Neko ima pare, a neko drugare – 38. Osnovni trening iz izgradnje mira

Trening je bio osnažujući za sve nas, puno puno smo radili, svašta zajedno prošli, plakali smo i smijali se i izašli iz iskustva hrabriji, jači i sa osjećajem drugarstva koje prelazi sve granice, one vanjske – državne, rodne i dobne, i one naše unutarnje. Dok smo se mi bavili teškim stvarima njegovala nas je magična atmosfera ulcinjskog Starog grada, more, valovi i saučesničko prijateljstvo domaćina, osoblja hotela Palata Venezia, prema svima nama, gostoprimstvo kakvo čovjek samo poželjeti može.

No, krenimo ispočetka.

Za trening se prijavilo 132 osobe, najviše prijava stiglo je iz Bosne i Hercegovine (79), potom Srbije (24), Makedonije (11), Hrvatske (11), Crne Gore (4) i tri sa Kosova. Na trening se prijavilo gotovo duplo više žena (86) nego muškaraca (46), trend koji bilježimo u prijavljivanju za nekoliko proteklih treninga. U selekcijskom procesu važno nam je bilo da u grupi uspostavimo jednaku rodnu te ravnopravu regionalnu i dobnu zastupljenost. I ovaj put bilježimo nekoliko otkazivanja u posljednji čas, zbog čega se prilika za sudjelovanje pružila onima koji su do zadnjeg dana odlučili ostati na listi čekanja, na obostrano zadovoljstvo. Na koncu je našu grupu činilo 20 učesnika/ca iz Bosne i Hercegovine (7), Srbije (4), Makedonije (3), i po dvoje učesnika iz Crne Gore, Hrvatske i sa Kosova.

Prepričati iskustvo

Kao nekadašnjoj učesnici Osnovnog treninga, jasno mi je da je iskustvo treninga teško prepričati, posebno kada imaš sreće da je to iskustvo koje ti promijeni život. Ne time što će ti se magično otvarati sva vrata, ne time što si diplomirao/la teme kroz koje prolaziš, već što te potakne da stvari vidiš drugačije, promijeni ti se perspektiva. Istreseš se iz cipela i probaš nečije druge, za to treba hrabrosti. Trening je dug i intenzivan, traje 10 dana, i jedan dan pauze u sredini je kao izmišljen, da ti sjedne ono što si prošao/la u prvom dijelu (osnove timskog rada, komunikacija, predrasude, diskriminacija, nasilje, razumijevanje sukoba), a da bi onda mogao naći konstruktivnu upotrebu stečenog iskustva, kroz iskustvene vježbe, za suočavanje s prošlošću, izgradnju mira i nenasilje. To su nam bile teme, i u sve redom smo ušli duboko. Malo smo zapeli na rodu, odmah smo otišli na društvene implikacije, a pomoglo bi nam bilo da smo krenuli iz ličnog iskustva, koliko rodni identitet koji nosimo definira uloge koje preuzimamo u društvu, i koliko u tome imamo izbora. Te koliko to ima veze sa svime što čini naš društveni svijet, i utječe na izgradnju trajnog mira. Međutim, to lično se zato širom otvorilo na radionici o identitetu i nacionalnom identitetu, koja je u tom smislu otvaranja i dijeljenja iskustva kada nam je i kako nacionalni identitet utjecao na život, doista bila neka vrsta prekretnice. A prostor je bio siguran da možemo dijeliti vrlo lične stvari. Svaka društvena promjena, uostalom, počinje od nas samih.

A među nama je bilo studenata/ica, novinara, članova političkih partija, aktivista/ca za ljudska prava, vjerskih službenika, akademskih radnica, profesora, muzealki, bivših boraca, vojnih lica i umjetnika. Starijih i mlađih, naša je grupa predstavljala čitav raspon generacija, od 21 do 65 godina. I to ne samo da nije bila prepreka, nego je omogućilo razmjenu iskustva i znanja, praktičnih i emotivnih, o svijetu jednako kao i o životu. Rat je neke od nas obilježio još 90-ih, drugi su, rođeni netom nakon, ratom obilježeni kroz njegove rezultate i posljedice koje se novim generacijama nameću kao prirodne i poželjne, oba iskustva su presudno važna za razumijevanje načina na koji rat nastaje, ili zašto, u slučaju zemalja zapadnog Balkana, nikako ne prestaje. Koji su mehanizmi koji stoje u pozadini, čega se moramo čuvati kad sudimo o drugim ljudima, i na šta moramo obratiti pažnju u svojoj neposrednoj okolini. Te koliko je važno cijelom procesu pristupati otvorenog srca.

Jedna od najvećih prednosti i dobiti treninga jest da smo imali priliku upoznati se sa situacijom u državama o kojima, iako dijelimo zajedničku prošlost i nesreću ratnog iskustva, znamo malo ili ništa, kao što je za većinu ljudi slučaj kad je u pitanju Kosovo, Makedonija ili Crna Gora. Međutim, ni situacija sa zemljama Daytonskog trokuta (BiH, Hrvatska, Srbija) nije ništa bolja, malo tko od nas ima prilike zaviriti u susjedovo dvorište, i upitati ga šta njega muči i žulja. I pogotovo šta ga to žulja kad su u pitanju odnosi zemalja ili društava o kojima je riječ, jednih prema drugima. I slika, predodžbi koje jedni o drugima imamo.

Otvoreni prostor

Protresali smo tabue o nasilnoj prošlosti koji postoje u našim društvima i koja je njihova funkcija, razgovarali o nacionalnim mitovima, kolektivnoj odgovornosti, o stvarima koje nam govore da ne živimo u miru. Otvoreni prostor učesnici/ce treninga su iskoristili da pokrenu i teme koje su njima važne ili da predstave vlastiti rad na izgradnji mira i izazove sa kojima se susreću, pa smo tako razgovarali i o tome kakav utjecaj na nas ima fenomen lažnih vijesti, revizionizma prošlosti i historije kao discipline, kako se takvim pojavama aktivno oduprijeti, kako da ne odustanemo od našeg antifašističkog naslijeđa. Promišljali smo o tome što je u našim društvima potrebno učiniti za pošteniji odnos prema prošlosti, i korak ka pomirenju.

Poticaji koji su trenerskom timu dolazili iz grupe tražili su od nas i inspirirali nas da radionice oblikujemo tako da se omogući prostor za promišljanje nekog konkretnog djelovanja na polju izgradnje mira, o budućim mogućim akcijama, razmjenu o saveznicima koje u tom procesu možemo naći i podršku koja nam je za to potrebna. U tom smislu je ovaj trening nadmašio očekivanja trenerskog tima, sadržavajući neke odlike i energiju naprednijih treninga.

Tim koji je po prvi put radio zajedno, činili su Ivana Franović, Nedžad Novalić i Davorka Turk iz CNA i naš drug i prijatelj Luan Imeri, iz Centra za ljudska prava i rješavanje konflikata iz Skoplja, čije nam je prisustvo i iskustvo, njegov istančan osjećaj za ljude i nježnost koja svima u grupi pomaže da se nosimo sa jakim emocijama, pomoglo da se u ovom procesu osjećamo kao kod kuće. Grupu smo nastojali osjetiti i nadamo se da smo postavljenim izazovima odgovorili. Radili smo puno, ali učinkovito, što nam je ostavljalo prostora da se družimo sa svima, i osjećamo kao dio grupe.

I na kraju, trening iz izgradnje mira ovoj se bivšoj učesnici čini čak potrebnijim nego prije 20 godina, kada je ovaj program mirovnog obrazovanja i nastao. Potpuna istina bi bila da je on uvijek jednako potreban, i tada i sada, budući teme koje obrađuje nikad ne prestaju biti relevantne. Uvijek nam je jednako potrebno da budemo aktivni učesnici u društvenom životu zemalja u kojima živimo, da se borimo protiv svake vrste nepravde, u porodici, u školi, na radnom mjestu… Da ne dopustimo biti tek puki konzumenti politika koje nam servira nektko drugi, već da imamo pravo na reakciju i znanje da to učinimo, i što je najvažnije, da u toj borbi imamo drugove i saveznike. Onda pomirenje prestaje biti tek puka tlapnja ili politički prostituirana riječ, već postaje sok života.

Fotogaleriju sa 38. Osnovnog treninga iz izgradnje mira možete pogledati OVDJE.