Pogledajte film “Dom u tuđini”

Moj komšija je susjed

 

Ljepotu grada čine svijetla,

ulična vreva kad grad se budi,

grad čine gradom kuće i zdanja,

a ipak najviše ljudi.

U moje mjesto najviše ih je došlo 1993. kada je u Srednjoj Bosni u punoj žestini trajao sukob Armije BiH i HVO. Uselili su se u prazne kuće, školsku salu, po spratovima i podrumima domaćih. Zajedno s njima sam krenuo u osnovnu školu, bilo nas je, i sad se sjećam, 43 u prvom razredu te 1995. Odlazili su jednako iznenada kako su i došli, razred se praznio, pa nas je do četvrtog ostalo manje od 20. Iznenadni dolazak, upoznavanje, snalaženja, zajednički polazak u školu i na kraju rastanak objašnjavali su nam, za nas djecu, maglovitim pojmovima: izbjeglice, integracija i pomoć izbjeglicama, Dejtonski sporazum, povratak, integracija i pomoć povratnicima… Poslije, mnogo poslije, počeo sam da razumijevam kako je svako izmještanje praćeno etiketiranjem kojeg se ne možeš otarasiti: Jednom kad te protjeraju postaješ izbjeglica, ako se ikad vratiš bit ćeš povratnik za vjeke vjekova, bez mogućnosti da više ikad budeš samo taj i taj, bez prefiksa, etikete, nametnutog identiteta.

Neki od njih su ostali nikad se ne vrativši tamo odakle su protjerani, ali mi smo ih i dalje, zauvijek, zvali izbjeglicama. Evo, i danas kad nekom objašnjavam reći ću: Nije taj Nurija, već Nurija izbjeglica, nije taj Emir, već Emir, onaj od Nurije izbjeglice

Parodoks je da je u BiH rat morao stati da bi se tek onda dovršio proces etničkog čišćenja. Hiljade protjeranih nakon rata su na različite načine primamljivani i tjerani da ostanu među svojima, Bošnjaci među Bošnjacima, Srbi među Srbima, Hrvati među Hrvatima. Između tog čekića i nakovnja, između šargarepe i štapa, nikada utvrđeni broj njih međusobno je zamijenio kuće. Preko oglasa u novinama tražio se anam onaj s kim bi se mijenjala kuća ili stan, na stotine takvih oglasa mogli ste naći krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, kratkih, jasnih, takvih da te tjeraju da kažeš da ili ne, bez dodatnih pitanja: Mijenjam kuću u Hadžićima za stan ili kuću u Vlasenici. Prihvataš ili listaš dalje, nema propitkivanja.

A niko nije mijenjao samo kuću. Mijenjali su se životi. Zato ćete u tim oglasima i kasnijim pričama naići na sasvim neobične detalje kakav je onaj da se kuća nalazila u blizini mjesta gdje je Drina najdublja, da je stan bio u zgradi u Ilijašu gdje je stajao taj i taj voz koji ne saobraća već godinama, da stan gleda na igralište na kojem je prve driblinge učila ta i ta šampionska generacija… Kvadrati, spratnost zgrade, broj soba bilo je skrajnuto negdje sasvim postrani. Na taj tas stavljale su se uspomene na jedan život, bila je to posljednja prilika kada se nostalgija mogla, ili se barem tako činilo, unovčiti.

Zamjenivši kuće ljudi su nadali novom početku, koliko god težak bio bilo kakav početak u četrdesetim ili pedesetim, ali avet prošlog neponovljivo se vraćala zauvijek ih obilježivši kao izbjeglice. Da etnički identitet nije svemoćan i da nikada, ali nikada, ne može izbrisati sve druge identitete, ti ljudi su se uvjerili na vlastitoj koži. Bili su Bošnjaci izbjeglice među svojim Bošnjacima, Srbi izbjeglice među svojim Srbima, Hrvati izbjeglice među svojim Hrvatima. Kad bi ih htjeli povrijediti do koske u mom kraju bi kazali: Sad za komšiju imamo susjeda. Čisto da se povuče granica: mi i oni.

Vrijeme ne samo da nije saniralo taj procjep već ga je produbilo na jednom još traumatičnijem nivou, onom porodičnom. Danas njihova djeca kuće u kojima žive doživljavaju svojim domom, a predratni domovi njihovih roditelja su im strani, za njih bi danas eventualni povratak u domove i rodna mjesta svojih roditelja značio novo izbjeglištvo. Ta spoznaja život jedne cijele generacije pretvara u puko životarenje.

Ako ih je na hiljade, zašto se o njima u bh. društvu ne govori? Koliko god bilo bolno, objašnjenje je vrlo jednostavno: zvanični narativ, koji na etničku homogenizaciju i teritorijalizaciju gleda pozitivno, te ljude vidi kao sitne, vrlo sitne ratne profitere. A kao takvi, nemaju se kome i na šta žaliti.

Dokumentarni film Dom u tuđini nastojao je prepoznati bol onih koji su u jednom trenutku zamijenili svoje domove. Ta bol nadilazi granice nametnute oko njih, bile one etničke, regionalne, rodne, starosne… Riječima Hannah Arendt: Prvi gubitak koji su pretrpjeli obespravljeni bio je gubitak njihovih domova. Nije gubitak domova ono što povijest ne pamti, nego nemogućnost nalaženja novog.

 

Ideja o filmu “Dom u tuđini” nastala je tokom Treninga za trenere i trenerice iz izgradnje mira 2014. u organizaciji CNA, a film je sniman u jesen 2015. Još jednom se posebno zahvaljujemo ljudima koji su s nama podijelili svoje priče kao i svima koji su nam pomogli da njihove priče zabilježimo. Nadamo se da će ova, kao i druge posljedice rata, biti prepoznate, te biti jedan od motiva za izgradnju boljeg i pravednijeg društva.

Film u celini možete da pogledate ovde:

You may also like...