Islam i nenasilje – kako sam postao musliman i mirovnjak

20150917_NNV_34536Kada se 1995. završio rat u BiH, bio sam sretan čovjek. Nakon četiri godine rata ubijanje je stalo. Ja sam demobilisan, nakon 3 i po godine ratovanja. Iako potrošen i pogubljen kao i većina, osjećao sam blagi optimizam. Prvi odlasci na more, nakon godina opsade i rovova, snajpera i granata, izgledali su kao posjete raju. U rat sam ušao sa 19 a izašao sa 23. Dovoljno mlad za nastavak života, ali ipak „star“, sa viškom iskustva patnje, nasilja i blizine smrti.

Duboko u meni ostale su dileme. Odakle u ljudima spremnost na nasilje i kako to budemo uvučeni u ratove, iako to zapravo malo ko želi. Šta nas to hiponotiše, odakle spremnost na ubijanje, kakva je to sila?  I zašto?

Prije rata sam bio agnostik, odrastao u takvoj porodici i okruženju. Nisam vjerovao u koncepte relegije i bili su mi daleki. Na početku rata religiju sam vidio kao produženu ruku nacionalizma koja je uništila našu zemlju i uzrokovala sukobe među ljudima.

Strah od smrti i besmisao stradanja ponukali su me da pokušam da razumijem. Mnogi bliski i dragi ljudi iz mog okruženja su se posvetili vjeri, tražeći svoj smiraj. Kada ste suočeni za iskušenjem rata i svakodnevnom sviješću o smrtnosti, vlastitoj i svojih bližnjih, počnete razmišljati o smislu, sudbini, višoj sili. Gubljenje povjerenja u sistem, državu, društvo pa i u ljude, izaziva osjećaj duboke neizvjesnosti i nesigurnosti.

Ja sam u duhovnosti i vjerovanju našao odgovore i za razum i za dušu. Hvala Allahu koji mi je pokazao put, kako mi muslimani kažemo.

O vjeri sam učio iz knjiga različitih religija, ali prije svega od ljudi različitih vjera. Takođe, kroz umjetnost, filmove, knjige dolazali su mi znakovi, putokazi ka osvještavanju vlastitog uvjerenja u Boga, koji se objavio poslancima i što je zabilježeno u Svetim knjigama.

Živeći u Sarajevu i na Balkanu, svojevrsnim mostovima i čvorovima kultura, nacija i vjera, u meni je oduvijek postojao osjećaj povezanosti sa različitim ljudima, bez obzira na njihove identitete i porijeklo. Nisam mogao da prihvatim da budem u sukobu sa ljudima samo zbog različite nacije i religije, i teško sam  podnosio činjenicu da je rat u BiH dijelom imao i elemente vjerskog sukoba. Razmišljajući o tome i čitajući Kuran, naiđem na ajet:

„… A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.” (El-Maida, 48)

Kasnije sam saznao da riječ koja je ovdje sa arapskog jezika prevedena kao “natječite se”, može značiti  i “sarađujte u dobru”.

Ovaj i slični dijelovi svetih tekstova otvorili su mi razumijevanje duhovnosti i Boga koji od nas traži dobrotu i pravednost. Katarzično otkriće Boga milostivog koji želi dobro svim ljudima i voli ih, smirili su moje srce i unijeli radost i želju za svjedočenjem. Moja vjera je rasla i uskoro sam postao prakticirajući musliman.

Imao sam sreću, a vjerujem da ništa nije slučajno, da se u tom periodu susrećem sa mirovanjacima iz Srbije, BiH i Hrvatske, ljudima duboko posvećenim izgradnji mira, nenasilju i pravdi. Bilo je među njima i kršćana, ateista, muslimana, … i svi su se trudili biti aktivni na putu mira. Neki od njih postali su mi prijatelji i saradnici. Na treninzima iz nenasilne razrade sukoba i izgradnje mira imali smo privilegiju učiti jedni od drugih, razmjenjivati emocije i stavove, upoznavati se i probati razumjeti sebe i društvo. Učili smo kako u zemljama zahvaćenim ratovima, mržnjom, strahom i kolektivnim duhovima nasilne prošlosti, tražiti puteve pomirenja, slobode i međuljudske podrške i saradnje.

U tom procesu, pronašao sam još jedan svoj identitet, pored muslimana i bivšeg ratnika, postao sam i mirovni aktivista.

Na jednom od treninga iz izgradnje mira upoznao sam ženu iz Banjaluke, posvećenu kršćanku, koja mi je poklonila, za mene važnu, knjigu iz islamske duhovne tradicije i sa kojom sa imao duge razgovore o duhovnosti. U slobodno vrijeme, zajedno smo posjetili dervišku tekiju u Blagaju kod Mostara. Bilo je puno lijepe simbolike u tome da Srpkinja i Bošnjak, kroz razgovore o ratu između njihovih naroda, različitim duhovnim tradicijama i praksama, razmjenjuju religiozna iskustva i uče da rade na pomirenju.

Već na početku moje religioznosti bilo mi je blisko poimanje Boga do kojeg postoje različiti i mnogi putevi, za one koji Ga traže. U to, hvala Bogu, nisam nikad posumnjao. Otkrio sam da je izgradnja mira put truda i rada sa ljudima, i da vjernicima na tom putu najbolji uzori mogu biti upravo Muhamed a.s. i Isus a.s., kao i mnogi drugi poslanici i obični ljudi nadahnuti Bogom.

Zanimljivo je da sam o primjenjenoj izgradnji mira mnogo naučio od ateista i agnostika, ljudi koji svojim visokim moralnim standardima, posvećenošću i predanošću miru i društvenoj pravdi, mogu biti svijetli primjer mnogim vjernicima. „Čudni su putevi Gospodnji“.

Raditi na pomirenju, nakon brutalnog rata, nije jednostavno. Eksplozija nasilja i nepravde, što rat jeste, ostavlja pustoš u gradovima, selima, ali i u ljudskim srcima. Masovna ubistva, zločini, opsade, genocid, … teško su breme za ponijeti, razumjeti i ići dalje kroz život. Najviše uznemiruje ljudska spremnost na destrukciju kada, do jučer obični ljudi, postaju ubice i nasilnici. Teško je naći utjehu, ostaje bol i zebnja u stomaku. Kao opomena, iskušenje svim generacijama, da nauče kako da se nose sa svojim identitetima i suočavaju sa svojom prošlošću.

U takvim trenucima, kada mi se to breme učini preteško, prisjetim se ajeta iz Kurana:

A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi doista, nered nastao, ali, Allah je dobar svim svjetovima“ (ElBekara, 251)

Kako sam i sam bio učesnik rata, spreman da ubijem neprijatelja, nije mi lako da potpuno razumijem vlastite motive i stanja kroz koja sam prolazio. Olakšanje mi donosi svijest o ljudskoj ograničenosti, slabosti, sklonosti ka nasilju, o kojima sam u islamu učio. To mi pomaže da razumijem i bivše neprijatelje.

“Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” {Sura 12 – Jusuf , 53}

Zadnjih godina radim sa ratnim veteranima iz BiH, Hrvatske i Srbije. Zajedno obilazimo mjesta stradanja iz posljednjeg rata. Sa svojim prijateljima – bivšim neprijateljima, pripadnicima vojski koje su ratovale u BiH i na Balkanu 90-ih, odajemo poštu žrtvama koje su naše vojske poubijale. Nekad pričamo o svemu tome, a nekad samo šutimo. Želimo poslati poruku da nam je žao i da smo danas zajedno protiv rata. Ne slažemo se često oko prošlosti, ali vjerujemo jedni drugima i smjeli bi našu djecu ostaviti jedni drugima na čuvanje. Među nama ima vjernika, kršćana i muslimana, i atesita, i svi imamo duboku potrebu za mirom i razumijemo šta je rat. Nadamo se da gestovima pomirenja i osude zločina, spašavamo neke druge živote.

U takvim trenucima, volim da razmišljam o ajetu:

„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“ ( Al-Maida, 32)

Uloga religijskih zajednica u ratovima na Balkanu bila je, blago rečeno, kontraverzna. Osim rijetkih poruka razuma i poziva na mir, uglavnom su se oglašavale kao podrška etnonacionalizmu i ratnim opcijama. Na žalost, i nakon rata često su prepreka ka pomirenju, kako zbog slavljenja rata i blagosiljanja zločinaca, tako i zbog čestog transparentnog pozivanja na diksriminaciju i netrpeljivost prema drugima.

To su bili neki od razloga što smo, prije nekih 9 godina, pokrenuli inicijativu koja se zove „Vjernici za mir“. Okupilo se nas desetak kršćana i muslimana iz regije da pokušamo promovirati mirovne dimenzije naših vjera. Želimo potaknuti i druge vjernike na aktivno mirovnjaštvo i nenasilje kao princip, nadahnut našim tradicijama. Zajedno smo napisali i deklaraciju koju je već potpisalo na stotine ljudi.

I mi, vjernici za mir, često se ne slažemo oko mnogih stvari vezanih za naše vjere, ratove, prošlost, … Naše su zajednice u sukobu i ponekad ratuju, pozivajući se na Boga i vjeru. Jedan od temeljnih prinicipa mirovnog rada je nenasilno rješavanje sukoba, koji su sastavni dio života. Sukob je vrsta iskušenja u međuljudskim odnosima, a nasilje može biti posljedica. U međureligijskom dijalogu, ali i dijalogu sa neistomišljenicima, važno je imati na umu da su naši stavovi i znanja ograničeni.

„A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio.” (Hud, 119-120)

U decembru 2014. bio sam u Jerusalemu. Sveto mjesto monoteizma, puno dugih cijevi, vojske, policije i svakodnevnih tenzija. Vidio sam da je svetost toga mjesta obavijena nasiljem. Dugo sam se molio u džamiji Al Aksa i plakao. Kada sam izašao iz džamije bio sam smiren, i nisam se bojao jer i tamo sam sreo mirovnjake: jevreje, kršćane i muslimane. Ima nade dok je takvih ljudi.

Završio bih sa meni mnogo važnom predajom od Muhameda a.s.: „Tako mi onoga i čijoj je ruci moja duša, nećete ući u raj sve dok se ne smirite, a nećete se smiriti sve dok se ne budete voljeli, a zavoljet ćete se ako budete širili Selam (mir). Čuvajte se mržnje, jer je ona poput britve, samo što ne sječe kosu, već vjeru“

 

Adnan Hasanbegović

Članak je objavljen u Spinnrad, Zeitschrift des Internationalen Versöhnungsbundes (Spinnrad – Magazin međunarodnog društva za pomirenje) – Austria, nr. 1/April 2016., na njemačkom jeziku

 

You may also like...