Putovanje u Manipur

20160222_NNV_37205U Manipur na sjeveroistoku Indije stigli smo na poziv naše prijateljske i partnerske organizacije Brot fuer die Welt i UNMM-a iz Manipura (United NGO Mission to Manipur), kako bismo predstavnicima/cama organizacija-članica UNMM mreže održali trening iz suočavanja s prošlošću. Dosad nam nije bila praksa da organiziramo ili držimo internacionalne treninge, no naši su partneri smatrali da upravo naše konkretno ratno i postratno iskustvo sa zapadnog Balkana može biti od velike koristi kad je u pitanju poticanje dijaloga i izgradnja povjerenja među etničkim zajednicama u Manipuru. Tim za trening su činili Ivana Franović, Nenad Vukosavljević i Davorka Turk.

Naš posjet Manipuru sastojao se od kraćeg studijskog puta, tijekom kojeg smo se pobliže upoznali sa predstavnicima/cama organizacija civilnog društva te s društvenim kontekstom u kojemu rade i djeluju, i petodnevnog treninga za grupu učesnika. Prije dolaska smo se informirali o konkretnim okolnostima i prirodi konflikta[1], tako da smo bili do određene mjere pripremljeni za vojsku na ulicama. Različite razine i vrste konflikta koji su u Manipuru gorući, i poseban status koji Manipur ima u Indiji je ono što njegovi stanovnici osjećaju kao kontinuirano nasilje nižeg ili višeg intenziteta, a indijska država tretira kao „sprovođenje zakona i reda“ u pograničnom pojasu.20160229_NNV_37988

U tom se smislu veliko prisustvo i značajne ovlasti koje imaju vojska i policija tumače kao rezultat sigurnosne nužnosti – kontrole pograničnog područja s Mijanmarom, ali i borbe protiv naoružanih pobunjeničkih grupa. Zakon koji se primjenjuje od 1958. – AFSPA (Armed Forces Special Power Act) postao je simbol opresije i instrument diskriminacije kojim vojska i policija održavaju atmosferu straha i terora te uzrokuju teške povrede ljudskih prava. Naime, to je akt kojim je propisano postupanje u slučaju pobune protiv vlasti i drugih oružanih situacija. Prema AFSPA-u oružane snage imaju ovlasti, bez sudskog naloga, primijeniti oružanu silu protiv osoba i grupa za koje sumnjaju da su pobunjenici ili da s njima surađuju, bez sudskog naloga pretresati ljude i objekte, primijeniti silu prilikom hapšenja. Kako ovaj zakon osigurava imunitet, odnosno nekažnjivost za pripadnike vojske i policije, predstavlja izgovor za niz brutalnih kršenja ljudskih prava, ubojstava, silovanja, otmica, nestanaka, tortura i mučenja te održavanja atmosfere straha i terora. Pravo na kretanje, slobodno udruživanje i mirno okupljanje njegovom primjenom su također ugroženi. AFSPA posebno pogađa žene, o čemu su organizacije civilnog društva podnijele izvještaj UN-ovom Komitetu za ukidanje diskriminacije nad ženama (CEDAW).[2]

O kršenju ljudskih prava u Manipuru, kako u Indiji, tako i u ostatku svijeta, zna se malo ili ništa, izuzmemo li borbu Irom Sharmile. Ova je aktivistica započela svoj nenasilni protest prije 15 godina, obavezujući se na štrajk glađu sve dok AFSPA ne bude ukinut. Posljednjih 15 godina indijske je vlasti drže zatvorenu zbog kršenja zakona (tretirajući cijeli slučaj kao pokušaj samoubojstva) te kako bi ju se održalo na životu.20160224_NNV_37436

Dodajmo ovome probleme slabe i neučinkovite vlasti, korupcije i nezaposlenosti, etničkih sukoba i drugih oblika nasilja, s posebnim naglaskom na seksualno nasilje protiv žena i djece, to je društveni okvir koji su nam predstavili iz organizacija civilnog društva.

UNMM, mreža koja nas je pozvala, okuplja znatan broj organizacija autohtonih zajednica sa sjeveroistoka Indije preko linija etničkih, vjerskih i drugih podjela – hinduističke, kršćanske, budističke, muslimanske organizacije odnosno organizacije Meitei, Naga, Kuki i drugih plemenskih zajednica. Radi se o organizacijama žena usmjerenih na zaštitu žena i djece od seksualnog, obiteljskog i drugih oblika nasilja (i pružanje pomoći i podrške žrtvama iz manjinskih zajednica, te obranu njihovih prava unutar legalnog sistema), organizacija usmjerenih na zaštitu ljudskih prava, zaštitu autohtonih zajednica i njihovih prava i sl. Susreli smo i aktiviste te lidere zajednica iz Moreha, grada na granici s Mijanmarom, koji je svojedobno bio poprištem sukoba između različitih etničkih zajednica, a inače čini važno trgovačko i krijumčarsko čvorište droge, zlata te trgovine ljudima. Tijekom studijskog puta posebno nas se dojmio susret sa grupom žena, udovica, koje se nakon gubitka supružnika u oružanim incidentima i konflitima suočavaju sa velikom društvenom stigmom, no usprkos tome pokušavaju pronaći način kako da prehrane sebe i svoju djecu[3].20160225_NNV_37602

Uz strukuralno nasilje (kolonijalno nasljeđe, državno uspostavljeno nasilje, rasizam i patrijarhat, te još uvijek djelatne kastinske podjele), problem su i tradicionalni etnički konflikti, poput sukoba između zajednica Naga i Kuki, ali i Hindusa i autohtonih zajednica, kao i odnos većinske zajednice prema Muslimanima. Svi su ovi konflikti dugotrajni, materijalno i ljudski iscrpljujući i pridonose općem stanju nesigurnosti, straha i frustracije. Tijekom boravka u Manipuru često smo imali priliku čuti kako su etnički konflikti instruirani i podgrijavani „sa strane“ (bez obzira na to tko se adresira kao druga strana – kolonijalna Britanija, indijska vlada, oružane skupine čija se borba najčešće manifestira kao borba za kontrolu trgovine drogom, zlatom ili ljudima ili pak susjedne indijske države poput Nagalanda, zbog pretpostavljenih ili stvarnih teritorijalnih pretenzija). Takvo nam tumačenje vlastitih sukoba zvuči poznato, kao i mnogi drugi obrasci kojima se služimo kad pokušavamo dati smisao konfliktima koji su nam obilježili život ili ga još uvijek obilježavaju. Tijekom osam manipurskih dana puno smo toga ispričali o Jugoslaviji, o tome kako su se naši ratovi odvijali, zbog i oko čega, i jesu li se i kako mogli predvidjeti ili preduprijediti. No, nečemu smo se i podsjetili, na primjer kako je to kad vojska drži važne punktove ili zaposjeda prirodne ljepote (poput jezera Loktak). Dok prolazimo pored dugih cijevi na putevima, checkpointima i ulicama, nadamo se da je nešto moguće naučiti i iz tuđeg iskustva, zato nam je i bilo važno da pođemo na ovaj put.

Zbog svega navedenog, iz UNMM-a su smatrali da im naše iskustvo izgradnje mira u regiji bivše Jugoslavije može pomoći u konstruktivnom suočavanju s vlastitom prošlosti te izgradnji dijaloga i povjerenja među različitim stranama u sukobu, smatrajući ove alate primjenjivim i potrebnim u vlastitim zajednicama.

Grupu za koju smo organizirali trening, i koja je u jednom trenutku brojala i 34-ero ljudi, činile su predstavnice i predstavnici ženskih organizacija i organizacija za zaštitu ljudskih prava iz različitih etničkih i vjerskih zajednica. Zahvaljujući prethodnoj pripremi i studijskom putu, trening smo oblikovali prema danim okolnostima, kao i prema potrebama koje su artikulirane tijekom ovih nekoliko dana, kroz susrete i razgovore. Namjera nam je bila potaknuti interakciju među učesnicima/cama i stvoriti uvjete za konstruktivan dijalog o gorućim društvenim pitanjima, međusobno isključujućim stavovima, pretpostavkama i predrasudama. No, jednako tako, nastojali smo se međusobno ohrabriti za daljnji rad u izgradnji mira, tražeći one točke koje možemo ostvariti zajedno ili uz međusobnu podršku.20160223_NNV_37303

U našem se radu držimo premise da nije moguće prepisivati rješenja ne vodeći računa o specifičnim društvenim konktestima u kojima se konflikti zbivaju. Uz to, poučeni vlastitim iskustvom, u najmanju ruku smo obazrivi na rješenja koja nam dolaze izvana. No, čini se da pogled izvana može biti katalizator koji će dovesti do toga da se o nekima od ovih pitanja počne raspravljati. Osim toga, čini se da je zahvaljujući konkretnim iskustvima sa zapadnog Balkana, moguće analizirati ili barem prepoznati ono što, uz specifičnosti određenih konteksta, ipak ostaje univerzalno: način na koji vidimo naše „neprijatelje“, kako se i po kojim linijama podjela uspostavlja diskriminacija grupa i pojedinaca, institucionalizira nepravda ili potiče nasilje, kao i na koje se načine moguće suprotstaviti takvim tendencijama, kako unutar vlastite grupe, tako i u društvu samom. Iznimna prednost ovih radionica je bila u tome što su, kao i puno puta u našem slučaju, predstavljale mjesto susreta, gdje je onog „drugog“ moguće ne samo vidjeti nego i čuti, te puno toga naučiti iz samog procesa i jedni od drugih. Iznenadila nas je spremnost na samorefleksiju, dijalog i suradnju. Većina je učesnika, onih koji su to podijelili sa nama, kao veliko olakšanje doživjela spremnost da se razgovara o spornim pitanjima, kao i o mogućim točkama za suradnju i zajedničko djelovanje. Osobno sam većinu učesnica i učesnika doživjela kao vrlo političke osobe, svjesne složenosti problema i političkog trenutka, ali spremne na traganje za drugim rješenjima koja mogu premostiti ušančena neprijateljstva, što je kvaliteta koja nam često nedostaje u postjugoslavenskom kontekstu.20160229_NNV_37892

Trening je premašio sva naša očekivanja, a tako su ovih nekoliko dana procijenili i učesnici. Iako smo zbog iznimne veličine grupe predviđali razne probleme u radu, oni su izostali zahvaljujući velikoj motiviranosti učesnika i njihovoj posvećenosti ovom procesu. Kao potencijalnu prepreku smo doživjeli dobnu razliku među učesnicima, zbog različitosti uloga koju stariji i mladi nose u društvu (kao instancu autoriteta koju starije osobe predstavljaju). To je svakako utjecalo na dinamiku grupe, ali i donijelo značajne uvide kao pouku za moguću buduću suradnju.

U Manipur smo otišli sa skepsom, sumnjajući da naš odlazak ima puno smisla, s obzirom da nismo dobro poznavali kontekst. A pristali smo otići samo zato što su naši suradnici iz Brot fuer die Welt i UNMM-a bili veoma uporni. Na kraju smo uvidjeli da je put u Manipur bio višestruko koristan. Pored toga što smo sami mnogo naučili, uspjeli smo stvoriti prostor za dijalog među pripadnicima različitih zajednica o bolnim temama, o onome o čemu se šuti iz straha da bi razgovor o tome bio vrlo neprijatan ili čak doveo do novog ciklusa nasilja. Većina učesnika nam je rekla da im je to bio prvi put da sa nekim iz druge zajednice pričaju o tome i na takav način. Nema efektnijeg osnaživanja od osjećaja olakšanja na kraju dijaloga o teškim i bolnim temama.

Nadamo se da će naše prijateljice i prijatelji u Manipuru iskoristiti ovaj trenutak kada postoji atmosfera, hrabrost, elan i motivacija, i da će nastaviti sa dijalogom. I da će na taj način uspjeti izgraditi društvo u kome se ponose bogatstvom svojih različitosti i u kome se niko ne osjeća kao građanin drugog reda. Posebno se nadamo da neće odlučiti da probleme među različitim grupama probaju riješiti kao mi na Balkanu, silom. Jer mi tako ništa nismo riješili, samo smo problem uvećali onoliko puta koliko je života tom prilikom izgubljeno.20160229_NNV_37902

 

 

[1] U razumijevanju društvenog konteksta sjeveroistoka Indije od velike pomoći nam je bila knjiga Sudeepa Chakravartija „Highway 39“ – Journey through a Fractured Land (Fourth Estate, New Delhi, 2012)

[2] Ovo je jedan u nizu izvještaja koji su lokalne organizacije civilnog društva uputile prema međunarodnim tijelima, zahtijevajući zaštitu. https://www.ecoi.net/file_upload/1930_1415203563_int-cedaw-ngo-ind-17527-e.pdf

[3] Žene i djeca u Manipuru su neposredno pogođeni svim razinama konflikta, bilo kao neposredne žrtve ili kao udovice pogubljenih ili nestalih tijekom vojnih akcija protiv oružanih grupa, akcija oružanih grupa u otimanju resursa, kao žrtve seksualnog nasilja koje su nad njima počinili pripadnici vojske, policije, oružanih grupa, ali i članovi obitelji. Uslijed svog lošeg društvenog statusa, ove su žene vrlo često stigmatizirane i na meti nasilnika, budući da, nakon smrti muževa, ili trpeći nasilje, bivaju odbačene kao društveno nepotrebne, potpuno nezaštićene i ostavljene u situaciji da se bore za goli život.

You may also like...