Putevima ratnog stradanja

Ponovo okupljeni sa namjerom nastavka aktivnosti Obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja, nas trojica, Čedomir Glavaš, Dalmir Mišković i Amer Delić, ovoga puta obišli smo zapadne dijelove Bosne i Hercegovine. Razloga da posjetimo ove krajeve bilo je više. Posljedice rata na ovim prostorima su veliki broj ubijenih, zatočenih i protjeranih. Nepravda se nastavila i u poslijeratnom periodu. U zapadnoj Bosni, opštinske komisije za spomenike birokratskim procedurama sprovode političku volju većine i godinama onemogućavaju manjinskim zajednicama sa statusom povratnika da spomen obilježjima obilježe mjesta ratnog stradanja. Izgradnja memorijala je ograničena na dvorišta vjerskih objekata i groblja. To je i bio razlog da se odlučimo da posjetimo ta mjesta, u nadi da ćemo doprinijeti tome da ne padnu u zaborav i pružiti podršku onima kojima su uskraćena prava da svoju bol učine vidljivom. U pripremi akcije i lociranju tih mjesta pomogla su nam iskustva posjeta ratnih veterana mjestima stradanja koje je Centar za nenasilnu akciju (CNA) organizovao na području Bosanske Krajine proteklih godina. Takođe, prošlogodišnji studijski put mirovnih aktivista iz regiona, prilikom kojeg smo posjetili Prijedor, omogućio nam je da uvidimo sa kojim preprekama se susreću udruženja žrtava rata u svom nastojanju da obilježe lokacije nekadašnjih logora Trnopolje i Omarska.

2016-10-19_nepeke2bw

Na put smo krenuli 18.oktobra 2016. Prvo mjesto koje smo posjetili i obilježili[1] bila je zgrada Doma kulture u Trnopolju kod Prijedora. Nekadašnji logor za Prijedorčane bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, pod kontrolom policije i Vojske Republike Srpske (VRS), obuhvatao je kompleks koji su uz ovaj objekat činili zgrada škole sa sportskim poligonom, fudbalsko igralište i prazna zemljišna površina uz cestu. Sve je bilo ograđeno bodljikavom žicom. Sada je zgrada Doma kulture renovirana i u njoj se nalaze prostorije Mjesne zajednice Trnopolje i nedavno otvorena Spomen soba poginulim pripadnicima VRS. Takođe, uz objekat je 2000. godine podignut Spomenik poginulim pripadnicima VRS sa ovih prostora. Našu aktivnost na tom mjestu posmatrali su prolaznici i dvije grupice ljudi ispred dvije prodavnice koje se nalaze u blizini. Niko nije ništa pitao ni komentarisao.
Sljedeće  odredište  bio je hotel Una u Novom Gradu/Bosanskom Novom. Hotel je nekad bio grandiozno zdanje iz vremena procvata lokalne privrede u 80-im godinama prošlog vijeka. Danas, nakon neuspješne privatizacije, pust je  i pokazuje znakove propadanja. Unutar tog hotela, u periodu od početka maja do kraja avgusta 1992. nalazio se zatočenički objekat za civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, pod kontrolom policije i VRS. Prostorija od 15m2, bez prozora i sanitarnog čvora. Dok smo lijepili naljepnice na prizemske prostorije, kiša je padala tolikom silinom, da se ni čuvaru parkinga ispred hotela nije mililo napuštati svoju kućicu da nam naplati. Sve je proteklo mirno. Nastavili smo put ka Bihaću, gdje smo prenoćili.
U Bihaću nam se pridružio Jasmin Osmankić, ratni veteran i dugogodišnji saradnik CNA. U jutro 19.oktobra zajedno smo krenuli ka prvom odredištu tog dana, Tvornici praškastih proizvoda u mjestu Ćoralići kod Cazina, jednoj od mnogobrojnih nekadašnjeg privrednog giganta – Agrokomerca. U tvornici je tokom rata postojao objekat koji je korišten kao mjesto zatočenja civila i vojnika, pripadnika Narodne obrane Autonomne pokrajine zapadna Bosna (NO APZB), pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), čija je 510. brigada takođe bila stacionirana u krugu tvornice. Sada je to tvornica u stečaju, čiji objekat propada. Pristup nije dozvoljen, ali nakon kratkog razgovora sa Jasminom, čuvar nas je pustio da uđemo na glavnu kapiju. Takođe, nakon što smo ga pitali za ljepljenje naljepnica i fotografisanje, dozvolio nam je. Osjetili smo olakšanje, jer mogao je i da nas odbije.

Trnopolje_1
U Velikoj Kladuši smo posjetili dvije lokacije, Dubrave i Nepeke. Obje su bile farme sa hangarima namijenjenim za uzgoj peradi. Za vrijeme rata ovi objekti su korišteni kao mjesta zatočenja civila lojalnih tadašnjoj Vladi RBiH i vojnika ARBiH,pod kontrolom tadašnje NO APZB. Od nekadašnjih objekata ostali su samo pokoja devastirana zgrada i temelji. Sve je zaraslo u korov i prepušteno je zubu vremena. Nismo imali problema da obilježimo sa naljepnicama, izuzev da nađemo ravnu i suhu površinu.

U povratku ka Bihaću zaustavili smo se u Bužimu. Tu nas je dočekao Jasminov prijatelj Hasan Kovačević, ratni vojni invalid ARBiH i predsjednik udruženja Amputirci Bužim. Odveo nas je do nekadašnjeg motela Radoč, danas hotel Europa, u čijim je podrumskim prostorijama za vrijeme rata bio smješten zatočenički objekat za civile lojalne APZB i vojnike, pripadnike jedinica NO APZB i VRS, dok se iznad nalazila komanda 505. brigade ARBiH. Sam silazak u podrum, spiralnim betonskim stepenicama koje završavaju sa ulaznim rešetkatim čeličnim vratima i sad priozvodi jeziv osjećaj.
Iza vrata je prostorija bez prozora i sanitarija u kojoj je bio zatvor. Na zid stepenica i vrata postavili smo naljepnice. Nakon toga nas je Hasan odveo na prilaz podrumu sa spoljne strane, koji kao skladište koristi lokalna građevinska firma. U polumraku uočili smo zid improvizovan od čeličnih ploča i armaturne mreže na kojem još uvijek piše „PRITVOR“. Imali smo namjeru i taj zid obilježiti i pripremili naljepnicu, ali je došao čovjek, uposlenik  firme, i uz dosta galame i negodovanja optužio nas da smo povrijedili privatni posjed. Hasan i Jasmin su mu pojasnili sa kojom smo namjerom došli i brzo se smirio, navodeći da su česte krađe uskladištenog materijala. Dozvolio nam je da fotografišemo, ali ne i da zalijepimo naljepnicu. Sreća je da smo imali pratnju.

U planu nam je bilo da obilježimo i kasarnu Adil Bešić u Bihaću. I danas je u funkciji, kao kasarna Oružanih snaga BiH, a u ratu se od početka 1993. unutar nje nalazio zatočenički objekat za civile i vojnike, pripadnike jedinica NO APZB i Vojske Srpske Krajine (VSK). Nakon izviđanja objekta i saznanja da su dijelovi kasarne kojima bismo pristupili zbog obilježavanja izloženi pogledima stražara, odustali smo.

Hotel Una, Novi Grad_1

Posljednjeg dana naše akcije, 20.10. krenuli smo ka mjestu Kamenica, nekih 8km udaljenom od Drvara. U bivšoj zgradi osnovne škole, u periodu od 1992. do 1995. godine nalazio se logor za civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti i pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i ARBiH, pod kontrolom vojne policije VRS. Na putu ka tom mjestu pridružio nam se Midhat Družić iz Bosanskog Petrovca koji je bio zatočenik logora u Kozilima, da bi kasnije bio prebačen u Kamenicu.  Na licu mjesta smo zatekli objekat u ruševnom stanju. Midhat je pojasnio da je logor bio opasan dvostrukim prstenom bodljikave žice i minskim poljem, tako da nikom nije padalo na pamet da bježi. Vidljivi su još pokoji betonski stub i komadi žice u travi. Govorio je o mučenjima i ubistvima o kojima  je svjedočio i na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju i pred Sudom BiH. Kakvi su bili uslovi zatočenja pokazuje i podatak da je on u periodu svog zatočenja od juna do oktobra 1992. godine, smršavio sa 130 na 59kg. Objekat smo obilježili i fotografisali, uz Midhatov savjet da se ne udaljavamo puno od njega zbog mogućih zaostalih mina. Tu smo se oprostili sa njim i Jasminom i nastavili dalje. Iako prvobitno nismo planirali u ovoj turi obilježiti Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić u Livnu, odlučili smo da ispitamo mogućnost, jer nas je put vodio ka tome gradu.

Put od Drvara ka Livnu je spoj ljepote prirode i totalne pustoši praznih sela i imanja. Pokoji dimnjak na kući iz kojeg se puši dokazuje da tu ipak još uvijek ima ljudi. A takvih je malo, puno je više kuća bez krova sa ugašenim ognjištima.



U Livno smo stigli i napravili dva kruga oko Osnovne škole Ivan Goran Kovačić, u kojoj je 1992. godine bio zatočenički objekat za civile srpske nacionalnosti, pod kontrolom HVO-a. Kiša je pljuštala i ispred su čekala vozila i roditelji koji su došli po svoju djecu. Ranije smo imali dogovor da u slučaju obilježavanja školskih objekata nećemo fotografisati maloljetne osobe. Odlučili smo pričekati i otišli na kafu. Po ponovnom dolasku na lokaciju, kiša nam je postala saveznik, jer još jače je padala i nikog više nije bilo pred školom. Napravili smo još jedan krug i fotografisali sa distance. Prišli smo onda i ušli u školsko dvorište automobilom. Velikom brzinom je naljepnica zaljepljena i načinjeno par fotografija. Pomjerili smo se ka glavnom ulazu i ponovo fotografisali i nestali. Morali smo tako, na brzinu. Ljepljenje na javim objektima je zakonom zabranjeno i kažnjivo, a i sam ulaz sa vozilom u dvorište, bez odobrenja, dovoljan je da imamo posla s policijom. Taj rizik smo svjesno prihvatili.

Hotel Una, Novi Grad_2

Uspjeli smo obići široko područje. Težak je bio zadatak. Nikada se čovjek ne može dovoljno pripremiti za susret sa ovakvom dimenzijom patnje i destrukcije. Naše škole, hoteli, kulturni domovi
i privredni objekti su tokom rata bili pretvoreni u mjesta ljudske patnje. Najgore je što se nakon  svakog ovog mjesta koje smo obišli, sazna za neko novo koje je povezano sa njim, neka masovna grobnica u kojoj su nađena tijela, ili ubice i tlačitelji koji su dolazili i u jedan i u drugi zatvor…             Ovo što radimo i jeste pokušaj da se patnja svih učini vidljivom i nadamo se da će ove aktivnosti potaknuti zajednice da promijene dosadašnji odnos prema neobilježenim mjestima stradanja.

Aktivnost smo nastavili objavljivanjem fotografija sa propratnim informacijama o kontekstu mjesta koja smo obilježili na Facebook-u, uz pojačanu promociju tih postova u mjestima koja smo posjetili. Reakcije na postove su se kretale najviše od pohvala za inicijativu i uređeno, do kritika zbog oživljavanja prošlosti, negiranja postojanja pojedinih mjesta stradanja, pa  i vrijeđanja našeg tima. U komentare su se uključivali ljudi iz šire Facebook zajednice, ali i ljudi koji su preživjeli torture, bližnji ubijenih i akteri događaja iz ratnog perioda.

 

[1] Neobilježena mjesta stradanja smo obilježavali sa naljepnicama na kojima piše:”NEOBILJEŽENO MJESTO STRADANJA – Na ovom mjestu su, u proteklom ratu, nad ljudima vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo se sa svim žrtvama. Da se nikada i nikome ne ponovi.”

You may also like...