Dokumentarni film
Produkcija: Centar za nenasilnu akciju
Autor: Nenad Vukosavljević
Trajanje: 41 min.
Titl: engleski i nemački
Pogledajte film u našem online kinu
Sinopsis
Bošnjaci i Hrvati, Bošnjakinje i Hrvatice govore o ratu i teškom nasleđu prošlosti, o mržnji i bolu, o strahovima i nadanjima.
Šta zamjeraju jedni drugima, kakve su pouke iz rata izvukli, kako je u prognanstvu, kako danas žive sa onima druge vjere i nacije.
Ko je počeo rat? Jesu li stvarno Marsovci srušili Stari most u Mostaru? Nose li krivicu za svu nesreću Englezi ili idioti među nama?
Da li je doista ravnodušnost prema stradanju drugih normalna?
Koji je put ka pomirenju i koliko će vremena biti potrebno?
Citati iz filma:
Ja nisam prije rata osjetio nikakve probleme… To je moj problem. Nisam nikad osjetio tu nekakvu mržnju.
Početak rata sa Hrvatima je u stvari počeo s jednim jutarnjim vjestima gdje se reklo – Muslimani, izbacite bijele zastave, predajte se…
Mi nismo krivi ni za što, oni su nas napali.
Nisam ja tu nikakvu mržnju osjećao, razumiješ. A kako možeš mržnju, sad ratuješ sad protiv ovog, sad protiv onog. Ne znaš više, samo što sam protiv sebe nisi više počeo ratovat’.
Zbog te malobrojnosti hrvatskog naroda, mislim da kod njih postoji jedan osjećaj ugroženosti zbog toga.
Bogu je svejedno gdje mu se čovjek moli.
Stalno su optuživali, Hrvati su kao taj most… ja i dan danas ne znam ko ga je srušio.
Ja ovde imam rimokatolike, Bosance, kakvi Hrvati!
Nisu Bošnjaci, Hrvati i Srbi napravili ovo, nego idioti u njihovim redovima.
Kad mi je sin poginuo, onda mi je bilo najteže.
Sve je nacionalno podijeljeno. Dakle, mi školujemo buduće jurišnike.
Ja kažem, zločin je zločin. Ma tko ga je učinio, on je zločinac.
Lako je upravljat’ ljudima kad im stvoriš žrtvu. Pokažeš im žrtvu, u naciji vlastitoj i onda je lako pravo manipulirati s njima.
Još u zraku lebdi krv, mržnja, strah; treba vremena da to prođe.
Smrti mojih đaka su me najviše pogađala.
Moramo prvu stvar priznat’ – bio je rat, nismo više normalni, ba!
Mi smo kao drvo koje je izvađeno iz korijena.
Je l’ to bilo nešto što su nam drugi čitavo vrijeme pričali da je to jedino ispravno (…) da mi moramo da razmišljamo da smo mi TE nacionalnosti, i da smo mi najpametniji, i da smo mi najljepši, i da smo mi najčistiji, i da smo mi sve naj.
Boli me što je sve ovo bilo pravo (…) sramota me nekako, ispali smo bože-sačuvaj. Ispali smo glupi, do bola, što bi rekli. Što smo sve ovo dozvolili. Sram nas bilo, da.
Uvijek se može živit u miru, a u mržnji se ne može živit.
… iako sam odrastao tamo, i mladost proveo, i za 100 godina da odeš, znaš tvoj rodni kraj. Al’ ovako, sad vam kažem, patiš za svim.
Tko god ikada govori ili smatra da je rat loš itd, samo nek se zapita, svaki dan je poželjno, ili bar svaki tjedan, što sam danas napravio da ne bude rata.