Osuditi i(li) pomiriti se

Posljednji događaji nasilnog sprečavanja početaka izgradnje porušenih džamija u Banja Luci i Trebinju i kamenovanja prisutnih ljudi, nisu bili neočekivani i iznanađujući već, prije bi se reklo, oslikavaju generalno stanje u BiH. Nepoštivanje ljudskih prava svih vrsta je dominantno prisutno svih ovih godina u post-Daytonskoj BiH. Često prisutno direktno nasilje, kao što je bacanje bombe na povratnike, auto-bombe i sl., kako nad manjinskim grupama tako i ljudima sa drugačijim političkim mišljenjem, skoro da nisu više interesantne ni medijima  i ne iznenađuju javnost. Dovoljno je pogledati vijesti i
pročitiati lokalne novine koje često skoro da liče na ratne biltene i još uvijek govore
jezikom mržnje. Spisak pojedinih slučajeva nasilja i diskriminacije sa političkom
pozadinom, kada bi se htjelo nabrajati, bi bio sigurno prilično dug i doima se da ih se ne
isplati pojedinačno  tretirati u smislu javne reakcije ili apela .
Neko je već rekao da je Daytonski sporazum, koji uzgred predstavlja vrstu ustava države
BiH, u Bosni zaustavio rat ali nije donio mir. Njegovo dualističko razumijevanje od strane
političkih subjekata kao i nedosljednost u provođenju odluka tog sporazuma dodatno
komplikuju to stanje odstustva rata. Političke manipulacije žrtvama nasilja u ratu i
poslje rata, prikriveno podupiranje i podrška radikalno-nacionalističkih nasilnih grupa
od strane vlasti u dosta regija, ignorisanje različitih političkih vizija vezanih za BiH,
opstrukcija usaglašenih odluka u zakonodavnim i izvršnim političkim tjelima su samo
neke od mnogih posljedica nejasne artikulisanosti i površnosti u pristupu uspostavljanja
održivog mira i stvaranju stabilnog i demokratskog društva.
Odgovornost za ove teškoće, osim lokalnih aktera, snose i u Bosni dosta prisutna
međunarodna zajednica koja, sa svojim mnogobrojnim uspostavljenim instrumentima
djelovanja, čini se ne uspijeva, osim nametanja nekih zakona i povremenog hapšenja
ratnih zločinaca, da postavi dugoročnije smjernice za stvaranje  pravednog sistema i
preduslova razvoja civilnog društva u BiH.
Neki generalni uzrok ovakvom stanju može se definisati kao, po meni, od početka
pogrešan pristup izgradnji mira, civilnog društva, pomirenju i, ako mogu reći, suočenju
sa istinom o nasilju koje se desilo na ovim prostorima. Prije svega u nedostaku  analize i
preispitivanja faktora koji su doveli do nasilnih rješavanja socijalnih konflikata nastalih
raspadom Jugoslavije u cjelini koji nikada nisu temeljito urađeni.Tačnije, ako smo
donekle i proanalizirali sisteme koji su nastali raspadom Yugoslavije, kao što je bio
Miloševićev ili Tuđmanov na primjer, i okarakterisali ih kao totalitarne i dobrim djelom
odgovorne za nasilje, nismo definisali uzroke koji su im prethodili, bilo istorijske,
političke ili ekonomske  prirode. Sa druge strane putem medija su uvrežene međusobno
opterećene slike u etničkim zajednicama po pitanju odgovornosti za rat.  S tim u vezi i
danas, kada nema tih režima, politička  previranja, diskriminacija i nasilje i dalje traju,
naročito u BiH.
Također, jedna od većih grešaka u BiH je bio nedostatak strategije u izgradnji NVO
sektora kao jezgre stvaranja civilnog društva, koji je nakon rata pokušan na brzinu biti
uspostavljen velikom količinom novca namjenjenog za registraciju što većeg broja NVOa, bez prethodno definisanih ciljeva proizašlih iz relevantnih društvenih potreba. Za
posljedicu imamo danas veliki broj organizacija koje  često mijenjanju misije, bez
prethodne analize potreba, u potrazi za novcem ili se prosto gase jer nemaju sredstava.
Ako je prestanak rata već morao biti nametnut, to za civilno društvo nikako ne može biti
princip, već naprotiv, mora da se gradi polako i temeljito, insistirajući na razvoju
civilnopolitičkog aktivizma kod lokalnih ljudi kako bi se stvorila baza za
samopreispitivanje i lokalne incijative za promjene i pomirenje.
Sve to ukazuje na to da je prestanak rata nažalost  u Bosni još uvijek posljedica jakog
vojnog prisustva SFOR-a i međunarodne zajednice uopšte, a ne posljedica pomirenja i
stvarnog suočenja lokalnih ljudi sa nasiljem koje se desilo i dešava se.  Može se slobodno
reći da kod ljudi intimno rat još nije prestao u smislu  rješenosti političke situacije ili
transformiranosti postojećih društvenih konflikata svih vrsta, a pogotovo etničkih.
Primarna odgovornost za suočenje sa ovim problemima leži na lokalnim pojedincima,
političkim i civilnim grupama i organizacijama. Ta odgovornost ogleda se u, prije svega,
osudi  aktera  nasilja iz reda vlastitih nacionalnih kolektiviteta i njihovom
sankcionisanju, što je trenutno u nadležnosti Haškog Tribunala (o ulozi Tribunala u ovom
kontextu bi bila potrebna posebna analiza na koju se vrijedi posebno osvrnuti neki drugi
put), kao i preispitivanju političkih vizija i potreba. Posebno je važno pokušati sagledati
činjenice o ogromnim žrtvama koje su stradale u ratu i prihvatiti odgovornost za to bez
obzira da li smo bili aktivni ili pasivni učesnici u ratu i nasilju koje ga je pratilo. Tek tada
otvaramo stvarne mogućnosti konstruktivnom pomirenju i transformaciji konflikata koji
su bili uzrok nasilju. Institucionalne promjene kao naprimjer uvođenja pravne države i
zaštita manjinskih prava trebaju pratiti i omogućiti ovaj proces, ali same po sebi ne
mogu postići cilj pomirenja.
Da bi tako nešto bilo izgledno potrebno je mnogo raditi na osnaživanju i edukaciji kao i
detraumatizaciji ljudi koji žive na ovim prostorima. Važno bi bilo omasovniti različite
vrste mirovne edukacije, kako putem djelovanja kroz NVO-e tako i putem institucija i
struktura sistema, i ponuditi prostor pojedincima iz različitih nivoa društva za
preispitivanja vlastitih i tuđih viđenja problema.
Svakako treba naglasiti da edukacija na polju nenasilne transformacije konflikata i
nenasilja uopšte, zbog svog fleskibilnog i višenamjenskog karaktera, predstavlja dobar
metod za stvaranje kritične mase grupa i pojedinaca sposobnih da se nose sa
poteškoćama pomirenja. Važno bi bilo ponuditi programe koji će omogućiti rad na
oplemenjivanju međusobne komunikacije, senzibilizaciji prema strukturnom i drugim
vrstama nasilja, propagiranju nenasilja i filantropije, kao i osnaživanju ljudi da preuzmu
više odgovornosti za društvena zbivanja uopšte. Dosta značajno može biti uvođenje
mirovne edukacije i edukacije o civilnom društvu u postojeće obrazovne sisteme svih
nivoa.
Također, trebalo bi raditi puno više na organizovanju što većeg broja javnih konferencija
i tribina, egzaktno ciljanih na temu pomirenja, stvaranju multinacionalnih stručnih
timova koji bi radili na analizi istorijskih elemenata postojećih sukoba te analizi i
preispitivanju istorije Balkana,  sa kojom se danas dosta manipuliše. Naše iskustvo
govori da je u radu na ovim problemima neophodno imati regionalni pristup,  tretirajući
zemlje  bivše Yugoslavije.
Posebno bi trebalo sagledati mogućnosti za početak političkog i civilnog lobiranja za
totalnu demilitarizaciju Balkana i u tom pravcu početi više raditi i stvarati preduslove za
to.
Na kraju, treba reći da i pored mnogih problema, postoji optimizam po pitanju svih
navedenih teškoća jer raste broj,  prije svega mladih ljudi iz cijele bivše Jugoslavije koji
imaju kapacitete i mogućnosti da se nose sa postojećim stanjem putem jačeg društvenog
aktivizma i zalaganja za svoje vrijednosti i društvo u kojem  žive.

You may also like...

Komentiraj