Izvještaj s osnovnog treninga za izgradnju mira, Mavrovo 6.-16.7.2012.

Osnovni trening iz izgradnje mira organizirali smo u Makedoniji, među ostalim i zbog toga da bi nam se mogli pridružiti učesnici s Kosova. Te su nam se nade donekle izjalovile, ali smo zato nastojali u našoj drugoj namjeri – približiti makedonski kontekst sukoba i procesa izgradnje mira učesnicima koji dolaze iz drugih dijelova regije – Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske. To se pokazalo dobrim rješenjem jer nam je omogućilo da procese izgradnje mira i suočavanja s prošlošću postavimo u širi okvir, odredimo im zajedničke točke i problematična mjesta.

Nekoliko stvari nam je u tom procesu bilo značajno i indikativno.

Mnogi/e od naših učesnika/ca već su prošli različite edukacijske programe iz područja ljudskih prava, što nije neobično budući da je to jedna od točaka na koju se u procesu pristupanja Europskoj uniji stavlja naglasak, a za taj su se europski put odlučile sve države regije, stoga takvih programa ne nedostaje. Kako, dakle, svijest o diskriminacijskom potencijalu društvenih predrasuda već postoji, teže je raspravljati o tome kako ih svi posjedujemo, samo su neke od njih manje ili više društveno prihvaćene, i često ovise o trenutku u kojemu živimo – u našoj su skupini onih kojima se „lijepe“ neke nepoželjne karakteristike najgore prošli „pušači“, iako mnogi od nas nose i taj identitet.

Nadalje, duh vremena osjeća se i kad je u pitanju rod, pa se moglo zamijetiti nastojanje da se uspostavi određena ravnoteža u diskriminaciji žena i muškaraca, te se i za nekada neprijeporno žensko pravo, poput prava na pobačaj, tražilo više muškog utjecaja. Zato je iznimno važno da se u raspravi otvorilo pitanje utjecaja ratnih zbivanja na položaj i percepciju žene u našim današnjim društvima. Propitivanje retradicionalizacijskih praksi i slike majke-poroditeljice nacije smatram najvažnijim naglascima ove rasprave.

U vremenu u kojem živimo i društvene napetosti i sukobi shvaćaju se upravo kao borba različitih identiteta za svoje vlastito priznanje i prostor, pa možda i nije neobična početna suzdržanost da se raspravlja upravo o nacionalnim identititetima. Neki od mlađih među nama nastojali su nam objasniti da se ne mogu pronaći „u toj priči“, da su smoreni (post)ratnim identitetom područja na kojemu žive i ne žele tu vrstu određenja.

Usporedimo li ga s nekim drugim identitetima koje nosimo, nacionalni identitet doista može biti bremenit. Upravo smo zbog toga inzistirali na procesu konstruktivnog suočavanja s prošlošću, i tu nam je od velike pomoći bila rasprava o narativima u kojima ti identiteti traže svoje utemeljenje.

Otuda i tako presudna važnost makedonskog konteksta. O njemu se u ostalim dijelovima regije ne zna previše, medijski, politički i regionalni primat zauzeli su sukobi 90-ih. Nastojali smo ga približiti našim učesnicima prikazivanjem dokumentarnog filma „Isprekidana crta“: „Nevjerojatno mi je. Ne mogu da ga ne poredim s bosanskim kontekstom. Neki su narativi toliko slični koje čujemo od ljudi s različitih strana, iste su formulacije riječi, rečenica, osuđivanja, prosuđivanja. Jako emotivno sam doživjela film, ali ne mogu da mi to prvo ne padne na pamet“.

Trudili smo se prepoznati mehanizme i procese koji mogu dovesti do sukoba te raspravljali o tome koliki je značaj onoga što se u našim društvima prešućuje, i kakav to utjecaj može imati na procese izgradnje mira. Kad su nacionalni identiteti u pitanju, na ovom smo treningu prošli dug i emotivan put. Zahvaljujući upravo nacionalnim identitetima imali smo prilike doživjeti i neke vrlo katarzične momente.

Naši su učesnici/e na samom početku pokazali veliku otvorenost, želju i spremnost na rad i preispitivanje. Bili smo u grupi širokog raspona godina i različitih nivoa aktivističkog iskustva koja se vrlo rano vrlo intenzivno povezala, bacila se naglavačke u cijeli proces i značajan dio vremena nije bila voljna to narušiti preispitivanjem ovog rano uspostavljenog povjerenja. S jedne strane to nam je omogućilo da u procese zalazimo duboko, raspravljamo žustro i nastojimo stvari postaviti tako da ih možemo razumjeti. Prostor je bio siguran i unutar njega izražena podrška. Međutim, to nas je unekoliko i lomilo što se iskazalo kao nespremnost na suprotstavljanje mišljenja sve do kasnije faze treninga. No važno je da je do toga došlo, i da je postojala predanost da iz dane situacije izvuče što je više moguće.  Tako smo u samoj završnici dobili pomirenje u praksi! Ili, kako bi to rekao N.: „Očekivao sam neke stručnjake, doktore nauka, a ljudi ti kažu sve što si znao – zaboravi. Stvarno, kad ti neko da da nalijepiš nekom identitet, to je nešto skroz drugo. Važno je da ja provedem nekoliko dana s nekim iz Srbije, Makedonije, Kosova… Imamo neke razlike, ali kad provedeš ovdje deset dana vidiš koliko su beznačajne.“

Dvije su osobe morale napustiti trening zbog nepredviđenih osobnih okolnosti, a kako je jedna od njih bila i naša jedina učesnica s Kosova, osjetili smo nedostatak ove perspektive.

Za 37. trening iz izgradnje mira stiglo je  114 prijava. Najviše iz Srbije (36) i Makedonije (31), potom iz BiH (25), Hrvatske (12) i Crne Gore (7) te tek dvije s Kosova. Ovo nam je bilo pomalo razočaravajuće, tim više što je za prethodni treningu u Ulcinju broj kosovskih prijava ipak bio veći. Broj prijava iz ostalih zemalja zapravo je očekivan s obzirom na mjesto održavanja treninga. Drago nam je da nam, kao i za Ulcinj, ponovno pristižu prijave iz Crne Gore, dok s Hercegovinom i dalje nemamo puno sreće (ovaj puta dvije prijave). Nadamo se da će se situacija u tom smislu ubuduće popraviti, to bi nam bilo iznimno značajno kako za bosansko-hercegovački, tako i za hrvatski kontekst suočavanja s prošlošću.

U znatno većoj mjeri za trening su se prijavile žene (73, u odnosu na 41 muškarca), zbog čega ih je na našem treningu i bio nešto veći broj, iako se uvijek trudimo uspostaviti rodnu ravnotežu.

Našu je grupu na koncu činilo 5 učesnika/ca iz Makedonije, 5 iz Srbije, 4 iz Bosne i Hercegovine, 3 iz Hrvatske, 2 iz Crne Gore i 1 s Kosova. Bili su to ljudi različitih profila – aktivisti/ce (podjednako oni koji su se aktivirali u okviru neke organizacije kao i oni djeluju samostalno ili ih ove teme zanimaju), novinari/ke, ljudi zaposleni u javnim institucijama, obrazovanju…

Trenerski tim činili su Katarina Milićević, Adnan Hasanbegović, i Davorka Turk iz CNA te naš prijatelj i kolega Boro Kitanoski iz Mirovne akcije iz Prilepa. S Mirovnom akcijom imamo više poveznica i ona nam je vrijednosno među najbližim organizacijama, pa nas raduje svaki put kada te naše poveznice možemo materijalizirati kao konkretnu suradnju.

Naši su učesnici od nas imali visoka očekivanja i aktivno propitivali našu ulogu i način na koji radimo. Proces je zahvaljujući tome bio krajnje transparentan, intenzivan, ali vrlo ispunjujući, duboko smo promišljali svaki sljedeći korak. I što je možda najvažnije, osjećali smo se dijelom grupe. Pokrenuta energija u potpunosti se odrazila na tim. Potpisnici ovih redova bio je ovo prvi trening iz izgradnje mira u trenerskoj ulozi, a nama svima prvi put da radimo u toj postavi. Ali i taj je prostor bio siguran, motivirajući, nepresušno vrelo inspiracije i podrške.

Tko zna, možda su nas začarali u mavrovskom hotelu „Alpina“? Naime, ti su nam divni ljudi i vrsni domaćini odmah po dolasku objasnili da je „Alpina“ mjesto „u kojem se problemi sami rješavaju“ . Kao aktivistica takav stav ne mogu baš u potpunosti prihvatiti, ali čini mi se da smo svakako imali podršku gorskih vila J

 

D.T.

 

 

 

You may also like...