Mandela dijalozi 2: Stvaranje sigurnog prostora preko generacijskih granica

Drugi serijal Mandela dijaloga na temu rada na sjećanju održan je u organizaciji GIZ Global Leadership Academy (Njemačka agencija za međunarodnu suradnju – Globalna liderska akademija) i Nelson Mandela Foundation (Nelson Mandela Fundacija). Ovaj dijalog su činila dva susreta, prvi u Cape Townu u Južnoj Africi (14-19.6.) te drugi u Batticaloi/Colombu, Šri Lanka (31.10.-5.11.).

Učesnici/ce dijaloga su bili aktivisti/ce, istraživači/ce, umjetnici, sveučilišni radnici/e i predstavnici/ce institucija aktivni u radu na društvenom sjećanju, njih ukupno 29 iz 9 zemalja: Argentine, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Južne Afrike, Kolumbije, Nepala, Ruande, SAD i Šri Lanke. Iz CNA je u programu učestvovala Davorka Turk.

wxw_8186

Tema ovogodišnjih Mandela dijaloga, prema riječima organizatora, obuhvaćala je dva ključna izazova u radu na sjećanju koja su proizašla iz prve serije dijaloga: kreiranje sigurnog prostora („Kako kreiramo prostore koji su dovoljno sigurni kako bi se ono neizrecivo moglo komunicirati, i u kojima oni koji se čak ne žele ni vidjeti – bivši neprijatelji, počinitelji i žrtve, pobjednici i gubitnici – mogu početi slušati jedni druge?“) preko generacijskih granica („Kako stvoriti temelje za održivo intergeneracijsko djelovanje koje će voditi društvenoj promjeni i transformaciji?“).

Program se odvijao u prostoru District Six muzeja koji tematizira prošlost nasilno preseljenog, dotad multikulturnog dijela grada, ispričanu kroz pripovijesti njegovih nekadašnjih stanovnika. Prvi susret u Cape Townu bio je namijenjen međusobnom upoznavanju, uz nešto manje vremena za razmjenu znanja, iskustava, izazova i mogućnosti specifičnih za praksu učesnika/ca i kontekste iz kojih dolaze. Poseban dio programa predstavljale su posjete lokalnim organizacijama ili inicijativama:

  • District Six muzej predstavlja prostor posvećen uvodu u politiku nasilnih preseljenja za vrijeme apartheida, otpor apartheidu i tekuće borbe oko sjećanja i društvene pravde. Alternativna tura muzejom koja nam je ovdje ponuđena, predstavljala je priče Districta Six i njegovih različitih lokacija, nastanak muzeja, iskustva preseljenja i pitanja povratka;
  • Clowns Without Borders (Klaunovi bez granica) svoj program „Our Story Your Story“ (Naša priča, vaša priča) provode u siromašnim zajednicama Cape Towna. Oni, kroz autobiografsko pripovijedanje, povezuju starije s mlađim članovima zajednice koji nemaju direktno iskustvo života za vrijeme apartheida, i na taj način nastoje povećati koheziju zajednice i osobno osnaživanje njezinih članova. U njihovoj smo pratnji posjetili Philippi, jedno od siromašnih područja Cape Towna, odnosno Centar za starije u kojemu Klaunovi provode ovu aktivnost, gdje su nam se pridružili mladi iz drugog, podjednako velikog i siromašnog gradskog područja Khayelitsha;
  • U organizaciji Instituta za pravdu i pomirenje, učesnici/ce Mandela dijaloga imali su priliku učestvovati u dijalogu članova komunalne zajednice Delft i susjednog Blikkiesdorpa o spornim pitanjima između ove dvije gradske zajednice;
  • U organizaciji Human Rights Media Centra imali smo priliku učestvovati u dijalogu nekadašnjih neprijatelja – pripadnika vojnog krila Afričkog nacionalnog kongresa (Umkhonto we Sizwve ili MK) i nekadašnjih vojnih obaveznika SADF-a (South African Defense Forces – Južnoafričke obrambene snage). Između ostalog, imali smo priliku čuti o njihovim formativnim godinama tijekom 70-ih i 80-ih, o tome što je utjecalo na njihove životne izbore (u danima našeg boravka u Cape Townu obilježena je 40-godišnjica pobune u Sowetu) i što o tome misle danas.

Iako je to nominalno bila namjera ovih susreta, općenito nam je nedostajalo dovoljno prilike da se upoznamo sa specifičnostima i kompleksnošću južnoafričkog konteksta, bilo da su u pitanju dosezi procesa tranzicijske pravde (s posebnim naglaskom na Komisiju za istinu i pomirenje), kao i suvremeni kontest življenja u Južnoj Africi.

wxw_8317U vremenu između dva dijaloška susreta, učesnici/ce su pozvani da poduzmu edukacijska putovanja – upoznavanja s organizacijama iz vlastitog konteksta, čija je namjera imala biti promjena ili širenje perspektive o pitanjima relevantnima za rad učesnika/ca.

I mnogi od učesnika/ca na vrlo su kreativan način poduzeli ovaj zadatak, iskoristivši priliku da upoznaju postojeće inicijative s kojima do sada nisu imali prilike komunicirati ili surađivati, kao i da stvore neke nove kontakte i veze. O ovome smo mogli doznati tijekom prvog dana susreta na Šri Lanki. Dva dana, koliko smo proveli u Kolombu, poslužili su za kratku evaluaciju dosadašnjeg tijeka procesa, kao i priprema za nastavak susreta na istoku zemlje, koji je zajedno sa sjeverom tijekom gotovo 30 godina bio ratna zona. Prometna i gospodarska izoliranost ovog područja (koje uglavnom nastanjuju Tamili i Muslimani, kao i druge manjinske etničke skupine) samo je jedna od posljedica rata, okončanog 2009. Posljedice rata su višestruke – veliki broj poginulih i nestalih, značajan broj otetih (od strane vojnih i paravojnih formacija, koje su na taj način prisilno regrutirale svoje kadrove), veliki broj nasilno iseljenih, kao i veliki broj izbjeglica, udovica (od kojih mnoge nisu u mogućnosti ostvariti osnovna prava za sebe i svoju djecu, budući proces identifikacije nestalih još nije počeo, a postoje i naznake daljnjeg odugovlačenja procesa od strane vlasti). Uz to, ovo je područje jedno od najteže pogođenih cunamijem iz 2004.

Ponešto od lokalnog šri lankanskog konteksta mogli smo doznati upoznajući se se s radom lokalnih organizacija i inicijativa:

  • Butterfly Peace Garden (Leptirov vrt mira) uspostavljen je kao oaza za djecu iz ovog ratom uništenog područja, za vrijeme jednog od primirja između pobunjeničkih i vladinih snaga. Djeca u vrt dolaze iz okolnih sela, i tijekom 9 mjeseci, u mješovitim etničkim grupama učestvuju u spoju umjetnosti, teatra, kreativne igre, brige o okolišu i savjetovanju koji im imaju pomoći u iscjeljenju psiholoških posljedica rata. Dio ovog napora predstavlja i Monkey’s Tale Centre for Contemplative Art (Centar za kontemplativnu umjetnost – Majmunov rep) koji smo također imali priliku posjetiti.
  • Inter-religijski dijaloški centar, čija je namjera da potiče dijalog i razumijevanje između triju većih religijskih zajednica na ovom području – islamske, hinduističke i kršćanske – s primarnim fokusom na interakciji pripadnika ovih vjera u svakodnevnom životu. Učesnici/ce su imali priliku posjetiti Heritage Museum (Muzej baštine) i lokalnu medresu, kao i memorijal u džamiji koji komemorira članove zajednice koji su ubijeni od strane LTTE[1]-a.
  • Swami Vipulananda Institut za umjetničke studije koji, kroz performativnu praksu tradicionalne drame Koothu, uspostavlja odnos sa i između marginaliziranih etničkih društvenih skupina na istoku, poput Veddara (autohtoni narodi), Arunthathiara (porijeklom iz Andhra Pradesha, Indija), Burghera (holandskog i portugalskog porijekla) i Kaffira (potomci afričkih robova koje su na Šri Lanku doveli Portugalci). Učesnici/ce su, zajedno sa izvođačima koji su porijeklom iz ovih zajednica posjetili veddarsko selo, gdje su imali priliku promatrati ovu performativno-dijalošku praksu.
  • Valkai grupa je inicijativa i grupa podrške za žene izložene različitim vrstama nasilja – poput nasilnih regrutacija djece od strane LTTE-a, zlostavljanja od strane vojske, zastrašivanja, „nestanaka“, tortura… Učesnici/ce su prisustvovali sastanku grupe na kojemu se govorilo o nedavnoj odluci vlade da otvori Ured za nestale, doživljenoj uglavnom kao odgovor na zahtjeve međunarodnih donatora, prije negoli kao stvarnoj podršci obiteljima nestalih.
  • susret s nekadašnjim kadrovima LTTE-a, od kojih su neki regrutirani kao djeca i većinom okupljeni u društvu za osobe s invaliditetom. U razgovoru smo doznali da se uglavnom suočavaju s nemogućnošću ostvarenja prava, pronalaska zaposlenja i drugih vidova društvene i državne podrške za integraciju u društvo, uz stalnu prismotru od strane vlasti.

Kako nismo imali vremena ni mogućnosti da se uputimo u sve navedene inicijative (svatko je imao priliku sudjelovati u dvije od navedenih 6 lokalnih posjeta) niti u dubinu problema s kojima se suočavamo, unutar grupe se pojavilo pitanje o etičkoj dimenziji ovih posjeta. Naime, u nekoliko navrata su nam upućene primjedbe od lokalnih organizacija, kako smo samo još jedna grupa koja je došla „da ih promatra i uzima bilješke“. Na Šri Lanki su, naime, odnedavno uspostavljeni uvjeti za provođenje principa tranzicijske pravde, pri čemu se, kako nam je rečeno, vodilo malo računa o specifičnostima šri lankanskog konteksta. O ovim posjetama nismo posebno raspravljali u okviru programa, budući je namjera organizatora bila da se s ovim inicijativama upoznamo tek kako bismo neke od viđenih praksi doživjeli kao poticaj za konkretan rad u društvima iz kojih dolazimo.

Važna pitanja o kojima jesmo raspravljali odnosila su se na samu prirodu rada na sjećanju – Što sjećanje jest – osobno ili društveno konstruirano iskustvo; je li uopće moguće stvoriti siguran prostor za sve zainteresirane strane, za koga je prostor siguran?; koliko naše prakse mogu dovesti prije do ušutkivanja i poticanja novog nasilja negoli transformacije konflikta; koliko je rad na sjećanju sam sebi svrha (što s optužbama da rad na sjećanju skreće pozornost s neposrednijih, u društvenom smislu „hitnijih“ problema?), a koliko doista može pomoći u društvenoj transformaciji? Što u slučaju kada nam je sjećanje prijetnja o kojoj ne smijemo govoriti (budući su njegovi akteri još uvijek živi i politički aktivni, čak i na pozicijama vlasti)? Na koji način se naša društva odnose prema preživjelima? Kakav je utjecaj procesa tranzicijske pravde na društvo u kojemu se sprovodi? Na koji način promišljamo pomirenje i zašto je ono, u političkom smislu, gotovo uvijek vezano s oprostom? Na koji način se odnosi moći i/ili društvenog položaja reflektiraju na naš rad? Kako, u tom smislu, potaknuti intergeneracijski rad na sjećanju, koji će biti inkluzivan, a ne didaktički? Kako razgovarati s mlađom generacijom, koja trpi posljedice konflikta, ali se ne osjeća dijelom tog konteksta? Što želimo postići intergeneracijskim radom na sjećanju?

Svakako je bila privilegija učestvovati u ovim susretima, zbog prilike da se barem donekle upoznamo s društvenim kontekstima u koje dolazimo, kao i da se razmijenimo s praktičarima iz istog polja djelovanja, sa različitih strana svijeta. Nažalost, u okviru programa nije bila previđena satnica niti metodologija kojom bi se ovim pitanjima moglo konstruktivno pristupiti, te smo većinu od njih zagrebali tek površinski, bez mogućnosti da odredimo koje su nam zajedničke polazne točke, ukoliko ih imamo, vrijednosti od kojih u radu polazimo i prakse kojima nastojimo doći do odgovora. Tada bi vjerojatno bila ispunjena i osnovna namjera organizatora, da se učesnicima omogući da obogate postojeće ili uspostave nove programe koje sprovode unutar institucija i zemalja iz kojih dolaze, te međusobnu suradnju tamo gdje je moguće.

wxw_8248

 

Međunarodna konferencija o umjetnosti u pomirenju (International Conference on Arts in Reconciliation)
Bandaranaike Memorial International Conference Hall
7-9.11. 2016. Colombo, Šri Lanka

Međunarodnu konferenciju koja se odvijala od 7-9. 11. u Kolombu organizirali su Ured za nacionalno jedinstvo i pomirenje Vlade Šri Lanke, Umjetničko vijeće Šri Lanke, Europska unija, CARE International, GIZ – Njemačka agencija za međunarodnu suradnju i FLICT (Facilitating Initiatives for Social Cohesion and Tranformation – program Njemačkog saveznog ministarstva za ekonomsku suradnju i razvoj (BMZ) koji sprovodi GIZ)

Konferencija je imala fokus na tri područja – Umjetnost proturječja (Art of Dissent), Umjetnost povezivanja (Art of Connecting) i Umjetnost svjedočenja (Art of Witness), i to kroz prezentacije, panel diskusije i prateće izložbe na temu umjetnosti u pomirenju. Program konferencije možete pronaći ovdje.

U tri dana, 77 učesnika/ca iz različitih dijelova svijeta imalo je priliku čuti o akademskim istraživanjima i umjetničkim i aktivističkim praksama na ovom polju. Uz panel diskusije o komparativnim pristupima pomirenju, povezanosti umjetnosti, kulture i izgradnje mira, propitivanje uloge novih medija, integeneracijskog dijaloga te uloge umjetnosti u transformaciji konflikta, imali smo se prilike upoznati i sa konkretnim muzeološkim, memorijalizacijskim i umjetničkim praksama čija je namjera da pridonesu procesu pomirenja (literatura, muzika, performativne umjetnosti), ali i o njihovim ograničenjima.

Za dio učesnika/ca Mandela dijaloga koji su učestvovali na konferenciji, ona je bila prilika i da jedni druge pobliže upoznamo s projektima na kojima radimo. Rad CNA na konferenciji je predstavljen kroz prezentaciju istraživanja i publikacije o mjestima stradanja i sjećanja u BiH nakon rata 1991-1995., „Rat sjećanja“.

Memorijalne šetnje (Povijesti borbe i protesta – Histories of struggle and protest i Povijesti nasilja i kapitalizacije – Histories of violence and capitalisation) koje su bile dio programa konferencije, pokazale su se posebno važnim u razumijevanju suvremenog konteksta Šri Lanke, od kolonijalnog perioda do današnje kapitalističke eksploatacije. Uz boravak u Bandaranaike memorijalnom centru, koji su obilježile jake mjere sigurnosti i prisutnost oružanih snaga, memorijalne šetnje su, barem za učesnike/ce Mandela dijaloga koji su netom proveli 6 dana u zaštićenom okolišu odmarališta u Batticaloi, bile nužan i potreban susret s realnošću života u zemlji koja, iako živi svoj postkolonijalni i postratni period, nije daleko odmakla niti od jednog niti od drugog, i to ne nužno samo vlastitom krivicom.

wxw_8469

[1] The Liberation Tigers of Tamil Eelam, poznatiji pod nazivom Tamilski Tigrovi.

You may also like...