Gradovi, zaborav i trnje

Nastavljajući aktivnost započetu u jesen 2015. godine, nas trojica aktivista Čedomir Glavaš, Amer Delić i Dalmir Mišković povezani istom željom za promjenom odnosa prema prošlosti, krenuli smo na putovanje koje ima za cilj da podsjeti lokalne zajednice a i BH društvo da oko nas još uvijek postoje mjesta stradanja, patnji i zločina koja su zaboravljena i da takav odnos prema njima predstavlja nepošten odnos prema prošlosti. Samom radu na terenu prethodilo je istraživanje lokacija i prikupljanje informacija o događajima i sudski utvrđenim činjenicama.

2016-05-17_Sušica_12U jutro 17.maja, uputili smo se ka  Podrinju, području u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine (BiH) koje je bilo teško pogođeno ratom i  na kojem su se desila velika stradanja. Prva lokacija koju smo planirali obilježiti bio je nekadašnji logor Sušica u opštini Vlasenica, u kojem su tokom 1992. godine bile zatočene osobe bošnjačke nacionalnosti. U prijeratnom periodu objekti su imali funkciju vojne poljoprivredne zadruge. Sada su napušteni, i u velikoj mjeri devastirani. U Vlasenici smo imali  kontakt sa lokalnim stanovnicima koji su nas odveli do same lokacije. (S obzirom da su povratnici, a kako smo saznali od jednog od njih, situacija u Vlasenici nije dobra i međunacionalne tenzije su porasle nakon prošlogodišnjeg terorističkog napada na policijsku stanicu u Zvorniku, sačuvaćemo njihovu anonimnost). Ali interesantno je spomenuti da smo  nakon što smo postavili ćirilična obilježja na objekte bivšeg logora i nastavili put ka Bratuncu, primili telefonski poziv od jednog od njih i dobili  primjedbu što su natpisi samo na ćirilici. Bio je uzbuđen, citirao je ustavne odredbe oko pisama u BiH i entitetima, te ocijenio da smo to prekršili. Objašnjavali smo mu da to i radimo iz razloga da lokalne, povratničke i najčešće manjinske zajednice ne izložimo dodatnom pritisku, ali bio je istrajan, pa se umirio kada smo mu obećali da ćemo staviti i latinične natpise, što smo u povratku i učinili.

2016-05-17_Kravica_57Naredna lokacija je bila bivša poljoprivredna zadruga u Kravici kod Bratunca, u njoj su u srpnju 1995. godine snage Vojske Republike Srpske (VRS) pogubile više od 1000 Bošnjaka, koji su zarobljeni nakon pada Srebrenice. Lokacija je postala poznata široj javnosti nakon što su na tom mjestu  13.07.2013. policajci MUP-a RS fizički spriječili Udruženje „Majke enklava Srebrenice i Žepe“ da polože cvijeće i odaju počast stradalim. Objekte smo zatekli sablasno prazne, a naš dolazak je propraćen uz tek poneki znatiželjni pogled prolaznika i okolnih seljana koji su obavljali poljoprivredne poslove. To nam je ulijevalo sigurnost da ćemo aktivnost realizirati bez problema, što se i dogodilo. Lokacija je specifična po tome što se u samoj blizini ovog mjesta stradanja nalazi spomen područje srpskim žrtvama srednjeg Podrinja i Birča, sa izgrađenim veliki krstom koji dominira okolicom.

Nakon Kravice put nas je odveo u Srebrenicu. Plan je bio da obilježimo prijašnju zgradu policijske stanice u Srebrenici, koja je za vrijeme dok je Srebrenica bila pod kontrolom Armije Republike BiH (ARBiH), služila kao zatočenički objekt za osobe srpske nacionalnosti, te mjesto tortura i egzekucija za njih. Objekt je trenutno u funkciji nekoliko društvenih organizacija među kojma su politička stranka Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i udruga“ Naša prava“, a tu je i smjesteno i Vijeće mladih općine Srebrenica. Jednu stranu zgrade krasi veliki mural sa multinacionalim (bar ih doživljavamo tako) imenima djece i drvetom ispod kojeg piše „TOLERANCIJA NIJE STRANA RIJEČ“.2016-05-17_bivsa PS Srebrenica_120

Nastavili smo ka općini Zvornik. Prvo smo u planu imali obilježiti lokaciju Doma kulture u Čelopeku, koji je nakon rata srušen. Nakon nekoliko vožnji kroz mjesto Čelopek, nismo uspjeli naći ni približnu lokaciju nekadašnjeg Doma kulture. Bezuspješno traganje za objektima koje smo planirali obilježiti nastavilo se i na idućoj lokaciji, Farma Branjevo, koja je bila posljednja stanica za više od 1200 Bošnjaka iz Srebrenice, isto je izgubila svoje obrise  u ekonomskim, građevinskim i društvenim tokovima nakon rata. Za zločine na farmi Branjevo, između ostalih pripadnika Desetog  diverzantskog odreda VRS-a, osuđen je i prvi pokajnik na Haškom sudu, Dražen Erdemović. On je, prema vlastitom svjedočenju na Haškom sudu, izjavio da je „premoren od strijeljanja preko 1200 Bošnjaka na farmi Branjevo, otišao u susjedno selo Pilicu, zasjeo u kafanu da odmori od strijeljanja, te odbio naređenje da nastavi sa poslom, jer ga je čekalo u Domu kulture  zatočenih još oko 500 Bošnjaka“. Ove detalje svjedočenja ističemo upravo jer nas je iduća lokacija odvela u Dom kulture u Pilicu, mjesto gdje se naknadno „posao“ obavio do kraja. Devastirani objekt je bio mjesto stradanja 500 Bošnjaka koji su u njemu pogubljeni. Preko puta Doma kulture i sada se nalazi kafana iz koje su nas promatrali znatiželjni gosti, vjerojatno isto onako kao što je Erdemović promatrao nastavak zločina. Ispred Doma kulture stoje dva spomen obilježja, jedno posvećeno Narodno-oslobodilačkoj borbi 1941-1945., a drugo posvećeno borbi Vojske Republike Srpske i žrtvama poslednjeg  rata.2016-05-17_Dom K._Pilica_151

Drugog dana naše akcije, 18. maja, krenuli smo put juga, u Hercegovinu. Prva planirana lokacija je bila u sjevernom djelu Mostara, logor Vojno. Mjesto stradanja se sastojalo od tri obiteljske kuće i garaže, koje je tokom rata Hrvatsko vijeće obrane (HVO) pretvorilo u zatočeničke objekte za Bošnjake sa područja Mostara. Ipak, obilaskom mjesta utvrdili smo da su sve kuće u tom dijelu grada nakon rata obnovljene, tako da je stvarno bilo teško procijeniti koji su to objekti koje trebamo obilježiti, a zaključili smo i da nam je nezgodno ulaziti na privatni posjed, i u obiteljska dvorišta, te lijepiti naša obilježja na privatne kuće.

2016-05-18_Duhanska st.Š.Brijeg_30U Širokom Brijegu, odabrana lokacija za obilježiti  bila je zgrada bivše Duhanske stanice, koja je tijekom rata bila sjedište zloglasne Kažnjeničke bojne pod vodstvom Mladena Naletilića Tute. Objekt je prije nekoliko godina stradao u požaru, tako da je sada u potpunosti devastiran, te nam je obilježavanje proteklo bez puno problema i bez znatiželjnih pogleda.

Nakon Širokog Brijega nastavili smo prema Čapljini, gdje smo, kako se naknadno ispostavilo, naišli na najviše nepredviđenih problema. Od tri planirane lokacije u tom gradu, sve tri su bile bivše baze JNA. Prilikom vršenja istraživanja o lokacijama, imena lokacija koja smo planirali obilježiti vezivala su se na prijeratno vrijeme, a lokalni kontakti su nas  obavijestili da nisu čuli za aktivnu vojnu bazu u Dretelju, te da nisu čuli ni za kasarnu Grabovine. Prilikom dolaska na lokaciju Grabovine ( navigacija nas je vodila) utvrdili smo da se tamo nalazi veliki vojni objekt po nazivom vojarna Božan Šimović. Mjere sigurnosti koje su podignute na višu razinu nakon ubojstva dvojice vojnika Oružanih snaga BiH 18.11.2015. godine u Rajlovcu kod Sarajeva, onemogućile su nam da obilježimo mjesto. Ta lokacija je služila tokom 1993. i 1994. kao zatočenički objekt za Bošnjake Hercegovine i bio je pod kontrolom HVO. Iduća lokacija je bila selo Gabela. Informacije kojima smo raspolagali, govorile su nam da se radi o vojnom skladištu, ukopanom u brdo, koje je tokom rata služilo kao mjesto zatočenja velikog broja također Bošnjaka iz Hercegovine. Istraživanjem stranica Ministarstva obrane BiH našli smo da se objekt u Gabeli nalazi na listi besperspektivnih vojnih objekata i to nam je ulilo nadu da tu možda možemo postaviti svoje obilježje. Pronalaskom lokacije, uvidili smo da su tu mjere osiguranja veće nego u vojarni Božan Šimović u gradu Čapljini. Tri stražara naoružana dugim cijevima i znak stroge zabrane fotografiranja onemogućili su nam da i na tom mjestu stradanja sprovedemo akciju.

2016-05-18_Dretelj_67Nakon toga krećemo ka Dretelju, naselju sjeverno od Čapljine. Dretelj je uz mostarski „Heliodrom“ simbol stradanja u tom dijelu Hercegovine. Dolaskom smo utvrdili da je i taj objekt čuvan od strane Oružanih snaga,  iako  je označen kao „besperspektivan“. U vrijeme našeg dolaska čuvao ga je samo jedan stražar i to na suprotnoj strani od mjesta koje smo procjenili kao prikladno za postavljanje obilježja. Nakon što smo odlučili da imamo prostora za riskirati, pripremili smo materijal i ekspresno odradili postavljanje i slikanje. Iz kafića preko puta, gosti su nezainteresovano gledali što se događa, a stražar je ostao sjediti u hladu.

Mjesto stradanja u Dretelju je bio dvostruki logor. U toku 1992.  je bio pod kontrolom paravojnih filoustaških Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), a u njemu su bili zatočeni hercegovački Srbi. Objektom je jedno vrijeme rukovodio i zloglasni serijski ubojica Edib Buljubašić, koji je neposredno prije toga pobjegao iz zeničkog zatvora sa odsluženja dvadestogodišnje kazne zbog dvostrukog ubojstva. Nakon što je u kolovozu 1992. godine objekt zatvoren, snage HVO-a ga ponovno stavljaju u funkciju tijekom sukoba Armije RBiH i HVO-a, te u njemu zatvaraju više od 2000 Bošnjaka iz Hercegovine.

Putem do Mostara, odlučujemo da izvidimo i eventualno pokušamo obilježiti i objekt vojne baze Heliodrom kod Mostara. Imali smo informacije da je to još uvijek aktivna vojna baza, da se zove „Stanislav Kraljević Baja“, po vojniku HVO-a poginulom prilikom zauzimanja te baze 1992. godine. Znali smo i prema satelitskim snimcima da se radi o ogromnom objektu, te smo se nadali da će nas poslužiti sreća kao i u Dretelju. Nažalost, jedna strana baze je graničila sa industrijskim objektom Alumninija Mostar, a druga strana je bilo polje preko kojega nismo mogli proći automobilom. Nakon što smo okružili bazu i nakon što nas je navigacija odvela do ulazne kapije, tamo su nas opet dočekale duge cijevi i pogledi naoružanih stražara. Odlučili smo da ipak nemamo prostora riskirati.

Pomalo razočarani, istražujemo u vožnji i utvrđujemo da u sjevernom dijelu Mostara postoji sudski utvrđeno mjesto stradanja, Osnovna škola u Potocima.  Dolazimo do nje u nezgodno vrijeme velikog odmora, i zaključujemo da slikanje tolikog broja djece i aktivne škole nije baš ispravan potez, te odustajemo i nastavljamo ka Sarajevu.

Daljni koraci ove aktivnosti tiču se postavljanja fotografija i informacija o mjestima stradanja na Facebook stranicu „Neobilježena mjesta stradanja“  i promoviranje tih postova putem ove društvene mreže  u lokalnim zajednicama i na razini BiH, kako bismo potakli diskusiju.

Akcija je propraćena uz dosta reakcija i komentara podrške, ali i onih negativnih, a također dobili smo i nove informacije o neobilježenim mjestima stradanja u drugim gradovima i prijedloge za suradnju.

Zahvaljujemo se Centru za nenasilnu akciju na podršci prilikom realiziranja ove aktivnosti, bez čije podrške ne bi mogli raditi na onome što mislimo da je  potrebno.

Pozdrav od Tri mušketira mira!

Dalmir Mišković

 

Statističke podatke o Facebook akciji vidjeti na: rezultati facebook

You may also like...