Nova članica CNA tima

Mart, 2018. godina, zima u Sarajevu još traje. Hladno je. Trebam ustati i upaliti grijanje. Ko se normalan seli u Sarajevo tokom zime? Koferi i paketi po uglovima stana, a napolju smog i sivilo, smrt iz koje se ovaj grad mora probuditi, da pije kafu i zanatsko pivo u ukrašenim skloništima i podrumima. Toga bar ovdje nikada nije nestalo. Trebam ustati i ponovo učiti plivati.

***

Istražujući sebe, da bih napisala tekst koji govori o putu ponovnog povratka u grad u kojem sam se rodila, tražila sam prve naznake prihvatanja da sad u mom životu sve zavisi od mene. Koliko sam neovisna, a koliko spremna za promjene, su bile polazne tačke staze koja će biti vodilja k ovom današnjem trenutku. Bilo mi je potrebno pronaći stazu o kojoj mogu detaljno pisati, koja je puna tragova i dubokih promjena u meni. Jedna takva staza, kojom i danas koračam, počela je u Bijeljini. Gradu koji leži u ravnici ili, kako ja volim reći, na ravnoj liniji koja dijeli stanovništvo na mještane i izbjeglice.

***

Ipak, to nije jedina staza s početkom u mom životu. Njih je bilo mnogo ranije i, naravno, uvijek su s prvim sjećanjima na djetinjstvo. Na ono autobusko stajalište gdje su se posljednji civili 1996. godine ukrcavali u autobus i odlazili iz Sarajeva. Na lončić koji sam dobila na ulazu u kolektivni centar, a koji je trebao da služi da iz njega pijemo čaj, vodu i da se polijevamo kada se kupamo. Možda je početak i to da sam u 16. godini po prvi put dobila svoju sobu, svoj prostor, s krevetom i radnim stolom. To su za mene bile staze s ožiljcima.

***

U Bijeljini je bilo izazovno živjeti. Osim identiteta studentice uvijek sam osjećala i identitet izbjeglice, koji mi je, nekako ravnomjerno, zatvarao i otvarao mnoga vrata. Mnogo puta sam pisala i govorila o tom identitetu, ali nikad nisam uspjela dokučiti na koji način, baš tako vidljivo, mi, izbjeglice nosimo tu etiketu koja nas razlikuje od drugih. Ovu borbu s identitetima neminovno sam vodila početkom svojih dvadesetih godina, pokušavajući pronaći mogućnost da gradim sebe i preispitujem svoju ulogu u društvu.

 

Početkom 2013. godine kreće moj volonterski staž u Helsinškom odboru za ljudska prava u RS, nevladinoj organizaciji koja donosi aktivizam kao posebnu vrijednost, punu solidarnosti i izgradnje povjerenja među pojedincima i grupama, i u njemu se potpuno pronalazim. Tamo ostajem punih pet godina, učim vrijednosti radne etike i odgovornosti, ali i pronalazim ljubav prema ovom poslu. Tokom te 2013. po prvi put pišem motivacionu prijavu za učešće na treningu izgradnje mira s temama suočavanja s prošlošću, izgradnje mira, pomirenja, nacionalnih identiteta, međuetničke saradnje, nenasilnog rješavanja sukoba… Kako je neko uspio sve ove teme uobličiti u 10 dana treninga? Teme o kojima su knjige napisane, svaka ponaosob obrađena iz različitih uglova, teme o kojima se šuti, a koje prijete da sruše izgrađene nacionalne i jasno podijeljene narative nakon krvavog rata na Balkanu. Trening za izgradnju mira organizovao je Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd i održao se u Ulcinju. Moja motivaciona prijava je govorila o raspadu Jugoslavije, o istinama rata, o istinama svakog od nas u tom ratu, ugrožavanju i nepravdi.

Vratila sam se s mnogim pitanjima, pitanjima koja su me vraćala na početke mene same, pitanjima o promjenama u meni i oko mene. Počela sam razmišljati da li ja uopšte poznajem sebe, propitivati svoju ulogu u društvu, svoj feministički odraz u ogledalu. Gdje su to moje predrasude ako ih već tražim u drugima i odakle pravo tamo nekome da na leđa mojih vršnjaka istrese breme rata? Ta pitanja su pokrenula promjene i procese u meni, izazvala strah da li ću uspjeti pronaći snagu da se nosim s njima, da ih transformišem u razmijevanje i saosjećanje s drugim žrtvama nepravde, na svim stranama.

Mart 1996. godine. Mama, brat i ja, s još dva kofera i plišanom igračkom, stojimo na autobuskoj stanici. Hladno je. Mama priča s nekim, traži nas na spisku, dva sjedišta. Brat nije još napunio godinu dana, plače, ima crvene vodene tačkice po tijelu, svrbi ga. Po prozivanju ulazimo u autobus, majčinu ruku držim čvrsto kao da idemo u zauvijek.

Nedugo nakon 2013. godine za mene i ekipu CNA počinje druženje kroz ideje i akcije, u dijeljenju dobroga i pravljenju strpljivih nenasilnih koraka izgradnje mira u bosanskohercegovačkom društvu. Družili smo se tokom dokumentovanja životnih priča ljudi koji su nakon rata zamijenili kuće, a posebno važna nenasilna akcija u kojoj sam učestvovala, a koja traje i dalje, je obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja širom BiH.

Poziv da se pridružim timu CNA i dođem da radim u Sarajevo je za mene bio iznenadan. Sjećam se da sam razmišljala da napravim spisak, za i protiv, ali sam shvatila da iz toga ništa neću dokučiti. Trebala su mi pitanja, kao ona koja sam osjetila nakon treninga  izgradnje mira… da me pokrenu, da se sudare u meni. Zašto su nam mir i ratna trauma isprepleteni na marginama društva? Zašto su mladi ubačeni u sliku prošlosti po nahođenju etnički podijeljenih nacionalista? Zašto su žrtve te koje ukazuju na neobilježena mjesta stradanja, dok većina podiže neprimjerene spomenike i memorijale? Sva ta pitanja sadrže dileme i strah, ali ujedno su bila i motiv da prihvatim poziv iz CNA.

***

Ja sam Tamara, rođena sam u Sarajevu 1989. godine, kraj rijeke Bosne. Odrasla uz Drinu i pola života provela kao izbjeglica, studentica, a sad povratnica. Danas koračam Ferhadijom, a dan mi škripi pod nogama kao da pokušava da ulegne u stazu koju mu pripremam. U prolazu kraj Begove džamije na česmi se napijem vode i pomislim: vratila sam se.