Novi član CNA tima

Nikada nisam pisao o sebi, što je, otkrivam sada, neobično teško mjerenje, kao muka sa kratkim pokrivačem. Kada bih bio toliko važan i umišljen pa se odlučio pisati autobiografiju, pričam sam sa sobom, odakle bih krenuo? Kako bih podijelio poglavlja? Po godinama nikako, već viđeno. Po nekim velikim, prijelomnim događajima? Imalo bi smisla, ali opet, koliko god zov povijesti bio primaljiv, negdje duboku u sebi želim da me ta ista povijest mimoiđe, da preko Modre rijeke pređem bez sudbonosnih skretnica znajući da se na istim vrlo često iskače iz šina. Zato mi ljudi i knjige ostaju kao sigurno pribježište.

Veliko dvorište

Rat je sigurno bio stao, a države još nije bilo pa bi mogla to biti 1996. Narandžastim kombijem – kad se država jednom vaspostavila prvo je ukinula taj narandžasti kombi pod izlikom nelegalnog prijevoza – sa ocem u vojničkoj uniformi otišao sam do Gradske biblioteke u Zenici podići svoju prvu knjigu, sve mi se čini, ali me ne držite za riječ, da je bilo Veliko dvorište S. Raičkovića. Bio sam prvi ili drugi razred, neobično dobar učenik za nekoga ko je, usljed ratnih okolnosti, u školu krenuo sa osam godina bez da je znao pisati, raspoznavati boje ili životinje. (Nek sačeka godinu, sad nam je navala izbjeglica, pa vidjet ćemo šta ćemo, kazali su mi kada sam sa mamom ratne 1994. pokušao postati đak prvak).

Sumnjali smo da je rat konačno stao kada smo redovno počeli ići u školu, upoznavati se sa sasvim neobičnim stvarima (pamtim i sad trenutak kada sam prvi put vidio bijeli hljeb), a negdje sam logikom dječaka zaključio da rata više definitivno neće biti kada smo dobili i telefon. Pa ipak, natovareno breme rata, vidio sam to mnogo kasnije, nismo skinuli: išao sam u školu u kojoj su skoro isključivo bili Bošnjaci, staru školsku zgradu niko nije obnavljao ali je dobila sasvim novo, puno pristojnije, ime, otac je od vojnika postao profesionalni vojnik: umjesto da ratuje za džaba sad je dobijao pare bez ratovanja. Zenička Željezara teško je osakaćena u izafrontovskim borbama u privredi koje se još nazivaju i privatizacijom što je cijelu moju generaciju, za razliku od naših očeva, nagnalo da tražimo neka druga zanimanja daleko od ugašenih visokih peći.

Povijest pornografije

Dolazak u Sarajevo u 15. godini života i to u medresu (vjersku gimnaziju) obilježio me na više nivoa. Po prvi put sam se osjetio izmještenim, identitet koji ću kao dragocijen spoznati tek kasnije i brižno gajiti. Razočarenje pa otpor medresanskim autoritetima i internatskom mačo-religijskom drilu, slikali smo cheguevara likovima, slušanjem rokenrola i čitanjem. Dvoumljenje između studija historije i književnosti i konačna odluka za historiju bili su, osim izbora profesije, i lijek za nas koji smo na pragu života shvatili da nam matura umjesto vrata povijesti nudi tek bh. kaljužu. Taj osjećaj generacijske besperspektivnosti nebrojeno me puta vraćao romanu G. Tribusona Povijest pornografije.

Strast prema novinarstvu iz srednje škole na fakultetu sam polako pretvorio u profesiju. Honorarno sam sarađivao sa različitim medijima time aktivno ulazeći u društveno polje. Volontirajući i radeći s mladima u sebi sam otkrivao vjeru kao sediment, onu vjeru koja nije bila plod naučenog u medresi ili naslijeđenog iz porodice, već nečeg što sam osjećao kao iskonsko. Taj proces ponovo me izmjestio i potaknuo na razmišljanje o mom identitetu i društvu u kojem živim, nagnavši me da reinterpretirajući temelje na kojima sam ponikao mijenjam sebe i svijet oko sebe.

Ubilački identiteti

U ljeto 2012. otišao sam na Osnovni trening CNA u Makedoniju bez prevelikih očekivanja, spreman da hvatam bilješke i ulazim u beskonačno duge rasprave kako samo historičari umiju. Vratio sam se bez ijedne bilješke, zapitan, začuđen, izbijen iz cipela. Suočio sam se sa svojim predrasudama (naprimjer onim prema ateistima ili LGBT osobama), razmišljao o tome šta za mene u mom društvu znači što sam muškarac, ili pak bijelac, ili Bošnjak u dijelu zemlje gdje su Bošnjaci većina? Da li bih bio spreman otići u rat? Rat za šta? Ubiti nekoga? Vratio sam se zamišljen nad sobom, sa upaljenom iskrom empatije za druge koje sam počinjao razumijevati iako smo bili različiti. Siguran prostor da se iskažem, pa potom i mijenjam sebe, bez da budem osuđen i sasječen raznoraznim etiketama poželio sam ponijeti iz Mavrova i učiniti društvenom normom, a čuvati druge od sebe učinilo mi se kao prvi korak na tom putu. Ubilački identiteti Amina Maaloufa bili su prva stanica na kojoj sam nakon treninga potražio odgovore.

Nedugo nakon treninga počeo sam prvo raditi u novopokrenutom sedmičnom magazinu a potom i na jednom internet portalu. Bio je pravi izazov raditi u profesiji koja se dramatično brzo mijenja pri čemu te promjene i nisu uvijek nužno korak naprijed. Posebnog traga ostavili su susreti, razgovori i intervji sa ljudima koje osobito cijenim, a ovdje se sjećam inspirativnih razgovora sa Latinkom Perović, Michaelom Lapsleyem, nobelovcem Muhammadom Yunusem… Novinarstvo mi je dalo, ili barem utvaram da jeste, priliku da djelujem, pokušavam utjecati na procese i mijenjati društvo u kojem obitavam. Konačno, novinarstvo mi je pomjerilo tas na vagi u korist onog što D. Stojanović naziva historijom sadašnjosti, a što bi najjednostavnije bilo definisati kao spoj historije i aktivizma. Komercijalizacija svega pa i medija traži od čovjeka da prati trenutačne želje konzumenata pri čemu sam se sve više zatrpavao onim što sam doživljavao kao nebitno te sam tražio izlaz.

Nemoguće je ostati neutralan na vozu koji se kreće

U tim trenucima došao je poziv CNA. Od upoznavanja sa CNA 2012. do tog poziva već smo se bili sprijateljili, aktivno surađivali i družili, a o tome kako odgovoriti na poziv da se priključim timu CNA razmišljao sam, evo priznajem, i mnogo prije nego sam poziv dobio. Čas mi se činilo da je prerano, čas da sam već okasnio, ili da to nije za mene niti sam ja za toga. Poslije poziva da se priključim timu, dileme, nedoumice, pitanja i strahovi su se umnogostručili. Kako i zašto raditi treninge iz izgradnje mira 20 godina nakon rata? Kako sa veteranima ostavljenim na marginama društva i često (zlo)upotrebljavanim obilaziti mjesta stradanja? Kojim kantarem i kako izmjeriti učinak i odagnati pomisao da se radi uzaludan posao? Dileme i zapitanost ostaju.

U bosanskohercegovačkom (post)ratnom društvu, a nije velika razlika ni u većini drugih zemalja regiona, mnogi životni izbori su ujedno i zauzimanje stava. Ostati ovdje, tu podizati dijete, nadati se starosti, svakako su, na nekom nivou, jasan društveno-politički stav. Život i rad Howarda Zinna, historičara koji je odbio biti neutralan na vozu koji se kreće, ohrabrenje su da ne bježim u konformiskuitet.

A motiv? Pregršt ih je. Jednog sam se sjetio i ispričao nedavno na svom prvom treningu u ulozi trenera. Pamtim da su porodice čiji bi članovi poginuli u ratu te 1993. dobijali posebne pakete hrane i kako smo, tada petogodišnjaci, očeve pitali zašto i oni ne poginu. Ne sjećam se šta su nama roditelji odgovarali niti znam šta bih ja odgovorio svojoj kćerci Sari.

You may also like...