, da li su bili tobdžije koji s osmjehom gađaju škole i vrtiće ili prisilno mobilisani ljudi sa zdravstvenim problemima, koji nemaju pare da kupe komisiju.

Šta će reći moja sredina i “dokazane patriote”? Hoće li me proglasiti za izdajnika i optužiti da zbog para izdajem tekovine? Hoću li postati gori i omraženiji od onih koji su klali u moje ime? Hoće li mi dopustiti da skrnavim Spomen sobu branitelja, dovodeći neke “četnike”? I mogu još da nabrajam šizofrena pitanja, koja bi mi se, siguran sam, vrtila po glavi i izjedala me.

Ali, hvala Bogu, nije tako. Ja sam dočekao svoje svjetlo na kraju tunela i mogu bistre glave i bez prigovora savjesti da učinim svaki gest ili da pomognem, ako sam u prilici, svakom ljudskom biću koga je ranio ovaj rat i čiju žrtvu ne prepoznajem po imenu, nego po boli koja je ostala poslije nje.

 

Amer Delić – veteran Armije BiH Novembar 2010.

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja