Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini
Natalija Bošković, Željka Katanić, Zijad Delić, Safet Šiljak, Enes Delić i Dragan Đurić dio su ljudi koji potvrđuju da se Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma nikada do kraja nije proveo u Bosni i Hercegovini. Povratak ”svih na svoje” nikada nije dovršen i sudeći prema njihovim svjedočenjima neće ni biti. Pod pritiskom političkih odluka ili zbog lične nesigurnosti otišli su na teritorije pod vlašću onih kojima etnički pripadaju. Mijenjajući vlastite kuće za one na drugoj teritoriji formirali su dom u tuđini i počeli/e neke nove živote koji tek imaju obrise nekadašnjeg. Uglavnom su usmjereni/e na budućnost vlastite djece kojima je novo okruženje prirodno. A njima su najprirodnije i najbliže uspomene. Sjećanja vezana za predratno blagostanje, ekonomsku sigurnost, poznata i draga lica u prvom i daljem komšiluku.
Rat nije samo odnio ljudske živote, ostavio traume preživjelim nakon gubitka najmilijih, za nastavak života onesposobio one koji/e su preživjeli nasilje… Rat je ”izmjestio” ljude, a o toj izmještenosti najmanje se govori. Skloni smo praviti gradaciju nesreće i umanjivati onu koju nismo preživjeli, zanemarujući činjenicu da je svakome njegova nevolja najteža, posebno ako se drugi ponašaju kao da ona ne postoji.
Ove ljude upoznali/e smo zahvaljujući dokumentarnom filmu ”Dom u tuđini” koji je premijerno prikazan u sarajevskom Mediacentru.
Osim premijerne publike film su prvi put pogledali i njegovi učesnici/e i podijelili iskustva o ”postdejtonskim nevoljnim razmjenama kuća” kako stoji u podnaslovu filma.
Bez obzira na porijeklo i trenutno mjesto prebivališta, njihove priče su iste, kao i reakcije na film. Dopao im se finalni rezultat i ništa od onoga što su rekli danas ne bi mijenjali/e.
Međusobno se ranije nisu poznavali/e i posebno dirljiv i važan bio je razgovor učesnika/ca o filmu s publikom. Ovaj, kao i svaki razgovor o iskustvima iz prošlosti potvrda je nužnosti njegovanja dijaloga na temu sjećanja. Upravo je to i misija Centra za nenasilnu akciju (Sarajevo/Beograd) u čijoj produkciji je film ”Domu tuđini” i nastao.
U filmu se ne ”prebrojavaju” ni krivci ni žrtve. Ne istražuje se geneza procesa prognaništva. Iskustva ljudi, bez obzira s koje ”strane” dolaze ista su – problem nisu komšije već politika, ljudi su se promijenili nakon rata, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadaju. Nemoć i mirenje s postojećim njihova je zajednička karakteristika. U raseljeništvu nema razlika, osim individualnih iskoraka i odluka da se nastavi život dalje, bez obzira na to što to nije bio njihov izbor već posljedica okolnosti.
Živeći ”okolnosti” i posljedice rata, oko 80 000 ljudi u Bosni i Hercegovini još uvijek ima status raseljenih osoba. Nitko nema precizne podatke o tome koliko je osoba mijenjalo svoje domove, niti imaju ikakav poseban status. Dokumentarni film ”Dom u tuđini” nastao je zbog potrebe ukazivanja na ovaj problem, na život u izmještenosti, u poraću i tranziciji, na život pod tuđim krovom.
Ovaj film donosi još jednu gorku spoznaju koju ignorišemo a ona podrazumijeva da za dovršetak procesa etničkog čišćenja najprije trebalo da se rat završi.
”Živiš što moraš da živiš”, kaže jedan od sagovornika u filmu i u tome sublimira njihovo zajedničko iskustvo koje bi bilo dobro da što više ljudi čuje. Zbog toga će Centar za nenasilnu akciju (Sarajevo/Beograd) nastojati organizovati projekcije i u drugim gradovima te domaćim televizijskim kućama ponuditi prikazivanje bez novčane nadoknade.
