Društveno-politički kontekst 2013

 

Bosna i Hercegovina: Uvrnuto vrijeme
Crna Gora: Brk Crnogorca
Hrvatska: Sve su znali, a ništa nisu napravili
Kosovo: Sporazum ili +383
Makedonija: Jedno veliko ništa, spakovano i nađiđano
Srbija: Kontinuitet loše beskonačnosti


Bosna i Hercegovina: Uvrnuto vrijeme

CNA_8847Kada govorimo o vremenu i njegovom proticanju danas općenito postoje dva shvatanja. Prvo je ono koje je skoro općeprihvaćeno, a prema kojem vrijeme posmatramo kao rijeku. Ta rijeka teče od svog izvora prema ušću, od prošlosti ka budućnosti. Drugo poimanje vremena dao je engleski astronom James Bradley. Prema njemu, vrijeme teče obrnuto: od budućnosti prema prošlosti pri čemu trenutak u kome budućnost postaje prošlost nazivamo sadašnjošću. U kontekstu postratne Bosne i Hercegovine valjalo bi dodati i još jedno tumačenje prema kojem vrijeme protiče uvrnuto: čas živimo prošlost, čas budućnost, bližu ili dalju; sadašnjost skoro da i ne postoji, jer ona zahtijeva suočavanja s nama samima onakvima kakvi doista jesmo. U tom smislu, neka mi bude oprošteno što o Bosni i Hercegovini u 2013. ne govorim hronološki – ionako njeni stanovnici ne podnose niti uvažavaju bilo koji termin koji u sebi sadrži logos.

Godina koja traje 15 dana

Pa, kakvi smo to bili u 2013. godini? Ako posmatramo većinu običnih ljudi i njihovo uključivanje u javni prostor kojim daju znak da su i dalje članovi ovog društva, 2013. godina u Bosni i Hercegovini trajala je kratko, jedva 15-ak dana. Počela je 1. oktobra, a završila već 15. oktobra. Sve prije bile su tek pripreme za najluđi događaj godine, a sve poslije 15. samo je glavobolja koja nije posljedica triježnjenja, već međufaza između dva ludovanja. Riječ je, dakako, o Popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH, ili jednostavnije Na Bošnjake, Hrvate i Srbe razbroj se. Nacionalne elite koje žive od procenata (matematički: procent broja naroda na popisu u kombinaciji s procentom glasova na izborima kao rezultantu daje vlast; vlast daje moć, a moć se koristi isključivo za individualne interese) već su u javnost izašle i s rezultatima popisa ispod kojih neće pristati. Bošnjaka je 54%, Srba 33%, Hrvata 15%, i ostalih 2-3%. Dakle, ukupno 106%. Iako za većinu popis nema smisla ukoliko nije izražen u procentima, kao fakat ostaje da je popis pokazao da nas ukupno ima 3,7 miliona, što je bar nekoliko stotina hiljada više nego li je stvarno stanje. To što nas je u odnosu na 1991. manje za skoro milion, kao i gdje su svi ti ljudi, nikome nije bitno. Tako smo popisom dobili tačan zbir netačnih podataka koji će malo kome koristiti.

Sve ostalo prošlo je manje-više mimo običnih ljudi, iako uvijek preko njihovih leđa. Političku scenu obilježilo je tmurno vrijeme koje je praćeno povremenim padovima neke od 13 vlada u Bosni i Hercegovini. Istina, taj astronomski fenomen vlade padalice bilježimo još od 2012. i vrlo je izvjesno da će nebo nad nama najmanje do sljedećih izbora u oktobru 2014. godine biti u ovom horoskopskom znaku. I u kontekstu prelazaka preko rijeke 2013. je, barem za sad, u BiH itekako šugava. Izuzev nagle i nikad razjašnjene smrti akademika Sulejmana Redžića i tihog ali dugog odlaženja Mostarca Ilijaza Delića, ova godina bosanskohercegovačke medije nije počastila odlaskom nekog velikana, kakav je u Hrvatskoj bio Mirko Kovač ili u Srbiji Srđa Popović. Tako smo ostali bez crno-bijelih naslovnica, uz kitnjaste omaže i posljednje poruke mom dragom prijatelju tom i tom, iako su, barem je tako u većini slučajeva, takvi umirali sami, ostavljeni, neshvaćeni, davno gurnuti na društvenu marginu.

Povijest BiH u šest čaša

Tom Standage posmatrao je cjelokupnu povijest ljudskog roda na osnovu pića koja su bila dominantna u određenom periodu, pa je govorio o Povijesti svijeta u šest čaša. Iskreno se nadam da će neko cjelokupnu postratnu povijest BiH jednog dana posmatrati kroz optiku mjesta gdje se protestiralo. Mjesto protestiranja pokazuje količinu nemoći i beznađa u kome se nalazimo. Oni najnemoćniji, koji su svjesni da njihovi protesti ne mogu smijeniti ni načelnika općine koja broji jedva nekoliko hiljada stanovnika, uglavnom idu protestirati pred zgradu OHR-a[1]. Tu, pred dovoljno velikim i snažnim Golijatom, nadaju se da će iskamčiti ono što smatraju da im pripada, a ako i ne dobiju ono što traže znaju da protiv takvih i nije sramota izgubiti. Od sredine oktobra ispred OHR-a su povratnici u bh. entitet Republiku Srpsku, koji traže da se poštuje sporazum iz 2002. godine koji bošnjačkim povratnicima garantira pravo na nacionalnu grupu predmeta u školama. Iz RS-a su prvobitno opravdanje pronašli u činjenici da ni Srbi u bh. entitetu Federacija BiH nemaju prava na nacionalnu grupu predmeta što su federalne vlasti negirale da bi već sutradan federalni premijer izdao instrukciju da se za njih uvede nacionalna grupa predmeta koja, kako je samo dan ranije rekao, postoji. Što bi rekao grčki premijer Micotakis 1994: “Mi nismo podržavali Karadžića, ali obećavamo da to više nećemo činiti”. Nakon toga, iz RS-a su ponudili solomonsko rješenje po staljinističkom principu nema čovjeka – nema problema: Goran Mutabdžija, ministar prosvjete RS-a zatražio je ukidanje škole u Konjević-Polju. Baš kao što je i predsjednik RS-a pokazao svu količinu socijaldemokratske tradicije koju baštini kazavši kako “ozbiljno razmišlja da ukine sud u Bijeljini” koji je presudio protiv RS-a u korist litvanskih investitiora.

Bebolucija

Oni koji nisu potpuno nemoćni idu da protestiraju ispred Zgrade institucija BiH. Takvi su moćni taman koliko i država Bosna i Hercegovina: na papiru se vodi da postoji, a u stvarnom životu je i mikroskopom teško pronalazite. Na ovom mjestu su u junu protestirali građani Sarajeva, ali i drugih bh. gradova nakon što bh. vlasti nisu usvojile zakon o jedinstvenom matičnom broju što je onemogućilo upisivanje novorođenčadi u matične knjige rođenih i izdavanje potrebnih dokumenta za bebe koje su trebale liječenje u inostranstvu. Nakon dramatične blokade parlamentaraca koji su pušteni iz zgrade tek nakon 15 sati i to na intervenciju Visokog predstavnika Valentina Inzka, sve je krenulo silaznom putanjom. Iz Banja Luke su poručili da vole bebe, ali da im je RS milija, a banjalučki studenti koji su također protestirali ulicama Banja Luke poručili su da im ne pada na pamet da se na bilo koji način identificiraju sa sarajevskim protestima. Na kraju, sve se završilo kao davne 1968. Istina, bez Tita i Kozaračkog kola, ali uz obećanje vlasti da će zakon usvojiti (još uvijek je na snazi privremena uredba koja istječe krajem godine) i pravi dernek zadnje noći uz neke od najpopularnijih bendova.

Nije problem, dakle, što ova bebolucija nije uspjela, i drugi su protesti u prvom pokušaju doživljavali fijasko. Problem je što je u tih nekoliko dana, i pored medijske pompe, na ulice izašlo jedva nekoliko hiljada građana, pri čemu su i ti građani jasno rekli da trenutno stanje ne valja, ne ponudivši nikakvu alternativu. Prošireno na cjelokupno stanje i cijelu BiH: uopće nije problem što je trunutno stanje loše, problem je što i najveći optimisti sve teže uočavaju kraj tunela makar nas na tom kraju i ne dočekalo blještavo svjetlo.

Ko ne skače mrzi Bosnu hehehe

Zato je tu, kad ništa ne ide, nogomet i nogometna reprezentacija. Kao neka vrsta opijuma i melema na sve naše rane, došao je odlazak naše reprezentacije na svjetsko prvenstvo u Brazilu. E, tada se na ulicama Sarajeva okupio buljuk svjetine koja je mahala bh. zastavama (sadašnjim i prošlim), padala u trans  gledajući Zmajeve zaboravivši barem na jednu noć da su nezaposleni, bez zdravstvene zaštite, riješenog stambenog pitanja, da će ih već sutra nazvati iz banke, jer kasne s uplatom rate kredita. Političarima, koji su o državnom trošku redovito boravili u zmajevom gnijezdu ovaj je uspjeh došao kao naručeni i dobro plaćeni spin pa je pobjednik izbora iz 2010. i veliki socijaldemokrata svoju ljubav prema BiH poslije dokazivao degutantno skačući u jednom televizijskom studiju i uzvikujući ko ne skače mrzi Bosnu hehehe. I pritom ni jednom ne skočivši.

I tako, u 2013. smo još danima svečano ćutali umjesto da smo urlali, aranžmane s MMF-om smo potpisivali svečano kao da se rješavamo svih sadašnjih i budućih problema, kod Prijedora je otkrivena masovna grobnica s preko 600 tijela, vratio nam se Momčilo Krajišnik i još neki neki osuđeni heroji, ni u ovoj godini nismo riješili presudu Sejdić-Finci... Trebinje

Kentaur Sejdić-Finci

Da, ne treba zaboraviti Sejdić-Fincija, ali čovjeku ponestaje snage da objašnjava. Ukratko, presudom Suda za ljudska prava svim bh. građanima bi trebalo biti omogućeno da biraju i da budu birani za članove Predsjedništva BiH (prema važećim ustavnim rješenjima trenutno mogu biti birani samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi). Presudu valja provesti jer EU prijeti sankcijama, pa se sad naši političari domišljaju kako da ovu diskriminaciju formalno ukinu, s tim da se pri tom riješi trenutno evidentno pitanje majorizacije Hrvata na državnom nivou, pri čemu se ne bi diralo u suštinu troetničke matrice. O Sejdić-Finciju (sjeća li se iko ko su uopće Sejdić-Finci, znamo li njihova imena ili se radi o potpunom sjedinjavanju, nekoj vrsti novonastalog kentaura?) napisane su stotine kolumni, već su objavljeni stručni radovi, izvještaji… Pa opet, dozvolite mi da prosudim kako je jedan obični građanin, na novinarsko pitanje o Sejdić-Finciju dao najsažetiji i najpotpuniji odgovor: U svakom slučaju izvode pizdarije, ona četvorica (bh. lidera). I jebu nam mater jer smo blesavi. A u tome im pomaže ova kurva od međunarodne zajednice.

Ukoliko 2013. godinu posmatramo u kontekstu procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću vrijedi spomenuti nekoliko stvari. Narodna skupština RS-a usvojila je deklaraciju kojom se definira karakter rata u BiH. Bio je to, prema ovoj deklaraciji, tragični (kao da postoje sretni) građanski rat i bilo kakva druga interpretacija ne samo da nije dobrodošla, već je zabranjena. Istovremeno, još uvijek nije usvojena deklaracija o zabrani negiranja genocida nad Bošnjacima šireg područja Srebrenice, uz stalno i uporno negiranje genocida koje dolazi od nekih najviših zvaničnika RS-a. Sjećanje na žrtve nije u potpunosti zabranjeno, ali je svakako ograničeno. Lokalne vlasti u Prijedoru još uvijek zabranjuju da se posjete bivši koncentracioni logori Keraterm i Omarska; višegradske vlasti ovih dana se pripremaju da sruše kuću u kojoj su braća Lukići 1992. godine zapalili 72 civila jer eto, baš tuda, treba da prođe lokalni put širok desetak metara; Sarajevo još uvijek nema spomenik civilnim žrtvama koje su ubijene na lokalitetu Kazana…

Sve u svemu, 2013. u BiH je bila takva da na kraju ne možemo reći ni onu toliku ofucanu floskulu ko preživi pričat će. Neće, jer neće imati šta. Ko preživi vraćat će kredite MMF-u, Svjetskoj banci, privatnim stranim bankama, domaćim (nacionalnim) liderima i uspješnim privatnim poduzetnicima koji nam i i zrak i vodu i sami život (pro)daju na kredit.

Nedžad Novalić

 

Crna Gora: Brk Crnogorca

Brk Crnogorca, da je neko nekad takao, samo je mogao da izgubi glavu. Rađanje i umnožavanje, to je jedini spas ovom narodu…“

(Na dan kad je bavljenje mirom počelo da u meni izaziva preveliki nemir, naprasno sam prestala da budem aktivistkinja i postala savjetnica za turizam i održivi razvoj (ne kažu uzalud “turizam je pasoš mira”, ah!).  Kome to ne smeta, neka nastavi sa čitanjem moje reportaže o Crnoj Gori, turističkoj destinaciji. Ipak, čim sam odlučila o čemu ću da pišem osjetila sam bol u želucu.)

Ko (smije da) se bavi politikom?

U posljednje vrijeme tokom obuka koje sam radila imala sam priliku da pitam oko 60 ljudi u Crnoj Gori da li se bave politikom. Samo jedan od njih je odgovorio „da“, i to kao član političke partije. Čak i djevojka koja je bila u radnoj grupi za izradu nekog zakona, rekla je da nju politika ne zanima i da nema nikakve veze sa tim. Na sasvim tehničkom sastanku, na pomen „poboljšanje poljoprivredne politike“, bila sam zamoljena da „ne koristimo tu riječ“. Prije par godina, na nekoj radionici predavač je pitao za primjer prava koje nam je najviše ugroženo u Crnoj Gori (pitanje je trebalo da posluži samo kao lagan primjer, i niko od prisutnih se zapravo nije bavio ljudskim pravima niti sličnom tematikom). Tri četvrtine odgovora je bilo isto i ja sam se zaprepastila kad smo svi „otkrili“ papire na kojima smo prethodno zapisali prvu asocijaciju: pravo na slobodu govora/izražavanja (?!). Odavno znamo da ako ovo pravo iskoristiš kako bi iskritikovao bilo kakvu pojavu u društvu, pa i sebe samog, postaješ državni neprijatelj. Pored toga, vlast često proziva nevladine organizacije da se bave politikom, odnosno da „rade isto što i opozicija“. Nakon toga, sve političke partije pozivaju građane da izađu na izbore, samo to, a oni (partije) će sami sve ostalo… onih 60 ljudi je za kratko vrijeme promijenilo mišljenje i sada su ponosni što rade važne stvari za svoju zemlju i time daju doprinos unapređenju socijalne, ekonomske, ekološke, omladinske ili neke druge politike.

Crna Gora, LovćenOve godine bilježimo 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, a njegov rođendan 13. novembar biće novi državni praznik – Dan crnogorske kulture. Ovoj odluci protivili su se predstavnici Bošnjačke stranke, koji vjeruju da je Njegoš insiprisao mržnju prema islamskom svijetu, te „da su neke ideje tog  djela, u svojoj bukvalnoj interpretaciji, bile idejni koncept i opravdanje izvođačima zločina i genocida nad islamskim stanovništvom i u 19. i u 20. vijeku, u Crnoj Gori i okruženju”. Bošnjaci nadalje smatraju da treba makar iz školskih udžbenika ukloniti sadržaje koji su uvredljivi za muslimane. Sa druge strane, većina poštovaoca Njegoša govori da je potrebno razumjeti kontekst u kojem je on živio i stvarao, pa na osnovu toga donositi sud. Tokom višemjesečnog obilježavanja 200 godina od njegovog rođenja, mnogo se o Njegošu govorilo. Isječaka iz njegovog života i djela ima bezbroj, i samo je pitanje pojedinca/društva da li želi da ih posmatra pojedinačno ili kao cjelinu.

Ko je ugrožen?

Što se tiče nejednakosti u društvu, do skoro se ona vezivala uglavnom za neravnopravnost polova. Međutim, ova lista je sve veća: korisnici socijalne pomoći, samohrani roditelji/majke, trudnice i porodilje (kojima su ugrožena radna prava), djeca bez roditeljskog staranja, dugotrajno nezaposlena lica, osobe iz ruralnih i udaljenih gradskih sredina, Romi i Egipćani, raseljena lica i izbjeglice, osobe sa invaliditetom, LGBT osobe…Ako želimo ići u detalje, treba pomenuti i novinare, koji su definitivno osjetljiva grupa, naravno, u zavisnosti od toga o kome i na koji način pišu/govore. Takođe, ugroženi su brkati Crnogorci, i to od LGBT populacije jer su organizatori Parade ponosa kao svoj zaštitni znak odabrali – brkove, tradicionalni simbol časti i junaštva! Lista i dalje nije zatvorena, ako ste i vi ugroženi, ne zamjerite, nego se samo upišite!

Zašto?

U posljednje vrijeme za svaki problem se kao odgovor nađe svjetska ekonomska kriza, pa moram napomenuti da je veliki broj slučajeva nejednakih mogućnosti nastao zbog vrijednosti, stavova i ponašanja u društvu, a nikako zbog nedostatka novca. Na primjer, niz faktora utiče na odluku žena o (ne)ulasku u politiku: uticaj sredine, istorijski kontekst i tradicija: „za ženu nije da se bavi politikom“; mali broj žena u politici i njihova značajno slabija mogućnost napredovanja; nedovoljno moralne i praktične podrške okoline: briga o djeci i domaćinstvu; ekonomska zavisnost i nedovoljno ženske solidarnosti među političarkama. Individualni činioci koji zavise od samih žena su da one često politiku smatraju prljavom i da nisu spremne da rizikuju cjelokupnu prijeđašnju profesionalnu karijeru i integritet. S druge strane, građani Crne Gore imaju veoma oštra predubjeđenja o ženama/muškarcima u politici, odnosno biračko tijelo je specifično i patrijarhalno. Istraživanje je pokazalo da pola ispitanica  smatra da bi muškarci uspješnije nego žene obavljali državne funkcije na visokom nivou, dok samo 13-19% žena (u zavisnosti od pozicije) vjeruje da bi žene bile uspješnije.

Jedna anketa je pokazala da je glavni razlog za nejednake mogućnosti za zapošljavanje mladih nepotizam, ali tu nije kraj priče. Nepotizam je zamalo pa neizbježan u našoj maloj zemlji, ali pravi problemi nastaju kad imate više rođaka i prijatelja koje biste da zaposlite, a naprosto ne znate koga ćete prvo, ili kada obećate i njima i njihovim prijateljima da će da budu zapošleni nakon narednih izbora a onda se suočite sa novim problemom – radnih mjesta naprosto nema.

U zadnje vrijeme me jako ljute planovi opozicije koji govore građanima šta će dobiti ako za njih glasaju, a radi se projektima koje bi mogli da realizuju i ako nisu na vlasti. Tako smo dobili još jednu osjetljivu grupaciju – opoziciju, koja bi uradila sve za Crnu Goru, ali nikako da je izglasamo! Kako god, i jedni i drugi su skloni aferama, mada ni oni „treći“ (NVO) ne zaostaju,  a ove godine aktulna afera „Snimak“[2] nikako da dobije svoj epilog. Za mene lično jeste, kada sam čula kako predstavnica vlasti uz osmjeh (javno) kaže predstavniku opozicije: „Priznajte, i vi bi ste – da ste na našem mjestu“.

EU je svetinja, ili je porodica svetinja, a možda (ni)je oboje?

Primjećujem da je sve što dolazi iz EU najbolje rješenje za Crnu Goru. Ako će nam pomoći da joj se približimo, svako rješenje je pravo. Ako nema veze sa njom, prošvercovaćemo svoje ideje kao „evropske“. Tako smo prije nekoliko godina, od svih recepata iz Evrope, odlučili da usvojimo tzv. evropsko radno vrijeme. Praktično, ova odluka je od crnogorskih porodica napravila tempirane bombe, roditelji do danas nisu u mogućnosti da se usklade sa radom vrtića i škola. Umjesto „staromodnog“ dolaska sa posla na ručak u 15h, ručak se odvija na kioscima brze hrane, djeca su ljuta na roditelje što nemaju vremena za njih, a roditelji isfrustrirani što nisu u mogućnosti da obezbijede vrijeme, prostor i novac za svoju porodicu. Neko će reći da današnju djecu vaspitava ulica, da, to je tačno, ali to je tako „evropski“!

A što se tiče Evropske Unije, priznajem da je sreća da imamo makar nekoga prema kome ne gajimo teorije zavjere kada nam pošalje kritiku. Naravno, i ovdje ima izuzetaka.Crna Gora Budva

Zanimljivo za region: Gej je OK?

Ako Evropa tako kaže – naravno! Jedna dobra vijest: održane su dvije parade ponosa u Crnoj Gori! Jedna manje i jedna više uspješno. Prva je bila organizovana u Budvi, gdje je oko hiljadu osoba (što je velik broj za tako mali prostor) napalo predstavnike parade riječima, kamenicama, flašama i drugim predmetima, a vlasnici nekoliko gradskih kafića su ugostili sveštenika koji je osveštao njihove lokale na čijem platou su prolazili aktivisti. Mišljenja građana su podijeljena – jedni su zgroženi i ugroženi paradom, a drugi lažnim moralom onih kojima “smeta parada, a ne smeta korupcija, organizovani kriminal i divlja gradnja”. Baš me zanima kako ovo posljednje navedeno utiče na tradicionalne crnogorske vrijednosti. Dvadesetak osoba je pritvoreno, a organizatori su evakuisani sa kopna kako bi se spriječili veći incidenti.

Nakon dva mjeseca organizovana je prva parada ponosa u Podgorici, uz ponovno veliko učešće huligana, od kojih  je većina mladih osoba. Ova je ipak uspješno realizovana, doduše uz neizbježne napade i hapšenja.

Zanimljivo mi je bilo da gledam kako su političke partije mahom poslale žene da podrže skup (iako se znalo da će biti vrlo vjerovatno izložene fizičkom nasilju), a prije toga su se muškarci – političari uglavnom izjasnili da oni nisu “gay” ili da sebe ne vide na „takvim“ skupovima, ali da treba poštovati ljudska prava, naročito jer je to bitno za ulazak u EU(?!). Koji god razlog bio, država je organizovano stala na stranu pravde i zaštitila učesnike povorke, kako organizovanim prisustvom predstavnika  policije, tako i ličnim dolaskom da se skup podrži. S druge strane, Mreža mladih koalicije neparlamentarnih stranaka pod nazivom „Srpska lista” pozvala je građane Crne Gore na protest, a predstavnik Nove srpske demokratije iskreno je naveo: “Mi smo konzervativna hrišćanska stranka koja baštini tradicionalne vrijednosti. Neka ih podrži vlast, koja maše demokratijom i evropskim standardima.” Čak su se oglasili iz Udruženja boraca ratova od 1990. koji su „doživjeli kao provokaciju“ to što je za datum događaja izabran 20. oktobar, “jedan od najznačajnijih datuma NOB-a, kada su 1944. godine, združene snage jugoslovenskih partizana i sovjetske Crvene armije oslobodile Beograd od Hitlerovih fašista”. Ovim povodom Mitropolit crnogorko-primorski Amfilohije organizovao je svečanu litiju, kako bi „očistio grijeh kojim je tih dana grad bio zagađen“. On je kazao na svečanoj akademiji povodom osveštenja Sabornog hrama da ta „bogomolja predstavlja poziv na praštanje i pomirenje u Crnoj Gori“ što nije bio slučaj sa njim samim, koji je danima pozivao  na mržnju i otpor „bestidnoj povorci koja proglašava grijeh za vrlinu, a čovjekomržnju za čovjekoljublje.“ Građani intervjuisani na ulici su ponavljali njegove riječi o tome kako smo stvoreni da se razmnožavamo i kako treba čuvati porodicu od napasnika, a naročito su ih naljutili (gore pomenuti) brkovi.

Nevjerovatna je količina nasilja i mržnje koja je ovom prilikom isplivala iz mladih ljudi, koji su činili većinu privedenih huligana, od čega je trećina bila maloljetna. Jedan podgorički dječak zadobio je teže opekotine kada mu se zapalila eksplozivna naprava koju je pripremao po „receptu“ sa interneta, a želio da aktivira na paradi.

Za kraj, da se vratimo na moju struku (turizam!), u kontekstu priče o LGBT pravima. Samo par dana nakon Parade ponosa u Budvi, na tačno 30 km dalje, u Kotoru iskrcan je kruzer sa 2.800 homoseksualaca:

Direktor lokalne turističke organizacije Mirza Krcić, kojeg smo zatekli u gradu, kazao je “Vijestima” da se sve odvija u najboljem redu, da nema nikakvih problema, te da su Kotorani pokazali da su dostojanstveni.

“Svako treba da izražava svoje mišljenje i opredjeljenje, i to treba ljudi da poštuju. Građani Kotora su pokazali da su dostojanstveni i da poštuju različitosti i da će sve proteći u najboljem redu. U Kotor je svako dobro došao, svako ko ne izlazi iz okvira onih sloboda koji ne ugrožavaju druge, i po meni je sve to legitimno. Treba pustiti ljude da razmišljaju i osjećaju se onako kako žele i misle, i to treba poštovati, svačije mišljenje i opredjeljenje. Ovo je svuda u svijetu normalno, oni su posjetili juče i Dubrovnik, i Dubrovčani su rekli da su dobri potrošači”, kazao je Krcić, uz opasku da njega lično više interesuje i brine šta će biti sa budžetom Crne Gore ili Kombinatom aluminijuma (koji je u procesu zatvaranja), nego što je u Kotoru 2.800 pripadnika gej populacije.

Lidija Brnović

 

Hrvatska: Sve su znali, a ništa nisu napravili

ZagrebDzamijaNajveća promjena koja se u Hrvatskoj dogodila u posljednjih godinu dana članstvo je u Europskoj Uniji. Uz puno ispostavljenih računa, i mjera koje „rastrošnu“ državu imaju dovesti u fiskalni red, postoje neki trenuci u kojima je moguće vježbati državni suverenitet, poput spora s EU oko zakona koji je kolokvijalno nazvan Lex Perković, prema nekadašnjem članu UDBE, optuženom u Njemačkoj za ubojstvo političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Teško je tvrditi da postoji puno ljudi koji razumiju u čemu je zapravo spor i zašto je zbog takvog propisa vrijedno riskirati sankcije odmah po ulasku u „europsku obitelj“. No, to je ujedno bila i prilika da se još jednom zapitamo o stanju hrvatskih medija, nemogućnosti razaznavanja ikakvih smislenih informacija u kakofoniji potencijalnih prijetnji i insinuacija. Ujedno, iako to do sada (pa ni tijekom dugog razdoblja pregovaranja) nismo imali priliku vidjeti, doista je moguće razgovarati za pregovaračkim stolom, jednom kad je vaša pozicija barem nominalno jednaka onima koji postavljaju uvjete. Dakle, moguće je državnički djelovati, i prava je šteta da je takvo djelovanje izolirano na pojedinačne akte zajedničke evropske pravne stečevine. Iako premijer tvrdi da se radi o načelnom stavu, čitav ovaj nered nije ni trunčice pomogao u rasvjetljavaju recentne hrvatske povijesti, niti načina na koje su spomenute službe (ili pojedinci) imali utjecaja na stvaranje hrvatske nezavisnosti.

Hrvatska je, reći će premijer Milanović u Saboru u svom izvještaju o „stanju nacije“, u 22 godine nezavisnosti ostvarila sve svoje strateške političke ciljeve, među koje ubraja članstvo u NATO-u i EU. Osim toga, najavio je novi val privatizacije preostalih državnih poduzeća zbog nužnosti konsolidacije državnog proračuna[3]. Dakle, osim političkih strateških ciljeva, Hrvatska je u 22 godine nezavisnosti uspjela rasprodati i svu svoju državnu imovinu, ekonomija je i dalje disfunkcionalna, a građani i sama država nalaze se u dužničkom ropstvu. BDP je i dalje u padu, 70 tisuća radnika ne dobiva plaće, i brojimo 314 tisuća nezaposlenih, odnosno 18%.

Ulaskom u EU utvrđena je i granica između Hrvatske i njezinih balkanskih susjeda, pa smo tako ove godine ponovno doživjeli regresiju u prekograničnoj komunikaciji, onoj doslovnoj, propustivši isposlovati za naše susjede isto ono što je Hrvatska imala u godinama slovenskog članstva u EU – prelazak granice s osobnom iskaznicom.

Da ta granica nije samo teritorijalna pokazalo se pri pokušaju Vlade da osigura sprovođenje hrvatskih zakona na čitavom teritoriju države, uključujući i područja od posebne državne skrbi (područja devastirana tokom posljednjeg rata). Međutim, iako su „dvojezične“ (latinica plus ćirilica) ploče postavljene na zgrade državnih institucija u Udbini, u Lici, ispostavilo se da taj zadatak neće biti tako lako provesti na području Vukovara. Istog jutra kad su postavljene, uz zaštitu policije, polupane su u rušilačkom pohodu pred kojim je ta policija bila nemoćna do te mjere da je ploča s neželjenim natpisom odvaljena i sa zgrade policijske stanice. HDZ koji je prije 4 godine omogućio stupanje na snagu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina sada se njegovom provođenju izrazito protivi[4] i zahtijeva da se Vukovar proglasi „gradom posebnog pijeteta“. U konkretnom slučaju to bi značilo legaliziranje suspenzije hrvatskih zakona na hrvatskom teritoriju.

Međutim, više od ciničnog stava nekadašnje vlasti nervira stajalište sadašnje. SDP, naime, u obranu zakona, uporno naglašava presudnu odgovornost HDZ-a, a oni kao dobri, građanski nastrojeni legalisti sad „samo“ pokušavaju odraditi ono što je ustavnim zakonom propisano. Čak i kada bi se mogli othrvati osjećaju da se političari cijelog hrvatskog političkog spektra odnose prema ovom zakonu kao da je neželjeno dijete, više plaši ideološka potka koja iza takve obrane stoji. Premijer je, braneći zakon u Hrvatskom saboru, izjavio: „Ovaj zakon je trijumf Hrvatske. U pobjedi moramo biti velikodušni, a u miru imati dobru vjeru“.

DSC_0071Nije posve jasno u čemu se ta dobra vjera sastoji, ili zašto za njom postoji potreba. O „pobjedi“ se malo tko još i pita. Službeni „pobjednički“ diskurs o prirodi Domovinskog rata toliko je prevladao u javnom prostoru da se i pomenuti premijer požurio oprati kad mu je jednom drugom prilikom, posve nesmotreno, izletjelo promišljanje o višestrukoj prirodi tog sukoba, pa mu je i sintagma „građanski rat“ prešla preko usana. Na opasnost od cementiranja takvog stanja upozorava i jedna „crtica“ iz znanstvenog svijeta, područje povijest. Zahvaljujući zahtjevu mlade znanstvenice Julijane Antić Brautović, koja je za potrebe svoje doktorske disertacije u kojoj istražuje „trgovinu“ teritorijem između RH, Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine (Prevlaka i istočni dio Konavala) tražila pristup klasificiranim podacima iz Tuđmanovog arhiva (sada pohranjenima u Državnom arhivu), saznali smo da pristup takvim dokumentima imaju samo osobe koje posjeduju sigurnosni certifikat, a o dopuštenju pristupa odlučuje Vlada i njezino povjerenstvo, na zatvorenoj sjednici. Možda takav pristup državničkim dokumentima za koje još nije istekao rok od 30 godina tajnosti i ne bi bio neobičan, da se nije saznalo da sigurnosni certifikat, a time i pristup tim dokumentima ima direktor Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Ante Nazor. Objašnjenje se sastoji u činjenici da je osnivač centra Vlada, a zadaća mu je „istraživanje istine o Domovinskom ratu“. Ostaje pitanje kako je takvu „istinu“ moguće istraživati kada Vlada (uz pomoć obavještajne zajednice) određuje ne samo tko ima pristup datim dokumentima, već i što je za takvo istraživanje relevantno.

Da takvo postupanje nije izolirani incident pokazale su i najave ministra branitelja Freda Matića da Vlada u školske programe planira uvesti teme o Domovinskom ratu, i to kroz eksperimentalnu terensku nastavu koja bi obuhvaćala na prvom mjestu posjetu Vukovaru[5]. U školskim programima se, u tom smjeru, kao obavezan planira i najmanje jedan posjet godišnje ratištu koje je najbliže mjestu i školi koju djeca pohađaju. U praksi to znači da bi zadarska djeca išla na Maslenicu, no nitko nije upitao ministra znači li to da bi splitska djeca imala prilike posjetiti splitsku ratnu luku Lora. Teško da bi za osnovce mogla biti prikladna priča o premlaćivanjima i ponižavanjima ljudi koji su u Loru dovođeni pod optužbom da su spremali oružanu pobunu protiv Hrvatske, koja se rijetko mogla potkrijepiti materijalnim dokazima. S deklarativne strane, država nikad nije priznala ove zločine. S druge pak strane, s nekima od žrtava postignuta je nagodba i isplaćen im je određen novac. Ipak, teško je vjerovati da bi se tako nečemu moglo naći mjesta u obrazovnom sustavu. Dodajmo ovome još i da je ministarstvo branitelja raspisalo natječaj namijenjen neprofitnim organizacijama „čije je primarno djelovanje usmjereno na područje zaštite interesa i skrbi o hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata“. Za ovu je svrhu predviđeno 5 milijuna kuna, a bit će namijenjena promicanju vrijednosti Domovinskog rata.

Sve je to utvrđeno  oslobađajućim presudama hrvatskim generalima Markaču i Gotovini, koje su u domovini dočekane s pravedničkim zadovoljstvom nepokvarenim pomenutim „sporadičnim“ incidentima. Ovom je potonjem, Anti Gotovini, uručena i povelja počasnog građanina grada Splita, na svečanoj ceremoniji kojoj je nazočio i u ovom izvještaju najviše pominjani ministar, kao i dvojica njegovih kolega iz Vlade. Ponešto disonantne tonove u ovu hrvatsku priču o pobjedi i pravednosti unijela je nepravomoćna haška presuda hercegovačkoj šestorki. Nekadašnji politički i vojni lideri samoproglašene „Herceg-Bosne“ proglašeni su krivima za udruženi zločinački pothvat protjerivanja i ubijanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zločinački pothvat je, prema presudi, koordinirao Franjo Tuđman, s krajnjim ciljem „pripajanja“ navedenog bosansko-hercegovačkog teritorija Hrvatskoj. Sudsko je vijeće utvrdilo da je sukob bio međunarodnog karaktera, čime je Hrvatska označena kao agresor na BiH. U tijeku je žalbeni postupak, a s obzirom na neke recentne neobične prakse Haškog suda, ishod je, čini se, neizvjestan.

I premijer Milanović i predsjednik Josipović nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču izjavili su da zločine u počinjene u „Oluji“ treba procesuirati. Dodajmo tome da je također nužno da se Hrvatska distancira od naslijeđa Franje Tuđmana, čija je vlast zataškavala ratne zločine, sprječavala njihovo procesuiranje, te sprovodila politiku koja je onemogućavala povratak izbjeglih Srba. Da nam jednog dana sama povijest ne bi sudila zato što smo učinili ono što je tako plastično izraženo u nepravomoćnoj presudi Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću: „Sve su znali, a ništa nisu napravili“.

Davorka Turk

 

Kosovo: Sporazum ili +383

Najvažniji događaj, u sklopu budućnosti saradnje između Kosova i Srbije je potpisivanje SPORAZUMA, koje se dogodilo u aprilu 2013. godine. Ovo je bila važna tema, o kojoj se mnogo pričalo u javnosti, a detalji su i dalje predmet dogovaranja, uz posredovanje Evropske Unije i baronice Ketrin Ešton.

duga

Ovaj dijalog, koji intenzivno traje, veoma je značajan, ne samo za jednu ili drugu zemlju, nego i za Evropu, pa i za ceo svet. Svi konflikti na svetu, ratovi, nesporazumi… na kraju su završavani dijalogom, što je suština i ovog Sporazuma. Neke od najinteresantnijih tema dijaloga, za koje još uvek nema konkretnih rezultata su teme vezane za Telekom i energetiku. Kosovska vlast zahteva svoj sopstveni pozivni broj, +383, međutim, vlada Srbije ovaj zahtev ne prihvata.

I kroz dijalog je vidljivo da ima problema u razumevanju jedne ili druge strane, te da neke detalje sporazuma svaka od strana tumači na svoj način, pokušavajući da kroz tumačenje suštinu prilagodi sopstvenom jednostranom interesu.

Izbori su, takođe, jedna od najvažnijih tema sporazuma. Na prethodno održanim izborima nisu učestvovali građani severnog dela Kosova, tako da su se premijeri obe zemlje, uz posredstvo EU, dogovorili da izbori budu održani 3. novembra, i da se održe na celoj teritoriji Kosova, uključujući i sever (Severna Mitrovica, Zvečan, Leposavić, Zubin Potok). Građani srpske zajednice bojkotovali su prethodne izbore, iz straha od formiranja vlasti od strane samo kosovskih Albanaca, te nisu učestvovali ni na lokalnim, ni na parlamentarnim izborima, iako imaju zagarantovan broj poslaničkih mesta u parlamentu Kosova. No, za razliku od prethodnih, stvara se utisak da će učestvovati na ovim izborima, jer je već prijavljeno deset srpskih stranaka Centralnoj izbornoj komisiji. [6]

Mimo ovoga, stalni i veliki problemi koji muče sve građane Kosova su: nedostatak slobode kretanja, velika nezaposlenost (najviše mladih, od 18-30 godina), privatizacija najvećih javnih preduzeća (Telekom i energetski kompleks), velika korupcija, i stalni incidenti i nasilje (poput ubistva EULEX-ovog policajca).

Sve nabojano stanovnike Kosova drži godinama u stanju povećane tenzije, straha od budućnosti, novog nasilja, što ne doprinosi procesima stabilizacije i izgradnje mira u regionu.

Jedan od svetlih događaja desio se krajem septembra, u Mitrovici, gde je održana Prva konferencija za mlade Foruma za gradove u tranziciji. Mladi predstavnici iz  Belfasta, Derija-Londonderija, Jerusalima, Kadune, Kirkuka, Ramalaha, Tripolija i domaćina Mitrovice, razmenili su iskustva iz svojih sredina, i upoređivali načine na koji su oni slični.[7] Jedan od najvažnijih zaključaka ove razmene je nužnost komunikacije između različitih ljudi, neophodnost jačanja komunikacije između kosovskih Srba i kosovskih Albanaca, takođe i ostalih zajednica koje žive na Kosovu.  Značaj ovog događaja je i što se ovakvi i slični dešavaju retko, pogotovo u Mitrovici, pa su i mediji dali veliki značaj susretu mladih i jačanju njihovog međusobnog povezivanja. Nadajmo se da će i organizacija koje rade na poboljašnju etničkih odnosa, i događaja koji ih stavljaju u prvi plan, biti sve više, te da će i rad ovih koje sada postoje i deluju biti vidljiviji u javnosti.

Lulzim Hakaj

 

Makedonija: Jedno veliko ništa, spakovano i nađiđano

Dok kucam ove redove na TV-u ide direktni prenos prvog Sahara Balkanskog Mirovnog Festivala, u organizaciji kompanije Ohridindijskog milijardera Subrata Roj i pod pokroviteljstvom Vlade Makedonije. Malopre se državnoj eliti, uredno skockanoj u večernjim toaletama, obratio i najskuplji govornik današnjice, Toni Bler, a prije njega premijer Nikola Gruevski. Čekam dodelu prve nagrade Šampion mira. Lete citati Gandija i Majke Tereze na sve strane. O čemu se radi? Ne znam da li da se smijem, ljutim ili plašim. Naime, indijskog milijardera koji se pojavio u Makedoniji početkom ove godine, vlada je bombastično predstavila kao velikog investitora koji preuzima uzgoj stoke na istoku zemlje, te izgradnju milionskog luksuznog kompleksa na Ohridskom jezeru i naravno – grandioznog spomenika Majke Tereze na glavnom trgu u Skopju. Njega u Indiji traže zbog pravosnažne sudske odluke koja kaže da je prevario više stotine hiljada ljudi za uplate od preko 4 milijarde dolara. Malo se ko zabrinjava dok se javno veličaju njegove najave o investicijama. Evo ga sada u ulozi organizatora, ni manje ni više, već Balkanskog mirovnog festivala. Ko je tu još prisutan iz regije? Naravno – niko. Zašto baš u Makedoniji? On je to jučer veoma lepo objasnio, kaže da ga je dugih godina ta ideja terala da traži zemlju u kojoj bi je realizovao, zemlju mira, ljubavi, zemlju bez korupcije. I konačno je našao. Ne, ne šalim se. Uopšte mi nije do šale.

Prošlu je godinu u Makedoniji obeležio oštar sukob na relaciji vlast – opozicija. Mi živimo tu tenziju već nekoliko godina, ali sada je taj sukob progutao bukvalno sve. Svi su društveni procesi podvedeni pod to poravnavanje ili su kompletno ignorisani. Taj je sukob imao svoj klimaks 24. decembra 2012. godine. Usred uzavrele rasprave  oko novog budžeta zemlje, vlast je odlučila da na filibastering[8] od strane opozicije odgovori uvođenjem tajne policije u parlament i fizičkim izbacivanjem kompletne opozicije iz parlamenta. Desetak minuta pre toga su na isti način izbacili novinare iz galerije. Kažu, iz bezbednosnih razloga. Snimke brutalnog izbacivanja poslanika iz parlamenta su, verujem, obišle regiju. U isto vrijeme  opozicija je imala nekoliko hiljada demonstranata ispred parlamenta, na što je vlast reagovala tako što je skupila isto toliko svojih pristalica. I jednima i drugima se „desio narod“. Tako kažu. (A šta se narodu desilo?) Rizična situacija na ulici ipak je prošla bez većih incidenata. Sledećih meseci opozicija je bojkotovala rad parlamenta, demonstrirala na ulicama gradova i na kraju ipak prihvatila izlazak na lokalne izbore uz znatnu umešanost posrednika iz EU i uvjetovano formiranje komisije koja će doneti zaključke o kršenju zakona u parlamentarnoj praksi tog dana. Izbore su uveliko dobile vladajuće stranke, a komentar na zaključke koje je komisija donela dao nam je jedan od učesnika, poslanik Ilija Dimovski, koji kaže da izveštaj ima važnost koliko i paloma maramice. Kako god, izveštaj je tu, notirane zabeleške na procedure treba da se operacionaliziraju. Ostaje gorak ukus da su maltene svi dokumenti nakon velikih okršaja u zemlji napravljeni uz snažno posredstvo ljudi sa strane, Brisela ili Washingtona.

Drugi, meni važan događaj je suludo hapšenje novinara Tomislava Kežarovskog iz Velesa (specijalci u punoj opremi, rano ujutru, kamere…). Apsurdna optužba ga tereti da je svojim tekstom iz 2008. otkrio identitet tajnog svedoka u slučaju ubistva. Informacije koje su poznate u javnosti govore da taj čovek nije imao status zaštićenog svedoka sve do sledeće godine, a malo je kasnije i sam javno priznao da su ga inspektori iz policije prinudili da lažno svedoči protiv nekoga za ubistvo. U međuvremenu Tomislavu Kežarovskom je po peti (!) put produžen pritvor. Na veliki pritisak od strane međunarodnih (na domaće se odavno ne obaziru) novinarskih i drugih udruženja, vlast odgovara da se ne meša u poslove suda, a i da je evo,  proces već blizu, pa će i presuda brzo.

PrilepOkolina01589Makedonija je, inače, pala za još 22 mesta u izveštaju Reportera bez Granica o slobodama medija i 2013. se našla na 116 mestu.

Ništa se značajno nije desilo na polju međuetničkih odnosa. Generalna politika – svatko (vlada) svoje i svako sa svojima – se nastavlja. Etnička homogenizacija i fizičko razdvajanje odvijaju se kontinuirano, sa povremenim potresima koji drže trend. To je, po meni, najgori razvoj za Makedoniju koji u kombinaciji sa općom klimom nerazumevanja za drugačija mišljenja ne obećava ništa dobro. Prije par meseci bio sam na jednoj diskusiji u Tetovu. U diskusiji maltene istomišljenika snažno se provlačila ideja da nije bitno ko je šta. Da su etnički i verski identiteti nebitni. Hajde, šta ima veze ko je šta, to uopšte nije bitno. Ja sam se držao teze da jesu bitni, da su ljudi ovde u konstantnom konfliktu po tim osnovama, da imamo dugu istoriju konflikata, na kraju krajeva i rat nam se desio po tim osnovama, i da ti identiteti koji su tako neprijateljski postavljeni jedni protiv drugih treba da se protresu, a ne da se ignorišu. I ta dilema mi stoji i dan danas. Dokle da idemo sa poštovanjem potreba i ambicija tih identiteta. Imaju li te ambicije kraj, tačku gde su konačno realizovane, neugrožene, gde je „dosta više, eto, proživeli smo to, ‘ajmo sada dalje“. Je li to 30-metarski kip Aleksandra Makedonskog u centru Skoplja ili one 50-metarske albanske zastave pored magistrala na zapadu zemlje? Gde je ta tačka? Postoji li uopšte?

Da, postoje neke druge male tačke u vremenu i prostoru u kojima se može otvoreno i prijateljski raspravljati o nama bitnim stvarima. Kompletno van javne pažnje i medija. Verovatno je i tako bolje.

Skoro da je iščezla javna diskusija, kritičko promišljanje i kontekstualizacija događaja. Sve se svodi na uniformnu propagandu. Ide se dotle da se može i kompletno kreirati događaj i onda se razbija danima. Kao recimo Balkanski regionalni mirovni festival bez prisustva ikoga iz regije u organizaciji milijardera iz Indije, na kome priča Toni Bler, a plesne grupe iz Indije dramatiziraju bunt Gandija na pozlaćenoj sceni novog pozorišta od 45 miliona eura. Jedno veliko ništa, spakovano i nađiđano. Jedan kompletno novi nivo manipulacije. E, da, šampionom mira za ovu godinu proglašen je Jeremy Gilley iz Peace One Day. Drži govor i kaže čovjek da mu se ne veruje da je dobio nagradu. Pa ni meni. Jedva čekam da vidim koja će nam kompanija sledeće godine organizovati mirovne festivale. Možda Coca Cola?

Boro Kitanoski

 

Srbija: Kontinuitet loše beskonačnosti

Nakon potpisivanja Briselskog sporazuma dva meseca ranije, kojim se obavezala na ukidanje paralelnih državnih struktura na severu Kosova i regulisanje odnosa s Kosovom, Srbija je u junu 2013. dobila obećanje da će u januaru 2014. otpočeti pregovori o pristupanju Evropskoj Uniji. EUforia je izostala. Nimalo neočekivano, jer je ionako potpuno nejasno (bar u javnom prostoru) šta bi ta Evropa zapravo trebalo da bude[9]. Evropski standardi, evropske integracije u diskursu domaće političke elite najčešće funkcionišu kao džoker reči koje su same po sebi prazne, ali zgodne da se u njih ulivaju najrazličitija značenja, po dnevnoj potrebi ili potrebi govornika/ce. Najčešće kao obećanje pristupa blagostanju i socijalnoj sigurnosti građana Prvog sveta ili opravdanje stvari »koje ne bismo, ali Evropa traži«. A ta Evropa, osim možda deklarativno, traži sve manje. Osim implementacije Briselskog sporazuma i kontrole azilanata/kinja. Tu nema deklarativnosti.

U Srbiji potpisivanje Briselskog sporazuma nije izazvalo nikakve veće potrese. Kosovo ovde već veoma dugo funkcioniše kao mekgafin[10], a film predugo traje. Konstantna nesigurnost i strah od sveprisutnog nasilja i onoga šta nosi budućnost, Zemunsvakodnevica su za najveći deo stanovnika/ca Srbije. Po mnoštvu pokazatelja, Srbija je među najsiromašnijim zemljama u Evropi, s više od milion nezaposlenih, gde sve češće očajni ljudi seku prste, zabijaju eksere u ruke ili se spaljuju jer »obični« štrajkovi glađu više ne privlače dovoljno pažnje. Širokih protesta nema, niti se očekuju. Očajanje je individualno, neartikulisano, a solidarnost s drugima ne ide dalje od izolovanih protesta grupe sapatnika/ca koji/e su u istoj situaciji. Ni Kosovo nije izuzetak. Osim skupa od nekoliko hiljada ljudi na Trgu Republike 10. maja koji su organizovali Srbi s Kosova, zapamćenog najviše po »opelu« za upokojenje Vlade i Skupštine koju je održao crnogorsko-primorski mitropolit Amfilohije, i poređenju Dačića s ubijenim premijerom Đinđićem (»Dačić kaže da je za zemaljsku politiku, ne interesuje ga nebeska, tako je govorio i Đinđić, a kako je završio, neka Bog sudi« – vladika Atanasije[11]), gotovo da se ništa nije dogodilo. Oštre reakcije gotovo svih političkih partija i javnosti na izrečeno i brzo ograđivanje patrijarha SPC Irineja, ponovo su podsetili da Crkva ima zapravo onoliko moći u javnom prostoru koliko joj prepusti politička elita.

Odlaskom Demokratske stranke (DS) i dolaskom Srpske napredne stranke (SNS) na vlast u maju prošle godine ponešto se promenilo, suštinski – malo toga. Nije usledio nikakav radikalan preokret u odnosu na politiku Demokratske stranke. Evropski kurs, svođenje demokratije na periodične izbore svake četiri godine, zapošljavanje po partijskoj i rodbinskoj liniji[12], dominacija izvršne nad sudskom i zakonodavnom vlašću, odsustvo efektivne podele vlasti i međusobne kontrole različitih grana vlasti, zaklinjanje u svetost ljudskih prava bez istinske volje da se ona zaista poštuju i/ili zaštite, deo su tog kontinuiteta. Nekih novina ipak ima. Jedna od njih je da se od deklarativnih zalaganja za borbu protiv korupcije u političkim emisijama prešlo na medijski najavljena hapšenja tajkuna. Uhapšen je i optužen za korupciju Miroslav Mišković, najkrupniji među bogatašima nastalim tokom devedesetih. Do sistema koji omogućava i indukuje tu korupciju nije se (još?) stiglo. Mada to nije važno sve dok rejtinzi rastu. A rastu. Ništa tako ne razveseli ljude kao bogataš u zatvoru.

Bilo da se pozicionira kao zaštitnik opljačkanih i poniženih, onaj koji će se žrtvovati za modernizaciju Srbije i/ili oličenje narodne volje, Aleksandar Vučić je trenutno najpopularniji političar u Srbiji. Ta popularnost odslikava i jedan dublji kontinuitet čežnje za „tamo nekim ko zna”, „ko će (sam?) rešiti stvar”, „ko je drugačiji”, koju u većoj ili manjoj meri dele svi slojevi društva. Ideologija se tu uglavnom pojavljivala tek kao kozmetika. Istovremeno, specifičan spoj „dokazanog patriotizma” i proevropske, modernističke retorike amortizuje kritike i obezbeđuje Vučiću široku podršku kako tradicionalnih glasača/ca (pređašnje) Srpske radikalne stranke, tako i dobrog dela glasača/ica onoga što se ranije zvalo prodemokratski blok. Radikalni politički zaokret od-šešelja-do-vebera ne da nije okrnjio njegovu popularnost, već je naprotiv – povećao. A SNS se vidi kao stranka koja drži svoja obećanja[13].

Na drugoj strani je dezorijentisana opozicija, u prvom redu Demokratska stranka, koja se, nakon smenjivanja Borisa Tadića, s konstantnim padom rejtinga, nosi s optuživanjem »svojih« glasača/ica za nelojalnost i/ili nerazumevanje i frakcijskim borbama unutar stranke. Praksa uvedena mnogo ranije, da se lokalna vlast usklađuje s republičkom, kao bumerang se vraća Demokratskoj stranci. Predsednik DS Dragan Đilas, smenjen je sa mesta  gradonačelnika Beograda i slede novi izbori u glavnom gradu. Sada se gotovo u celoj državi lokalna i republička vlast podudaraju, što po ko zna koji put otvara mnoga pitanja. Recimo, ako se odnosi moći na republičkom nivou (ili nivou predsednika) prenose na druge nivoe vlasti, koji je tačno smisao lokalnih izbora? Ili kakve posledice nosi koncentracija moći u rukama malog broja ljudi? Ali, dobro, ovde bar pitanjâ nikad nije nedostajalo. A nije baš ni da su nova.

Nova nije ni zabrana održavanja Parade ponosa koja skoro metaforički sublimira različite forme kontinuiteta neodgovornosti i/ili cinizma političke klase u Srbiji. Po treći put, njeno održavanje je zabranjeno iz »bezbednosnih razloga«. U jednom se treba složiti sa izjavama političara/ki iz vladajućih struktura – to nije poraz države. Da bi država bila poražena, ona bi morala da stane iz svog Ustava i svojih zakona i da pokuša da obezbedi njihovo sprovođenje. Bez relativizacije, ličnih ne/simpatija i zaklanjanja iza huligana, ekstremno desničarskih i navijačkih grupa (koje su oko potpisivanja Briselskog sporazuma, potencijalno mnogo rizičnijeg događaja, sve odreda bile na pecanju). To je ono što je suština često rabljene reči »vladavina prava«. Jedna od svrha Ustava, zakona i institucija jeste ograničavanje vlasti, njena efektivna kontrola i sprečavanje samovolje. Maks Veber, omiljeni mislilac prvog potpresednika Vlade Republike Srbije Aleksandra Vučića[14], je o tome pisao mnogo i sa strašću. Bez toga ulazimo u ono što se u srpskom novogovoru naziva »politička volja«, siva zona pogodna za zastarevanje sudskih procesa, pljačku državnih i reketiranje privatnih preduzeća od strane tajkuna bliskih vlasti, nerasvetljavanje ubistava novinara/ki ili proglašavanje mleka sa nedozvoljenom količinom aflatoksina savršeno zdravim. Niz je potencijalno beskrajan. A mnogo toga je već viđeno.

BeogradDSC_0101Prošlogodišnja promena vlasti i ustoličavanje kao nove vlasti onih koji su imali značajnu ulogu u oblikovanju poslednje dekade dvadesetog veka u ovom regionu, nije donela nikakav »povratak u devedesete«. Socijalna amnezija koja prekriva devedesete u Srbiji u kojima »Srbija nije bila u ratu« vremenom se sve više pretvara u »Koji rat?«. Toj amneziji  umnogome su doprineli i čelnici Demokratske stranke nedostatkom političke vizije i/ili hrabrosti da se otvori pitanje odgovornosti Srbije za ratove, pitanje posledica tih ratova, ali i da u ime države koju su predstavljali, izraze žaljenje bez relativizacija, i upute nedvosmislenu poruku drugima (u regionu i unutar zemlje) da se tako nešto neće ponoviti. Onda nije neočekivano da i režim koji je Milošević personifikovao postaje samo »vlast koja nije bila idealna, s obzirom da je izgubila izbore«, ali i da »sve to treba ostaviti u prošlosti« jer »ako ne možemo da ispravimo prošlost možemo da utičemo na sadašnjost i budućnost« (Ivica Dačić)[15]. Međutim, ta prošlost je tu i iz dana u dan opominje da nigde ne ide. Bilo u obliku naizgled, nerazumljivih erupcija nasilja kakvo je bilo višestruko ubistvo koje se dogodio u Velikoj Ivanči kod Mladenovca, gde je čovek koga komšije opisuju kao tihog i dobrog (inače ratni veteran iz Slavonije 1991), ubio trinaestoro ljudi na spavanju[16]. Ili nedavno prebijanje nastavnika od strane osnovaca dok je čekao ženu i dete u parku[17]. Bilo u selektivnoj istoriji, uprošćenim crno-belim objašnjenjima i/ili diskursu samoviktimizacije gde »smo mi ako ne jedine, a ono najveće žrtve« koji je i dalje dominantan  u javnom prostoru u odnosu prema ratovima iz devedesetih. Očajanje i frustracija u kombinaciji sa normalizovanim nasiljem, opasna su kombinacija, a prošlost nikada nije samo prošlost. Takva prošlost traje zauvek.

U širokom rasponu između narativa o gubljenju identiteta, izdaji Kosova i nacionalističkog resantimana i (sve bleđe) nade u dolazak zlatnog doba (oličenog u blagostanju EU), stanovnici/ce Srbije poput brodolomnika čekaju brod koji će ih spasiti od plutanja u lošoj beskonačnosti. Loša vest je da ne treba preterano računati na pomoć sa strane i da će ljudi koji ovde žive morati sami da zaveslaju. Dobra vest je to isto.

Marijana Stojčić

 

 

 


[1] Office of the High Representative in Bosnia and Herzegovina/ Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini

[2] U javnost su procurile audio-snimke sa sjednice Vijeća crnogorske vladajuće partije DPS-a, na kojima se čuje kako njeni zvaničnici otvoreno govore o stranačkom zapošljavanju, mijenjanju popisa birača i direktorima državnih tvrtki koje rade isključivo u interesu stranke.

[3] Croatia Osiguranje, Croatia Airlines, ACI, monetizacija autocesta, nakon što je to ova vlada već učinila s prodajom Brodosplita, Brodotrogira i Trećeg maja (brodogradilišta) i ugovorom o koncesioniranju Zračne luke Zagreb

[4] Nekadašnji ministar državne uprave u HDZ-ovoj vladi izjavio je u jednoj televizijskoj emisiji: „Kad je HDZ bio za ćirilicu, Srba u Vukovaru nije bilo dovoljno da bi mogli ostvariti pravo na službenu uporabu jezika i pisma“. Ovo se odnosi na postotak srpske manjine u stanovništvu koji bi dvojezičnost u društvenom i javnom životu te službenoj komunikaciji u javnim poslovima odredio obaveznim.

[5] „Svaki dan, ne računajući ljetne praznike i vikende, u Vukovar bi ulazilo desetak autobusa sa školskom djecom. Spavat će u vojarni, na vojničkim krevetima, a organizirano će slušati satove povijesti koje će im predavati stručne osobe iz redova branitelja ili mladi povjesničari koje će educirati pravi branitelji. Posjetit će sva važna mjesta u gradu, ali i okolici, ako to žele, od Iloka do Kopačkog rita. Zadnje predavanje održat će se u Mirovnom centru, kako bi svi iz Vukovara otišli s porukama mira“. http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/201818/Default.aspx)

[6] Podaci se odnose na kraj septembra meseca 2013. godine, kada je tekst pisan.

[8] Filibastering (Filibustering) je parlamentarna procedura kojom se rasprava o nekom predlogu prolongira, čime   jedan ili više članova parlamenta mogu da odlože ili u potpunosti spreče glasanje o određenom predlogu.

[9] To što tu konfuziju u značajnoj meri dele i zemlje Evropske Unije, ne olakšava, već dodatno otežava stvar.

[10] Mekgafin (McGuffin) je termin koji je uveo Alfred Hičkok i označava postupak građenja čitave priče u filmu oko jednog motiva koji se svuda provlači, pokreće likove na akciju i prati priču, a suštinski je nebitan za gledaoca. Funkcija tog motiva  je da gledaoca stalno drži u neizvesnosti i napetosti.

[12] Prema podacima  Centra za praktičnu politiku  koju je preneo dnevni list Blic, sadašnja vlast je smenila skoro 3000 ljudi u državnoj upravi, a u isto vreme, u poslednjih godinu dana, po partijskoj liniji u javnim službama zaposleno je još 3000 ljudi. Izvor: Blic online, 2013, http://www.blic.rs/Vesti/Politika/380172/Vlada-do-sada-smenila-3000-ljudi

You may also like...