O toleranciji i govoru mržnje

| CNA |
“Da i komšijina krava bude živa i zdrava”   Helena Rill Promene koje su usledile nakon 5. oktobra padom stare vlasti i Slobodana Miloševića, te dolaskom nove, nisu mnogo uticale na jezik mržnje koji je i dalje prisutan u svakodnevnom… ...
1. juni/lipanj 2002
1. juni/lipanj 2002

“Da i komšijina krava bude živa i zdrava”  
Helena Rill

Promene koje su usledile nakon 5. oktobra padom stare vlasti i Slobodana Miloševića, te
dolaskom nove, nisu mnogo uticale na jezik mržnje koji je i dalje prisutan u
svakodnevnom životu, a često je i deo javne komunikacije.
Šovinistički grafiti, napadi na verske i etničke zajednice, vređanja po  osnovama
nacionalne, verske, seksualne pripadnosti čine jezik mržnje nimalo slabijim, s tim što
on, čini mi se ponekad, iz svog besa, osećaja ugroženosti i nemoći postaje još teži i jači,
pogotovo kao reakcija kad se čuje poziv građanima/kama Srbije/Jugoslavije da se suoče
sa svojom odgovornošću i sa zlom koje je bilo učinjeno u njihovo ime.
Ilustracija ovog su tribine koje su, samo u jednoj sedmici, bile otkazane, odnosno
pomerene zbog pretnji i anonimnih dojava i to:
a) da će zgrada Tehničkog fakulteta u Čačku biti “kamenovana” ukoliko u njoj bude
održana tribina na temu “Istina i odgovornost” i
b) da je u Domu omladine u Beogradu gde je trebalo da počne tribina Postpesimista
“Preteći fenomeni  tolerancija” podmetnuta bomba.
Kad sam prvi put čula “preteći fenomeni  tolerancija”, pitala sam se zašto bi toleranciju
neko doživeo kao nešto preteće, pogotovo što dolazim iz sredine, kao što je Vojvodina,
gde se ta reč stalno negde  čuje, pogotovo za potrebe političkih govora, jačanje
političkih pozicija i nekih drugih sličnih svrha. Utisak mi je, u momentima malodušnosti,
da je ta reč toliko već izlizana od upotrebe u petparačkim frazama da se ne može
doživeti opasnom i da se zaboravlja na njenu suštinu. Ali prevarila sam se. Tolerancija
postaje opasna za neke, što je pokazano ovom anonimnom dojavom o postavljenoj
bombi i to mi nešto govori: to, po meni, znači da je objavljen otpor, borba protiv jezika
mržnje, a da su nosioci tog jezika uplašeni zbog toga i da se osećaju ugroženim.
Zašto tolerancija postaje opasna? Moja pretpostavka jeste da joj se daje konačno na
važnosti u svojoj biti, vraća je na svoje osnove, tera na preispitivanje, pa i na suočavanje
sa sobom i svojom odgovornosti… Na žalost, ja često čujem da “tolerancija podrazumeva
trpeljivost prema mišljenjima, uverenjima i ponašanjima sa kojima se ne slažemo”, da je
to neki vid trpljenja, te da svi, kao, živimo u sreći i slozi. Sem toga, čujem je najčešće u
kontekstu nacionalne i verske tolerancije, ali gde je njena uloga u odnosu na one koji
drugačije misle, koji su drugačijeg porekla, seksualne orijentacije?
Šta doživljavam kao bit tolerancije? Toleranciju vidim kao nešto mnogo zahtevnije nego
trpljenje, koje mi se čak čini više nego opasnim jer me podseća na guranje problema
ispod tepiha, koje je izvor mnogih zala na ovim prostorima, ali i uopšte. Tačnije,
tolerancija nije trpljenje. Tolerancija jeste aktivan odnos prema različitostima, njihovo
uvažavanje i zahteva veliku angažovanost individue: preispitivanje, spoznavanje
sopstvene odgovornosti, potreba, vrednosti, ideja, upoznavanja i učenja drugih i
njihovih različitosti. Lako je “biti tolerantan-a” kad isto/slično mislimo i delimo iste
vrednosti, ali šta se dešava kad to nije slučaj?
Imam utisak da tu kreće začaran krug uzročno-posledične veze, koliko god to čudno
zvučalo. Kao odgovor na jezik mržnje dolazi kampanja Tolerancija Saveznog
ministarstva za nacionalne i etničke zajednice, a onda se na tu kampanju nastavlja
protutežom mržnje i tako opet kreće još jedan krug, s tim što mi se čini da je sve uži jer
je država ta koja je dala konačno prvi put u toku ovih poslednjih 12 godina legitimitet:
neću mržnju, hoću toleranciju.
Kampanja Tolerancija Saveznog ministarstva  za nacionalne i etničke zajednice,
predstavljena na tribini “Preteći fenomeni  tolerancija”, obećava i daje nadu da se u
Jugoslaviji nešto menja zauzevši stav države prema mržnji dajući prioritet kulturi
različitosti. Kampanja je dugoročnog karaktera i započela je sa televizijskim spotovima
koji su upečatljivi s animacijama, lako prihvatljivi i s porukom koja vrlo brzo ulazi u uši.
Jedna od poruka spota u kojoj je glavni akter kravica zbog izreke, jako popularne u
narodu, “da komšiji crnke krava” jeste: “da I komšijina krava bude živa i zdrava”. Pored
ove, postoji još jedna poruka: “Tolerancija. Ne košta ništa, a puno vredi”. Ovakve poruke
se mogu videti na bilbordima po Beogradu. Planirano je, po rečima pomoćnice saveznog
ministra za nacionalne i etničke zajednice, Jelene Marković da se ova kampanja  dalje
razvija tokom sledeće 2 godine, kao i da bude prisutna u školama u okviru nekih
programa.
Kakvog je efekta ova kampanja? Može se ilustrovati jednom pričom. Na pijaci pita čovek
prodavačicu za tezgom da li ima određenu vrstu čaja, na šta mu ona odgovara da nema,
ali da ga ima jedna gospođa koja prodaje za drugom tezgom pa da se njoj obrati. Na to
začuđeni čovek upita: “Pa, vi mene šaljete vašoj konkurenciji?”, a ona će na to: “Ne košta
ništa, a puno vredi”.
Ova tribina “Preteći fenomeni  tolerancija” puno mi je rekla  koliko je mržnja još jaka na
ovim prostorima, koliko treba snage za borbu protiv nje, koliko je važan korak koji je
država načinila u pogledu tolerancije, kako u vladi, odnosno Ministarstvu postoje mladi
ljudi koji veruju u ono što rade i bore se za to.
Da se ne lažemo. Ništa ne ide na brzinu. Na krajnji rezultat je potrebno čekati nekoliko
godina, pa i decenija. Ali treba i aktivno pristupiti problemu.

| CNA |

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja