36. Osnovni trening iz izgradnje mira

36. Osnovni trening iz izgradnje mira održan je u Ulcinju, u Crnoj Gori, od 14-24.10.2016. Prošlo je tri godine od našeg posljednjeg Osnovnog treninga, naime, u 2014. i 2015. organizirali smo Trening za trenere/ice iz izgradnje mira, kao i programe mirovnog obrazovanja koje su iz tog treninga proizašle – radionice sa srednjoškolcima/ama, trening iz izgradnje mira za studente/ice iz BiH, kao i trening iz izgradnje mira za građane/ke Kosova, Makedonije i Srbije. Vremensku „pauzu“ ističemo kao važnu pojedinost, s obzirom da su promjene koje su se tijekom tog vremena dogodile u našim društvenim kontekstima značajno utjecale na način na koji smo odabranim temama mogli pristupiti, kao i na tempo rada, kako ćete imati prilike pročitati nešto kasnije u tekstu.

ot2016_ulcinj044-copyZa trening se prijavilo 159 osoba. Iz Bosne i Hercegovine stiglo je 80 prijava, slijede Srbija (39), Makedonija (17), Hrvatska (12), Kosovo (7) i Crna Gora (4). Odmah po svršetku selekcijskog procesa imali smo znatan broj otkazivanja učešća. Ovo nam je ispočetka u bitnome otežalo, budući je na trening stiglo znatno više prijava žena nego muškaraca (103:56). Kako je jedna od osnovnih pretpostavki kvalitete treninga jednaka spolna, dobna i regionalna zastupljenost, nastojali smo je uspostaviti. Osim prijava koje smo već u samom selekcijskom postupku odbacili (budući su bile nedovoljno sadržajne, bez jasne motivacije ili izražene namjere da se radi na temama navedenim u pozivu), veoma mali broj muškaraca je pristao biti na listi čekanja (ili je datum do kojega su pristali biti na listi čekanja već prošao), što nam je onemogućilo da željenu spolnu ravnotežu i postignemo. Razloge tako velikog broja otkazivanja učešća ne želimo pretpostavljati. Finalnu grupu činilo je 20 osoba, 14 žena i 6 muškaraca – novinara/ki, nastavnika/ca, članova/ica političkih partija, ratnih veteranki, uposlenika/ca vladinih agencija i tijela, LGBT aktivista/kinja, ali i onih koji su na trening došli prvenstveno zbog jake osobne motivacije. Velika dobit za nas je bila raznovrsna životna dob naših učesnika/ca (ukupni prosjek godina je 36.4, raspon godina između 21 i 61). Naša bojazan da će nas disbalans u broju žena i muškaraca onemogućiti da kvalitetno radimo, nije se ostvarila. A različitost predznanja i životnog iskustva potaknula je vrlo intenzivnu međugeneracijsku razmjenu, i inače vrlo važnu sastavnicu rada na suočavanju s prošlošću i izgradnji mira, te već u početku treninga potaknula razumijevanje različitih i drugačijih perspektiva, bilo da se radi o pitanjima svakodnevnog života, ili pitanjima društvenih odnosa.

Planirajući trening, namjera nam je, između ostalih, bila da potaknemo raspravu o porastu netrpeljivosti i nepovjerenja među državama regije zapadnog Balkana, te osvještavanje takvih tendencija kroz susret i povezivanje, propitivanje narativa i „slika neprijatelja“ te poticanje prekogranične suradnje. Naime, stanje u našim društvima i njihovi međusobni odnosi i tenzije koje u tim odnosima kontantno postoje, u posljednjih nekoliko godina trpe stalno pogoršanje, i to se unekoliko pokazalo i u našoj grupi. Već u ranoj fazi treninga bila je primjetna tendencija da se ne otvaraju teme koje su etnički ili nacionalno osjetljive zbog straha od konflikata, već smo raspravljali o temama u kojima se znatan dio grupe osjeća relativno sigurno, poput odnosa društva prema marginaliziranim društvenim skupinama i seksualnim manjinama. Iako to nije slučaj sa našim društvima u cjelini, mnogi u našoj grupi već su prošli različite edukacije iz područja ljudskih prava i osvještavanja o ovim pitanjima. Individualizam kao društvena vrijednost, diskurs ljudskih prava prema kojemu postoje organizacije ili pojedinci koji se meritorno bave ovim pitanjima, te u tom smislu potreba da tražimo „točne“ (politički korektne i profesionalne) odgovore na društvena pitanja, isprva su nam otežavali da osvijestimo društvenu odgovornost koju kao pojedinci nosimo za stanje u našim društvima. U tom se smislu se znala artikulirati potreba za liderom, za nekim tko će tražiti rješenje i meritorno preuzeti odgovornost. Međutim, upravo zato se ovaj program mirovne edukacije naziva ot2016_ulcinj210treningom, zbog mogućnosti da vježbamo – drugi nam na treningu pružaju društveno ogledalo koje nam omogućuje da se vidimo iz drugog ugla, da uđemo u tuđe cipele, da se preispitujemo i druge potičemo da to čine, da i sami preuzimamo ulogu lidera (da ne čekamo neophodno da neko drugi nešto preduzme) i konačno, da mijenjajući sebe, vlastite stavove i reakcije, mijenjamo društvo u kojemu živimo. Zbog toga smo bitni odsječak vremena posvetili razumijevanju sukoba, kako na ličnom, tako i društvenom nivou, te propitivanju identiteta i nacionalnih identiteta. Na taj smo način postavili dobre temelje da se bavimo suočavanjem s prošlošću, temeljito i sadržajno, da komuniciramo jedni drugima što je to što doživljavamo nepravdom, što možemo učiniti da kažemo drugima kako se osjećamo ili pokušamo promijeniti okolnosti koje su dovele do toga da su razna zvjerstva počinjena u naše ime, ili u ime etničke grupe koju percipiramo ili nam je naturaju kao neprijateljsku. Da osvijestimo potencijale koje dominantna društvena tumačenja naše bliže i daljnje nacionalne povijesti mogu imati u održavanju starog i stvaranju nekog budućeg nasilja, ali i da zajedno razmišljamo u smijeru konstruktivnog odnosa prema prošlosti.

S takvom postavkom stvari, rasla je i motivacija da radimo na ovim pitanjima, i da ih stavimo u konkretni društveni kontekst za što nam je priliku pružila radionica o memorijalizaciji i kulturi sjećanja. Na konkretnim primjerima spomenika, spomeničkih mjesta, obilježenih i neobilježenih mjesta stradanja, imali smo prilike vidjeti čega se kao društva sjećamo a što prešućujemo, kako i kome se u tom sjećanju obraćamo i kakvu poruku odašiljemo. Na tom tragu se kristalizirala i potreba da tražimo drugačije načine rješavanja spornih pitanja iz prošlosti, da to što se ne slažemo u stajalištima ne znači da moramo ratovati, već da pokušamo otvoriti prostor za druge perspektive i drugačije viđenje događaja iz prošlosti. Da ne moramo utvrditi konačnu istinu, već da naše istine mogu supostojati a da se nužno ne ugrožavaju. Do ovoga smo došli propitujući sam koncept pomirenja, njegov sadržaj, preduslove i načine njihovog postizanja. Grupa je ovim zadacima vrlo ozbiljno pristupila, te smo cijeli trening vrlo naporno radili, naše je zadovoljstvo postignutim, podjednako u grupi i u trenerskom timu, time bivalo veće. Između ostalog, to nam je pomoglo da unutar grupe osvijestimo kolika je razina povjerenja potrebna da bi se ovim temama moglo pristupilo konstruktivno. Znatan broj učesnika ocijenio je rad na društvenim tabuima o prošlosti i suočavanju s prošlošću kao onaj dio treninga koji ih je najviše zaokupio, budući da je osim grupnog propitivanja otvorio i siguran prostor za izražavanje vlastitog mišljenja o ovim temema, kritiku postojećih modela odnosa prema bolnoj prošlosti, dubinsku samorefleksiju, kao i za kritiku od strane drugih.

ot2016_ulcinj054Tim su čini Adnan Hasanbegović, Davorka Turk i Nedžad Horozović iz CNA, te naša dugogodišnja drugarica i kolegica Albulena Karaga iz Detske ambasade Megjashi, Skoplje. Vrlo brzo se pokazalo da će za kvalitetnu refleksiju o identitetskim pitanjima u ovako mješovitoj grupi, i s nacionalnim identitetom povezanim ličnim i društvenim konfliktima biti potrebna ona posebna kvaliteta koja nastaje našim uzajamnim komplementarnim djelovanjem, u timu, ali i u grupi. Tako je i bilo, svaki je pokušaj nametanja vlastite nacionalne perspektive bez vidljivog nastojanja da se o njoj i kritički progovori, u grupi konfrontiran uvođenjem drugih viđenja i perspektiva danog problema. Početna nespremnost učesnika/ca da se uhvate u koštac s pitanjima koja u njima izazivaju prije svega emocionalnu reakciju, s odmicanjem treninga pretvorila se u sve veću spremnost na samorefleksiju, ali i konstruktivnu kritiku. Albulenino prisustvo u timu nam je omogućilo da izbjegnemo situaciju u kojoj bismo se pretežito orijentirali na situaciju u Daytonskom trokutu (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija), već smo mogli podjednako tematizirati dinamiku makedonsko-albanskih odnosa, smještajući ih u širu perspektivu regije. Time smo uspjeli stvoriti uvjete u kojima o etničkim odnosima zajednica u našim društvima razgovaramo uspoređujući sličnosti i razlike u modelima i prirodi tih odnosa (na čemu se temelje, koji je odnos suprotstavljenih identiteta, kakva je priroda nacionalnih narativa koji nas drže u suprotstavljenim pozicijama), i da nastojimo utvrditi prisutne društvene trendove, poput normalizacije nacionalizma kao dominantnog društvenog modela. Iako smo bili svjesni da bi upotreba makedonskog kao još jednog radnog jezika u grupi mogla biti poteškoća, prevagnule su prethodno navedene pretpostavljene prednosti ovakvog oblika rada. Grupa je na ovu okolnost iznimno dobro reagirala, mnogima od nas ovo je bila prva prilika da (ponovno) čujemo makedonski, i podsjetimo se koliko toga nam je zajedničko, te i na taj način potaknula sinergiju u grupi. Plod našeg zajedničkog rada je i mini makedonsko-bhs rječnik osnovnih termina, kojega smo tijekom treninga zajednički dopunjavali.ot2016_ulcinj173

Osim već pobrojanih teškoća u izboru učesnika/ca, pola grupe i pola trenerskog tima bilo je pokošeno nepoznatim želučanim virusom, što nam je objektivno znatno moglo otežati rad. Međutim, kako je to s nama tijekom cijelog treninga bio slučaj, imali smo neočekivanu pomoć u činjenici da nas je bolest zadesila na jedini slobodni dan koji smo imali. Sreća je velika da veće zdravstvene opasnosti nije bilo, niti je bilo kome bila potrebna liječnička pomoć. Upravo suprotno, entuzijazam i želja da nastavimo raditi je potaknula proces oporavka. Na našu veliku žalost, pred sam kraj treninga napustila nas je jedna učesnica, zbog smrti u obitelji. Nedostajala nam je, svojim duhom i doprinosom, i žalimo što joj nismo mogli više pomoći. Jer, značajno vrijeme koje smo provodili zajedno, u radioničkom prostoru ali i tijekom slobodnog vremena, povezalo je ovu grupu učesnika/ca iskreno i dubinski. Nadam se da će to bogatstvo još dugo nositi sa sobom. Kao grupa, spremno su nosili odgovornost za proces rada. Kako je trening odmicao sve više su ga koristili kao priliku da ne bježe od konflikata, već da na njima konstruktivno rade, kao priliku za propitivanje vlastitih stavova, razumijevanje drugačijih perspektiva i dijalog sa neistomišljenicima. Već to je znatno više nego što u našim društvima, pa i aktivističkim krugovima, možemo doživjeti. Smatramo to važnim napomenuti budući smo dojma da većina naše grupe sebe inače ne doživljava kao nositelje
društvene promjene, te se nadamo da ćemo ih i na ovaj način ohrabriti i potaknuti na daljnji društveni angažman. Iskustvo učešća na ovom treningu i njihov angažman na njemu, može da im da smjernice i ono najvažnije zdravu, vrijednosno utemeljenu osnovu mirovnog rada ma kako ga oni u skladu sa svojim mogućnostima “artikulisali”.

Galeriju fotografija možete pogledati ovdje.

 

You may also like...