Jedan proces: suočavanje s prošlošću i kreiranje budućnosti

U poslijeratnim društvima bivši borci i udruženja žrtava sa svih strana u sukobu uživaju visok stepen kredibiliteta. Umjesto da ih posmatra kao potencijalne kvaritelje za proces izgradnje mira, njemačka vlada bi trebala podržati saradnju s ovim grupama kako bi se premostio jaz između suprotstavljenih zaostavština rata, pronašli zajednički načini suočavanja s nasilnom prošlošću i spriječilo ponovno izbijanje rata.

Rat stvara nove kolektivne narative koji snažno oblikuju i usmjeravaju izgradnju kolektivnih identiteta. Putem takvih narativa, netrpeljivosti se prenose na nove generacije. Na taj način nasilna prošlost postaje dio sadašnjosti i utječe na odluke o budućnosti. Time ne samo da se stvara okruženje slično onom iz rata, već se i udaraju temelji za ponovno izbijanje nasilja. Dolazi do dehumanizacije neprijatelja; stvara se atmosfera straha, nepovjerenja i nesigurnosti; uspostavlja se osjećaj pravedništva, jedinstva i sigurnosti unutar neprijateljskog okruženja i nameću stroga ograničenja komunikacije, dijaloga i saradnje. Rješenja nisu potrebna samo za demokratizaciju, vladavinu zakona i izgradnju institucija: ljuska antagonističkih ratnih narativa koja može preživjeti decenije napretka demokratizacije u drugim oblastima predstavlja stvarni teret i mora biti riješena. Tako se na Zapadnom Balkanu, na primjer, ispostavila netačnom pretpostavka da će zahvaljujući demokratizaciji jednostavno nestati antagonizma koji podupire mržnju i različite oblike diskriminacije.

Naprotiv, antagonizmi ojačani selektivnim, jednostranim shvatanjima prošlosti prijete da poremete i najosnovnije procese demokratizacije društva.

Sarađivati sa samokritičnim grupama bivših boraca i žrtava

Političke grupe sa populističkim ili autoritarnim tendencijama ne samo da iskorištavaju nacionalističku ideologiju kako bi ostale na vlasti, oslanjaju  se i na kredibilitet koji pozajmljuju od drugih grupa, naročito bivših boraca i udruženja žrtava i njihovih porodica. Ove grupe imaju dvije osnovne karakteristike: junaštvo i stradanje. Izvjesni pojedinci, nastupajući kao predstavnici bivših boraca i žrtava, grade snažne veze sa političkim grupama i iz tog savezništva za sebe izvlače privilegije. Gotovo da ih se i ne tiču širi društveni interesi i utjecaj ovakvih saveza na mlađe generacije. Istovremeno, vlade i političke grupe iskorištavaju svaku priliku da privole što više bivših boraca i žrtava u svoj tabor tako što im nude privilegije.

Ipak, pojavljuju se i prilike za uspostavljanje saradnje sa grupama bivših boraca i žrtava koje su samokritične i otvorene za dijalog. Njemačka vlada treba podržati ove procese, ma kako se krhki oni činili: u dugoročnoj perspektivi upravo ove grupe mogu ostvariti najveći utjecaj na opću klimu antagonizma, bilo destruktivan ili konstruktivan.

Izazovi kvarenja kvaritelja

Učesnici u izgradnji mira i poslijeratnoj obnovi obično se brinu da bi bivši borci mogli pokvariti procese izgradnje mira i pomirenja. Stoga pribjegavaju strategijama demilitarizacije i zapošljavanja ili jednostavno izbjegavanja ovih grupa kako bi ih umirili i marginalizirali. Uobičajena su i pojednostavljena shvatanja oružanih sukoba te posmatranje onih koji su se borili na strani “nepravednih” ili “protuzakonitih” počinilaca  kao jedne homogene grupe odane svojim liderima koji su poticali i činili razna zlodjela. U praksi to dovodi do kolektivizacije krivnje i odgovornosti koja često izlazi iz okvira bivših boraca da bi obuhvatila cijelu jednu etničku (ili drugu) grupu.

Iako je rat zvanično okončan, rat sjećanja se nastavlja. Dominantni ratni narativi nastoje opravdati nasilje koje je počinila data grupa, minimizirati njenu odgovornost i naglasiti njeno stradanje. Za nekoga ko dolazi izvana može se učiniti moralnim da pokazuje naklonost za “pravedničke” perspektive sukoba, a nemoralnim da pruži prostor viđenjima sukoba sa stanovišta počinilaca. Međutim, da bi se premostio jaz
između suprotstavljenih zaostavština rata, potrebno je uzeti u obzir i uključiti sve perspektive sukoba, bez obzira da li ih procjenjujemo kao racionalne ili ne.

Dekonstrukcija predrasuda i narativa o ‘neprijateljskim’ grupama, uključujući i narative ukorijenjene u kolektivnom identitetu, mora biti u središtu svih napora za izgradnju mira. Ovim pitanjima trebaju se baviti najmoćniji agensi promjena bivši borci, žrtve i njihove porodice, jer upravo oni posjeduju neophodni kredibilitet.

Njihove napore trebaju podržati institucije koje čuvaju kolektivno sjećanje, istraživači poput historičara i donosioci odluka na različitim nivoima.

Mir nije nuspojava demokratije

Prijetnje po mir u formi ratnohuškačkih poruka mržnje prema susjedima ili etničkim manjinama, kakvim smo danas svjedoci na Zapadnom Balkanu, uključujući i u Srbiji koja je kandidatkinja za članstvo u EU i Hrvatskoj koja je članica EU česte su i izuzetno štetne.

Izgradnja mira zahtijeva stvaranje okruženja koje omogućuje kritički dijalog o jednostranim kolektivnim ratnim narativima. Na primjer, Hrvatski sabor je usvojio “Deklaraciju o Domovinskom ratu“, koja u suštini zabranjuje kritički dijalog o “Domovinskom ratu”. Drugdje, recimo u Bosni i Hercegovini i Kosovu, mijenjanje ili dovođenje u pitanje (dijelova) dominantnih ratnih narativa dovodi do atmosfere za linč. Omogućavanje kritičkog dijaloga od suštinske je važnosti za stvaranje slobodnog društva sposobnog da se odupre izazovima populizma, utjerivanja straha i mržnje, koji ga već decenijama drže na rubu izbijanja nasilja.

U praksi, u ime postizanja važnijih rezultata, političari EU često državama kandidatkinjama za članstvo progledaju kroz prste kada se radi o njihovim populističkim tendencijama održavanja straha. Tako je EU u slučaju Srbije prešutno tolerisala nedemokratsku, korumpiranu vlast u nadi da će srbijanski predsjednik omogućiti mirovni sporazum sa Kosovom.

U dugoročnoj perspektivi je veoma upitno da li se takvim nedosljednim pristupom postigne više nego što se izgubi. Klima mržnje u društvima Zapadnog Balkana jasno ukazuje na to kako su se malo odmakla od svojih ratnih stajališta. Opasnost leži i u tome što je ratni zamor, koji je prvobitno doveo do postizanja mirovnih sporazuma, u međuvremenu oslabio. U isto vrijeme, osokoljene nove generacije prijete da će se sve ponoviti.

Njemačka mora biti fleksibilna i strpljiva

Napredak ove vrste izgradnje mira nikad nije pravolinijski: na svom putu će se susresti sa kontranapadima, pogrešnim shvatanjima i neispunjenim očekivanjima. Cilj je zahtjevan: transformacija društvenih vrijednosti uspostavljenih za vrijeme rata i redefinicija svrhe stradanja i junaštva. Ovaj proces je daleko manje predvidiv od obnove, a njegov učinak je teže procijeniti. Građanske inicijative i hrabre pojedince koji se bave ovim radom treba posmatrati kao sve-stranačke, prekogranične saveznike koji insistiraju na poštovanju za sve i izbjegavaju zamke hijerarhija žrtava, kolektivne ugroženosti i poimanje da “trgovina poštovanja” (mi ćemo poštovati vaše žrtve ako vi poštujete naše) može dovesti do održivog mira. Neke faze ovog procesa zahtijevaju nevidljivost, a u drugima je javna vidljivost apsolutno neizostavna.
Njemačka vlada treba onima koji se bave ovim radom omogućiti odgovarajuću fleksibilnost. To podrazumijeva da im ukaže povjerenje i da im omogući da djeluju brzo i mijenjaju plan kada im se ukaže pogodna prilika. Međutim, dugoročna podrška je jednako važna, jer neće doći do brzih rezultata.

Uklanjanje plodnog tla za sukobe zahtijeva pristup koji uključuje neprijatelja

Njemačka treba nastaviti podržavati inicijative koje nastoje uključiti neprijatelje, koje gaje dijalog među stranama i koje za cilj imaju otvoren i konstruktivan razgovor o pitanjima oko kojih se najviše spori. Upravo bivši neprijatelji i oni koji druge tako poimaju moraju proći proces međusobne rehumanizacije, preispitivanja vlastitih stajališta i uvažavanja drugačijih perspektiva.

Samo se inkluzivan proces može suprotstaviti reafirmaciji antagonizama u nacionalnim mitovima i narativima nakon rata. Na taj način se izmiče plodno tlo za nasilne sukobe.

Često se dobronamjerna podrška izvana zaustavlja na frazama o “pogledu u budućnost”, ne prepoznajući kako su selektivna i pristrasna tumačenja nasilne prošlosti sveprisutna u poslijeratnim
društvima i kako oblikuju medijsko izvještavanje, obrazovanje i politiku. Suočavanje s prošlošću i kreiranje budućnost dio su jednog te istog procesa. Napredak je moguće postići samo ako se ponovo uspostavi osnovno poštovanje između suprotstavljenih grupa, preuzme odgovornost i pokrene proces pomirenja. Pomirenje ne znači zaboravljanje i praštanje nepravde, već odricanje od mržnje i pronalaženje zajedničkih načina suočavanja s nasilnom prošlosti i sprečavanja njenog ponavljanja.

(prevod teksta objavljenog na sajtu PeaceLab)