Jedno je lice užasa – Faruk Šehić

| Faruk Šehić |
objavljeno u bh. magazinu "Dani" 2.11.2012. ...
8. novembar/studeni 2012
8. novembar/studeni 2012

Dvanaest pripadnika svih vojski iz rata u BiH devedesetih godina, osim Abdićevaca, ali uz veterane JNA, posjetili su u Berlinu mjesta stradanja, terora i patnje tokom nacističke vladavine, sovjetskog režima i za vrijeme DDR-a. Prateći zapise žrtava iz holokausta, razgledajući sovjetske i istočnonjemačke mučionice, sjećajući se žrtava dva totalitarizma koja su podijelila Evropu XX stoljeća, veterani naših ratova su pričali svoje priče o tome šta se desilo njima i nama na kraju tog stoljeća

“Nama su sve vojske bivše”: kaže Brčak Avdija dok sjedimo u sali za ručavanje predstavništva pokrajine Rheinland Pfalz u Berlinu. Cilj studijskog boravka grupe od 12 ratnih veterana iz BiH i Srbije, u organizaciji Centra za nenasilnu akciju iz Beograda i Sarajeva, bio je posjeta mjestima stradanja, terora i patnje tokom nacističke vladavine, sovjetskog režima i za vrijeme DDR-a. Tu su bili prisutni pripadnici svih vojski u Bosni i Hercegovini i jedan veteran bivše JNA, Novica, koji je ranjen na samom početku rata u Hrvatskoj. Nedostajali su jedino vojni sljedbenici Fikreta Abdića da slika ratnog haosa bude upotpunjena. Ratne priče su se preplitale i nadopunjavale dajući učesnicima ovog putovanja razumljiviju sliku njihovog ratnog učešća. Bosanski humor je bio kamen temeljac cjelodnevnih druženja, i bilo je lako povjerovati u zajedničke odrednice bh. identiteta, kojem je humor sastavni dio.

Priča veterana Novice
Na kraju putovanja veteran Novica mi je ispričao svoju ratnu biografiju dok smo šetali berlinskim aerodromom Tegel: “Ranjen sam 1991. Bio sam pripadnik pomoćnih jedinica JNA kojima je zadatak bio da izvlače tenkove kad upadnu u neprilike. Tako je jedan tenk bio pogođen u motor. Gust, crn dim je izlazio iz tenka. Iznutra sam čuo kako cvili nišandžija zaglavljen izvlakačem čaura. Nije mogao da izađe. Uspaničio se i nije znao da pronađe polugu kojom se taj izvlakač uklanja. Ušao sam u tenk kroz drugi ulaz, unutra je sve bilo puno dima i ulja. Oslobodio sam ga i krenuo prema izlazu na kupoli. Kada sam izbacio jednu nogu u nju me je pogodio snajper ispod skočnog zgloba. Taman dok sam vadio drugu nogu iz kupole, video sam navođenu raketu Maljutku kako ide prema tenku. Ona je dosta spora pa se može videti. Znao sam šta će se desi. Kumulativni mlaz me izbacio iz tenka i pao sam na asfalt, kao da me neko rukom spustio. Onda sam video da nemam leve čizme, i shvatio sam da sam izgubio nogu. Posle su me nagradili nekim ordenom za hrabrost kojeg sam odbio, jer nisam ja išao u Hrvatsku da Hrvate teram da oni žive kako ne žele, i ne treba mi nagrada za to što sam ostao invalid. Posle sam osnovao Udruženje ratnih veterana Srbije za mir, ali su mi ukinuli registraciju udruženja, jer im je smetao njegov naslov.”
Dok priča ne gestikulira puno rukama, na kojima mu nedostaje jedan prst. Šake su mu u ožiljcima, jer su gorjele. Na lijevoj nozi ima potkoljeničnu protezu, na desnoj ožiljak. To je Novičina priča.

Mrtvi nas neće rehabilitovati
Prvo smo posjetili Topografiju terora, muzej na čijem su mjestu nekad stajale zgrade ministarstava sigurnosti i policije Trećeg rajha. Kustos nas je vodio kroz labirint visećih fotografija pokušavajući nam približiti ovlašnu genezu nastanka nacističkog terora. Tu se nalazi i čuvena fotografija nacistâ koji salutiraju Hitleru, svi sem jednog koji je prekrstio ruke uz grudi u znak protesta. Ispod fotografije piše ime čovjeka, s napomenom da se ime samo nagađa. U jednom trenutku mi je Ljuban, veteran VRS-a, rekao: “Eno Kadinjače!” Kad sam prišao bliže fotografiji vidio sam da su to scene gorućih selâ, licâ seljaka, plastovi sijena iz Bjelorusije. Užas uvijek i posvuda ima isto lice.Drugi dan smo posjetili Spomenik ubijenim Jevrejima Evrope (otvoren za javnost 12. maja 2005.) koji se nalazi u istorijskom centru grada. Spomenik se sastoji od 2.711 betonskih blokova – stela. Njihov broj nema simbolički značaj, a Field of Stelae je napravljen tako da se u njega može ući iz svih pravaca kroz redove blokova, koji, kako hodaš, postaju sve veći, i na sredini polja se nalaziš u tunelu od tamnosivih blokova visokih 5 metara. Put između blokova je ravan, pa se spušta u dolinu, naginje lijevo ili desno, zatim uspinje. Ljudima sklonim panici se ne preporučuje ulazak u ovaj memorijal. Glavni osjećaj koji te obuzima je osjećaj tjeskobe, straha i beznačajnosti. To je labirint u kojem možeš shvatiti koliko je bio nebitan ljudski život od 1933. – 1945. u nacističkoj Njemačkoj, pogotovo ako si Jevrej, homoseksualac, Rom ili Jehovin svjedok.

Ispod Field of Stelae nalazi se muzej sa uvodnom prostorijom i četiri sobe. U drugoj sobi koja se zove Room of Dimensions plakao sam sjedeći na bijelom postolju, prepisujući tekst sa engleskog sa originalnih zapisa koje su Jevreji zapisivali u svoje dnevnike i papiriće tokom Holokausta. Nepoznati mladić je zapisao na praznoj margini romana posljednje dane u getu, u Lodzu, netom prije nego će ih transportovati u logore Chelmno i Auschwitz. Zapis je bio na poljskom, engleskom, jidišu i hebrejskom. Zapis pokazuje očaj i nadu, strah i volju za životom. Ali najviše označava strašnu izgubljenost, naivnost koja toliko podsjeća na početak rata u BiH. Mladić piše kako su jedni ohrabreni jer će konačno izaći iz geta, drugi su obradovani jer idu u radne logore, treći su surovi realisti i znaju da idu u smrt, neki su već izgubili svaku volju za životom i mirno čekaju svoj kraj. I kako se ti svi predosjećaji nenadano smjenjuju u ljudima, plamteći poput vatre na izdisaju. U mračnoj Room of Names na četiri zida su projekcije imena žrtava s godinama rođenja i smrti. Iz zidova dopire glas koji čita kratke biografije onih čija su imena na zidovima. Za više od pola od 6 miliona ubijenih Jevreja ne postoje imena ni biografije. Da bi se pročitala sva imena i kratke biografije žrtava bilo bi potrebno 6 godina, 7 mjeseci i 27 dana.

Visoko, lijepa kuća
Zatim smo posjetili memorijal Hohenschönhausen u Berlinu, u kojem je bio sovjetski Specijalni logor 3 od 1945. – 1951, a poslije logor za političke zatvorenike istočnonjemačke tajne policije Stasi. Naš vodič je bivši zatvorenik koji nam je detaljno opisivao život u zatvoru, i odmah je vidljivo da je Stasijev zatvor hotel sa tri zvjezdice u odnosu na sovjetski specijalni logor. Dok je kod Sovjeta u prvom planu bilo fizičko i psihičko mučenje, kod istočnih Nijemaca se više radilo o psihičkoj torturi. Jedan dio sovjetskog zatvora, koji se nalazio pod zemljom za razliku od njemačkog, zvao se podmornica, U-Boot. Tu su ćelije bile ovalne i metalne sa nekoliko centimetara vode na podu. Kazna je bila stajanje ili sjedenje, satima, bez pomjeranja. U podmornici je nonstop puštan zvuk ogromnih generatora i uvijek su radile sijalice, tako da je zatvorenik imao osjećaj kako nikad neće izroniti na zemaljsku svjetlost.

Ćelije u Stasijevom zatvoru su imale WC šolju, lavabo, radijator, krevet, prozor sa mutnim staklom kroz koje je dolazila svjetlost, sve ono o čemu su sovjetski zatvorenici mogli sanjati. Film Život drugih o vremenu u DDR-u i tajnoj službi Stasi Floriana Henckela von Donnersmacka koji je 2006. osvojio Oskara za najbolji strani film nije bez razloga sniman o ovom zatvoru. U Stasijevom zavoru nije bilo fizičke torture, čuvari su bili nenaoružani. Na zidovima hodnika su i sada zalijepljene žice sa crvenim spojnicama. Zatvorenik nije smio pogledati čuvara, ukoliko bi se to desilo, čuvar bi povukao žicu, aktivirao alarm i okrugle crvene plafonjerke bi se upalile. Onda bi došla trojica batinaša koji bi fizički savladali zatvorenika i doktor koji bi mu dao injekciju za uspavljivanje. Interijer ovog zatvora predstavlja socijalističku romantiku osamdesetih. Telefoni krem boje, linoleum – imitacija parketa, tapete, teške zavjese, oskudni namještaj i sveprisutne jarkocrvene plafonjerke, te crveni tasteri dokazuju da su Nijemci itekako vodili računa o estetici zatvora. Tad je zatvor mirisao na sapun i higijenski uslovi su bili dosta dobri. Nakon posjete Sachsenhausenu većina veterana su rekli kako bi rado u Stasijevom zatvoru proveli nekoliko mjeseci kazne. Kad čovjek posjeti ovakav zatvor jedino što može osjetiti jeste mržnja prema ikakvom obliku državnog uređenja.

Ljuban veteran VRS-a
U mirovnom institutu Berghof održan je okrugli sto na temu Suočavanje sa prošlošću za nenasilnu budućnost – ratni veterani za mir (iskustva sa Balkana i Njemačke). Ovdje su veterani pričali svoje biografije gdje je rat imao centralno mjesto. Ljuban, veteran VRS-a, komandir čete, ranjen snajperom u nogu rekao je kako on svojoj porodici skoro ništa ne priča o ratu. Prije rata je bio građevinar, kaže da građevinari imaju poseban odnos prema objektima koje naprave. Gradio je stadion na Poljudu i druge objekte u bivšoj Jugoslaviji, ali ih otad nije posjetio zbog straha.

“Kako da ja svojoj djeci objasnim da ja nisam monstrum i ubica? Jer ja to nisam. Kako da im objasnim šta se desilo? Kad ni sam ne znam šta se desilo?”, ovako je Ljuban završio svoju iskrenu i emotivnu priču o vlastitom ratnom iskustvu i postratnom životu.
Najmlađi veteran Armije BiH sa 14 godina, Narcis, izgubio je oca i brata u Armiji BiH. Pričao je o svom iskustvu i osjećanju da nije imao djetinjstvo. Kada vam to priča visoki i korpulentni čovjek u tridesetim godinama onda možete osjetiti kako trauma usisava zrak u prostoriji i kako svi teško dišu. “Kad prođem pored dječijeg igrališta nekad imam želju da se odem igrati sa djecom, jer ja nisam imao djetinjstvo. Ja ne znam šta su to dječije igre”, priča Narcis. Zatim je govorio Mirko iz okoline Brčkog, pripadnik HVO-a, koji je na ratištu ostao bez noge. Mirko smatra da su svi ljudi dobri i da treba da služe dobru.

Teško je pojmiti snagu ovih ljudi koji mogu da razumiju onog drugog, da oproste i da nastave živjeti dalje s vjerom u budućnost, nakon svega što su proživjeli. Njihove potresne priče su dokaz koliko je čovjek sposoban da se uzdigne iznad svoje boli, iznad samog sebe i da radi za jedan viši, plemeniti interes.

Sachsenhausen
Na ulaznoj kapiji nacističkog logora kazaljke na satu pokazuju 11:08, kad je počeo proboj logoraša iz Buchenwalda. Tačnost ovog podatka naš vodič smatra mitskom pričom. Od 2006. ovdje se nalazi policijska akademija. Za vrijeme nacista tu je bio radni logor i komanda svih konclogora u Evropi. Poslije 2. svjetskog rata u stari logor su uselili novi logoraši: nacisti i neprijatelji sovjetskog režima. Sachsenhausen je smješten u blizini gradića Oranienburga, u okolici ovog logora se nalaze masovne grobnice iz sovjetskog perioda. U nacističkom periodu tu su bile smještene SS jedinice, gdje su se obučavali čuvari i komandni kadar budućih konclogora. Nema masovnih grobnica iz ovog doba, jer su nacisti spaljivali tijela žrtava, a pepeo odlagali u podzemne trapove, koji su ostali sačuvani.
U današnjoj biblioteci nekad su bili smješteni tenkovi. Danas se tokom policijske obuke ne koriste policijski psi zbog njihove uloge u logorima, a streljanâ ima zvučnu izolaciju da prolaznici ne bi čuli pucnjeve, što bi ih moglo asocirati na logor. Mada istraživanja pokazuju da u Oranienburgu živi nemali broj neonacista. Nakon posjete logoru izraelskog premijera 1992. neonacisti su pokušali zapaliti baraku 38 (koja spada u skupinu pod nazivom Jevrejske barake). U ovom logoru je prvi put upotrijebljena eksperimentalna gasna komora “manjeg obima”. Prije komore ljude bi ljekarski pregledali i obilježavali olovkom ako bi imali zlatne zube ili druge vrijedne metale u sebi – njih bi strijeljali u jami za strijeljanje. Smrt usljed gušenja gasom ne nastupa odmah, nego logoraši umiru u najstrašnijim mukama tokom 10-20 minuta. Tolika je bol da ljudi sami sebi lome kosti. Tijela se poslije bacaju u krematorije.
U jednoj baraci je bilo oko 300 ljudi. U jednom krevetu su ležala trojica odraslih muškaraca. Dnevno su dobijali 300 grama hljeba i pola litre vode. Spavanje je bilo od deset neveče do pola četiri ujutro. Ostatak vremena su provodili na radu. Dok prolazimo logorom iznad naših glava lete ždralovi i ispuštaju promukle krikove. U obližnjim šumama se okupljaju u velikim jatima i odatle lete za Afriku. Životni vijek jednog logoraša je iznosio 6-8 sedmica.

Karijera mnogih SS-ovaca počinje ovdje, a završava u Auschwitzu, Treblinki… Oficiri u logoru su imali kvalitetan život. Jedina očuvana zgrada je Kazino u kojem su bili prikazivani filmovi, igrane teatarske predstave, održavani koncerti, i tu su se SS-ovci odmarali nakon što bi preko dana ubijali ljude. Najveći broj od 35.000 (gruba procjena) ubijenih su bili sovjetski ratni zarobljenici. Pretpostavlja se da i je Staljinov sin bio ovdje. Za vrijeme sovjetskog specijalnog logora za denacifikaciju (1945. – 1952.) ovdje je umrlo 12.000 ljudi od gladi, bolesti, i iscrpljenosti.

Fascinirala me je šljaka na Apelplatzu (prostoru za prozivku) u Sachsenhausenu kroz koju se probijala rijetka trava. Boja zemlje i strahota otvorenog prostora na kojem je moglo stati dvadesetak hiljada ljudi. Sada tu puše vjetar i hodaju posjetioci Memorijala. Ždralovi lete u nepravilnim V formacijama, nalik putokazima, i njihovi krikovi će me podsjećati na sjenke zatvorenika koje su nekad promicale Apelplatzom u sumrak. Odavde se moglo samo: “Nestati u dimu.” Ovaj stih Paula Celana iz pjesme Fuga smrti najbolje objašnjava jezu koju i danas možete osjetiti dok hodate šljakom konclogora Sachsenhausen.

objavljeno 2.11.2012. u bh. magazinu “Dani”

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja