Utisci sa osnovnog treninga: Ubavo iskustvo! (Mavrovo 2012.)

Nakon što sam obavila posljednje obaveze u uredu i trkom krenula kupovati preostale potrebne sitnice za put (nekako to po pravilu ostavljam za posljednji momenat pred polazak) počela sam shvatati da idem na Osnovni trening iz izgradnje mira koji organzuje CNA. Konačno! Kažem konačno zbog toga što već deset godina planiram da se prijavim na ovaj trening i jednostavno to nisam napravila. Glupo je spominjati razloge jer ih se za deset godina nakupilo baš jako mnogo!

Kada je luda vožnja kroz popodnevnu sarajevsku gužvu bila gotova konačno stižem na autobusku stanicu gdje se nalazim sa dvojicom učesnika iz BiH sa kojima sam se ranije dogovorila da idemo zajedno. Odmah razmjenjujemo očekivanja i ono zbog čega smo tu i već tada počinjem nazirati kako bi ovo iskustvo moglo biti jedno od onih čiji trag ostaje mnogo duže od onoga što zovemo krajem…

Putovanje kroz BiH, Srbiju i Makedoniju upamćeno je kao jedinstveno iskustvo sa pretrpanim autobusima i vozačem koji treba podršku i upute cijelog autobusa za ulazak u makedonske gradove. Sa ostalim putnicima smo odmah dobili priliku vježbati timsko odlučivanje. Nekako dolazimo do konsenzusa kojim se odlučujemo za jedan pravac i zaista nakon tridesetak minuta stižemo u Skoplje gdje nas već čeka najveći dio učesnika/ca i veselo krećemo put Mavrova organizovanim prevozom.

Tamo nam je dobrodošlicu poželio tim koji je tu već nekoliko dana pravio planove i atmosferu. Raspoređujemo se po sobama, ručamo i  odlazimo u obilazak. Navečer se nastavlja druženje i upoznavanje. Ekipa učesnika/ica je jako šarolika: tu su osobe iz različitih zemalja iz regije ali i sa različitom interesnom i profesionalnom pozadinom. Od aktivista/kinja, studenata/ica, podmladaka pojedinih političkih opcija, prosvjetnih radnika/ca… Na spavanje odlazim sa mislima kako je divno kada imaš jedan dan da se adaptiraš na mjesto u kome trebaš raditi narednih deset dana.

Trening je odmah počeo intenzivno. Na prvom jutarnjem bloku upoznavanja mi izgleda kako se nalazim u grupi ljudi koji su ozbiljno shvatili svoj dolazak na ovaj trening. Iskrenost pojedinih osoba snažno je uticala na mene; najviše zbog toga što sama često mogu pričati o najškakljivijim i ‘tabu’ temama sasvim slobodno i otvoreno ali imam tendenciju da  svoje lične stvari malo gurnem pod tepih. Emocije i slične stvari. Sada, dok ovo pišem, sam im zahvalna jer su me svojom iskrenošću ‘obavezali’ da budem iskrena, kako sama sa sobom tako i sa ostalima.

Ne mogu reći da je nakon toga bilo lako otvarati i ulaziti duboko u teme ali mi je definitivno tako otvoren početak jako pomogao. Budući da godinama pratim rad CNA i već sedam mjeseci radim tu kao tehnička podrška imala sam uvid u koncept rada. Znala sam da na treningu nećemo slušati neka predavanja ili proučavati teoriju nego se baviti preispitivanjem naših uvriježenih koncepcija i narativa. Čak je kod mene postojala i blaga bojazan kako imam prevelika očekivanja od treninga i da bih mogla biti razočarana na kraju…

Kako smo prolazili kroz  dane, teme i vježbe i kako su se smjenjivali komunikacija, timski rad, sukob, nasilje, predrasude, rod, nacionalni identitet, suočavanje s prošlošću……… bilo mi je jako zanimljivo pratiti kakva je sve preispitivanja to potaknulo kod mene, kako su se dešavale neke suptilne promjene koje su uticale na moju percepciju i energiju. Značilo mi je da je prva tema koji smo obrađivali bila timski rad jer je to meni izuzetno bitno u životu. Već dugi niz godina me fascinira ideja kako sebi dozvoliti da zaista budem slobodna individua sa svojim idejama, kreativnošću i željama a da sam u isto vrijeme sposobna percipirati ljude oko sebe i prepoznavati i uvažavati njihove potrebe. Kako biti ono što jesi i u isto vrijeme doprinositi timu? Jako me se dojmilo i kada smo radili na temu predrasuda. Iako sebe smatram introspektivnom osobom, na ovom treningu sam osvjestila kako je razumijevanje i suosjećanje kod mene do neke mjere rezervisano za one skupine sa kojima se ideološki mogu složiti ili ih razumjeti. Ukoliko sam o nekoj osobi/skupini već donijela sud i ne uklapa se u moj ideološko-vrijednosni sistem jako mi je teško zaista čuti i vidjeti te osobe. To je bio poprilično hladan tuš za mene, kao osobu koja sebe smatra otvorenom za drugačije. Kako je koji dan prolazio i kako smo prelazili iz radionice u radionicu osjećala sam kako se kod mene budi neki senzibilitet i kako se moja percepcija grupe i mene lagano mijenja… Na temi roda sam se prvi puta suočila sa svojim predrasudama i suptilnim očekivanjima koje kao žena po defaultu imam od muškaraca a da ih nisam bila ni svjesna… Moj nacionalni identet je nešto što je od mog odrastanja u ratu u BiH, kao djeteta iz mješanog braka (mama ‘jedno’, tata ‘drugo’) u malom gradiću sa većinom ‘onih trećih’ bilo poprilično zbunjujuće. Trebale su mi zrele godine da uspijem definisati taj svoj identitet i onda još neko vrijeme da se krenem dobro osjećati noseći ga. U jednom trenutku na treningu smo trebali da pišemo o predrasudama o svom narodu. Nakon što sam pogledala sve predložene opcije, ne pronašavši se ni u jednoj od njih, odlučila sam kreirati zasebnu grupu sa imenom ‘mog naroda’ i nakon minut mi se pridružio još jedan učesnik sa istim nacionalnim identitetom i desilo se to što se jako rijetko dešava: u ovoj situaciji nisam bila sama! Prije nego sam u decembru 2011. krenula raditi u CNA, mislila sam da su dani mog aktivizma na polju izgradnje mira nešto sa čime sam završila u životu. Međutim, kako sam dublje ulazila u rad CNA i posebno nakon prilike da se opet preispitam na temu izgradnje mira na ovom treningu, došla sam do spoznaje kako me se ta tema i dalje jako tiče. Sve teme koje smo tu obrađivali  pomogle su mi u sistematiziranju mojih promišljanja i, u nekim slučajevima, onoga što je do tada bilo samo na nivou osjetilnog.

Trening je u meni pokrenuo određene procese koji će još dugo biti aktivni. Kao jedan od najljepših trenutaka bih izdvojila posljednji dan kada sam sa nekoliko učesnika/ca sjedila ispred jednog mavrovskog hotela gdje smo jednostavno razmjenjivali svoje lične impresije o stanju u našim sredinama, životu i našim ubjeđenjima. Osjećala sam kako je lijepo kada normalno razgovaraš sa osobama koje su poskidale najvći dio svojih maski nakon deset dana intenzivnog rada na izuzetno bitnim i škaljivim temama.

Pored svih pokrenutih procesa, znanja i transformacija, kao najveće blago nosim inspiraciju koja mi je došla od otvorenih ljudi spremnih da se mijenjaju i na taj način pomažu i svojoj okolini da se mijenja. Nakon ovog iskustva sam još sretnija da sam tu gdje jesam i ako uopšte ima potrebe da pošaljem neku poruku sa ovog treninga onda bih svima poručila: ‘ It works!’

You may also like...