Moje smrti

| Amer Delić |
Aprilska sjećanja ...
10. april/travanj 2013
10. april/travanj 2013

April, ovaj sad, dvije hiljade trinaeste. Hladan, tmuran, smjenjuju se kiša i snijeg. Rijeke se izlijevaju i plave. Nesreća, katastrofa za ljudski rod koji uz njih živi.

Kao da smo u simbiozi, i ja sam baš takav. Ali neki novi april će možda biti sunčan i topao, suh, a ja osjećam da ću svakog biti isti. Uvijek će me podsjećati na katastrofu, ne onu što je došla od Boga, već od ljudi. Moje srce i duša će svakog aprila iznova biti plavljeni tugom.

Imam taj neki čudan osjećaj, možda i bolestan, mazohistički, da se toj tuzi obradujem kao znaku da još nisam izgubio dušu. I dobro je što mi dolazi. Čini me ljudskim. Ostali dio godine moram da provedem veseliji i ispunjen entuzijazmom. Da moram. Neću da se gubim u bezdanima, ne smijem zbog svoje djece. Aprilu se vraćam, jer u njemu je za mene i počelo.

U aprilima ja imam svoje rituale koje čuvam i nikom ne spominjem. Do sada su bili samo moji, od živih. I svih njih koji to više nisu, a na njih se odnose. Odem tako do kvarta gdje sam odrastao. Popnem se do stana u kojem sam proveo nekih dvadesetak godina života i sjednem sa svojim starim. Popijemo po koju pivu i onda, uz izgovor da neću da im zadimim kuću, dočepam se prozora. Zapalim cigaretu i gledam igralište ispred zgrade. Za nas, finu djecu iz komšiluka, uvijek lijepo očešljanu i sa bilo čim pomazanom šnitom hljeba u ruci, bio je to poligon za dokazivanje mangupluka, šutanja lopte do iznemoglosti i sanjarenja o koječemu. Naš komad svete zemlje, bolje rečeno asfalta. Sve pokušavam da se sjetim odrastanja i lijepih mladalačkih dana, ali ne ide. Moj pogled počinje da se kuje za prozore ljudi koji poginuše u ratu. Počinjem razmišljati o smrti. Uzeo sam dozu i odlazim dalje. Ušao sam u vremeplov. Prozor je ponovo ispunio moje očekivanje.

Rat je specifično stanje spoznaje smrti. Svi oni rituali i znanje prenošeno kroz milenijsku ljudsku istoriju vrijede i u ratu. Valjda služe da pripreme i ohrabre. Uz dogradnju mučeništva, koje je jako poželjno i čini ideal smrti za vojnika. Ubistva neprijatelja su opravdana, oprost zagarantovan, bez obzira na okolnosti. A kako bi i moglo biti drugačije, jer uz njeno veličanstvo  Smrt  dolazi i strah. Pa gdje bi vojske završile bojeći se više sile koja će da im sudi zbog uzimanja tuđeg života ili ne daj Bože, uzaludne smrti. A kad rat završi i ratni doboši utihnu, nasilna ratna smrt prepušta tron onoj „običnoj“ mirnodopskoj,  koja će kad tad sigurno odraditi svoje. A strah, on ostaje. Može se i opipati. Često taj strah od smrti evoluira u želju za smrću.

Šta je to što je ostalo, čega i kako se sjećam? Ne zadržavam se razmišljaljući o smrti onih ljudi koje sam lično poznavao, sa kojima bijah na istoj zaraćenoj strani. Već i onih koje sam lično poznavao, a bijahu na drugoj strani. I onih koje ne poznavah, i upoznah ih na najtragičniji način, po njihovoj pogibiji, i na svojoj i na drugoj strani. Ta univerzalnost razmišljanja je spona u spomenutom osjećaju ljudskosti koji mi se vraća sa aprilom.

Kad se sjećam rata, obično mi na pamet dolaze epizodne vizualizacije. Iskrivljene i usporene slike i nejasne konture ljudi. Osim kada se radi o teško ranjenim u agoniji ili mrtvim. Ta lica su urezana u pamćenje. Jasno i sa živim koloritom. Sjetim se svojih saboraca u samrtnom grču, tijela unakaženih, često bez udova, zgrčenih u neprirodan položaj kakav samo teška nasilna smrt može da formira. I da, lica ljudi kojima sam izražavao saučešće. I njih se jasno sjećam. Vidim ta okamenjena lica sa odsutnim pogledima koji kao da dolaze iz ponora, a ne iz očiju.

Sjetim se i „neprijatelja“, pogotovo jednog plavokosog, izrešetanog rafalom po grudima, kako me gleda dok ispušta samrtni hropac. Kao da je htio da ga upamtim. I zaista, poslije sam često sretao ljude koji me na nekoga podsjećaše. I dok sam preturao po svojoj glavi i zapitivao se odakle, to sjećanje bi sijevnulo, tijelo za trenutak pretrnulo. Znao sam odakle.

I mjesto, i datum i dan kakav je bio, sve mi dođe.

Zvuk i miris su ostavili duboke zapise, čiste i rezantne, kao da su se desili samo časak prije. Fijuk metka i prasak granate nekako sam pregrmio, iako sam ih noću često čuo i godinama nakon što je prestalo. Krik majki poginulih nikada neću. Kud sam imao tu nesreću da ga čujem?! Ima ljudi što zanijeme od boli, i to pamtim kao zvuk. Tišinu koja zvoni.

Zapomaganja i dozivanja ranjenih, zaglavljenih između utvrđenih linija na ničijoj zemlji, su prava ratna muzika. Nikakve trube i junačke pjesme.

Na miris baruta, drnča i motornog ulja u ratu se čovjek navikne od početka. Kasnije spoznaš i kako miriše noga raznesena minom – kombinacija spaljenog mesa, nagorjele gume i tkanine. Miris utrobe pomješane sa komadima metala i zemlje, miris tijela prekrivenih hiljadama muha i ucrvanih na julskome suncu, te mirise bih uklonio iz sebe po cijenu da više nikad ne osjetim ni miris cvijeća, hrane, duhana…

Ne sjećem se samih događaja, moj um je u ratu iskonstruisao i brojne scenarije o poginulim i njihovim bližnjim. Obično sam se pitao šta će sad ta žena i djeca što ostaše, šta će braća, sestre, očevi i majke? Kako će naučiti živjeti bez tih dragih osoba? U poratnim godinama moji scenariji ustuknuli su pred njihovim životnim pričama. Videći te ljude kako nastavljaju živjeti svoje živote, zaklopio sam stranice.

Ima jedan što i dalje traje u mojoj glavi. Za porodicu čovjeka u čijoj sam vojnoj knjižici našao sliku njega, supruge i njihove dvije kćerke. Taj se nikada neće završiti. Devetnaest godina poslije, ja još uvijek njih zamišljam dok im saopštavaju da im se on više nikad neće vratiti kući. U toj mašti te dvije djevojčice još nisu porasle. Još uvijek ih grlim i kažem da mi je žao. Možda sam biblijski prosvijetljen. „Ljubite neprijatelje svoje“, kaže knjiga. „Mogu li ih oživjeti, bar neke? Može li ne biti neprijatelja na ovom usranom svijetu?“ , kažem ja.

Negdje sam nekada čuo, ili pročitao, za vjerovanje nekog indijanskog plemena da duša čovjeka kojem si uzeo život nastavlja živjeti u tebi. Možda to i jeste ono nešto što ne da mnogima da se vrate u „normalu“. Sjetim se tako svog druga koji je počinio dvostruko ubistvo. Nešto malo zatvora je odležao, dobio je olakšavajuće okolnosti jer su i ubijeni u tom trenutku bili naoružani. Sreo sam ga u kafani, jedno veče po njegovom izlasku iz zatvora. Nakon nekog vremena, uz brojne ture pića, dotaknemo se i tih ubistava. Ispriča mi svoju verziju, a ja ga pitam kako se nosi s tim. Kaže: „Evo znaš kako. Sad odavde kad odemo kući, ti svojoj ja svojoj, ti ćeš fino leć’ i zaspati. A meni će njih dvojica doći i ja ću s njima pričati do ujutro.“

Amer Delić

 

 

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja