Pomirenje historija!?

| drugi-other |
Razmišljanja o konferenciji "Pomirenje historija!?" koju je organizovao Centar za nenasilnu akciju u Sarajevu, od 15. do 17.5.2018. ...
11. juli/srpanj 2018
11. juli/srpanj 2018

autor: Ralf Possekel

Pravda i historija – Nenasilje – Mjesta sjećanja – Susreti s ratnim veteranima – Pomirenje – Izgradnja mira

Konferencija u organizaciji Centra za Nenasilnu Akciju (CNA), Sarajevo 15.-17.5.2018.

  1. Dragocjena, smislena i uzbudljiva iskustva iz 20 godina teškog rada na postizanju malih koraka s ljudima koji su bili na zaraćenim stranama, uz metodička i konceptualna razmišljanja: Zahvaljujući bogatoj praksi, CNA je stekla dublje razumijevanje pomirenja od onoga što bi se moglo naći u Njemačkoj, osim kod stručnjaka. CNA je dosta postigla u Bosni i Hercegovini, manje u Hrvatskoj i Srbiji. To nije slučajnost. U Bosni ljudi različite pripadnosti još uvijek žive jedni kraj drugih i moraju naći načina da se suoče jedne s drugima. Za Hrvate u Hrvatskoj i Srbe u Srbiji su njihovi ratni neprijatelji uglavnom izvan njihovih država, pa se to čini kao problem vanjske politike.

 

  1. Sekularno poimanje pomirenja: U multireligijskoj zemlji poput Bosne čini se logičnim da je CNA osmislila koncept koji se ne zasniva na religiji. Izazov globalnog angažmana: definiranje pomirenja kao političkog, društvenog i kulturnog procesa, znači u strogo sociološkom i političkom smislu. Nenad Vukosavljević: Pomirenje je “oslobođenje od društveno zahtijevanih i nametnutih neprijateljstava.” Stoga su multiperspektivnost, “rehumanizacija” bivših neprijatelja, postepena izgradnja povjerenja putem saradnje, izgradnja zajednice na osnovu minimuma zajedničkog polja djelovanja, u suprotnosti s prihvatanjem društveno nametnutih neprijateljstava poslijeratnog vremena. Odgovarajući sociološki i politički koncepti su stoga interesantni. To ne znači da religija ne igra nikakvu ulogu, upravo suprotno: u mnogim kontekstima može biti poticaj za pokretanje, obrazlaganje i osnaživanje takvih procesa.

 

  1. Mapiranje inkluzivnog sjećanja: Postalo je sasvim jasno da podrazumijeva više slojeva: nastojanje da se izbjegne posvađanost objekata sjećanja u javnom prostoru; pronalaženje prostora za različita sjećanja u širim područjima (npr. kao što je to slučaj u političkom centru Berlina) i konačno, pokušaj zajedničkog odavanja počasti žrtvama s različitih zaraćenih strana. To je moguće samo u skladu sa osnovnim uvjerenjem koje CNA zastupa, bezuslovnim poštovanjem ljudskog života, koje ovo pitanje izdiže iznad političkih argumenata. Da nam je snage da dozvolimo višestruke perspektive različitih narativa, iako se zalažemo za neophodnost činjeničnog utemeljenja tih narativa? To je polje tenzije koje ne možemo jednostavno riješiti insistirajući na uspostavljanim, tzv. objektivnim istinama, niti putem jednostavnog konstruktivističkog pristupa narativima.

 

  1. Ratni veterani kao posrednici pomirenja: U Njemačkoj njihovo spominjanje priziva slike staraca, ali ovdje nisu starci, jer tek je 25 godina prošlo od rata. Sociološki su zanimljiva “kohorta” s obzirom na to da uživaju ugled u svojim zajednicama i poštovanje političara. Šta je ovdje centralni diskurs? Bili smo časni vojnici i oficiri, branili smo svoje domove. Naravno, gledajući iz njemačkog ugla, pojavljuje se poznat osjećaj nelagode pri spominjanju “časnih vojnika” – zar nismo to već čuli u odnosu na njemački Wehrmacht. Ali diskurs ovdje odlazi dalje; da, bilo je ratnih zločina koje su počinili naši saborci. Želimo se sjećati tih žrtava i odati im počast, zagovaramo kažnjavanje odgovornih počinitelja. To je znatno više nego što je elita Wehrmachta ikad bila spremna uvažiti i priznati. Ali ko su bili ratni zločinci? Pojedinačni vojnici i komandujući oficiri koji nisu spriječili i kaznili njihova djela. Bilo je i zloglasnih jedinica s Bliskog Istoka koje su došle u Bosnu da bi onda nestali nakon rata. Da, to je eksternalizacija: u osnovi smo mi bili dobri i držali se pravila, ali strani plaćenici i nekolicina lokalnih kriminalaca činila je zločine. Međutim, takav diskurs ne objašnjava Srebrenicu. Nažalost, nismo imali vremena detaljnije se pozabaviti ovim pitanjima strukturnog zločina u okviru naše diskusije sa veteranima rata u Bosni.

 

  1. Časni ljudi: Mora li posljedično priznavanje ratnih zločina dovesti do poništenja diskursa o časnim ljudima i časnom ratovanju? Ne, uopće ne mora, naprotiv, time se omogućuje priznavanje zločina jer se zločini ne mogu definirati kao neophodni za odbranu. Ovo bi se sigurno moglo uzeti kao veliko dostignuće rada CNA i nedostatak njemačke debate. Ovih dana je to veoma teško i rijetko se dešava unutar njemačkog diskursa da se časna djela vojnika i oficira Wehrmachta ikad spominju – uz jedan izuzetak: spasitelja Jevreja i pomagača radnika na prisilnom radu. Ali naravno da je moralo biti mnoštvo drugih slučajeva: djela zaštite humanitarnog prava, sprečavanja pljačke, itd. Diskurs o časnim djelima unutar prljavog rata je nažalost nezaobilazan.

       

  1. Da li su imali ikakvog izbora: Nisu bili prisilno mobilizirani, ali su bili pod društvenim pritiskom da se priključe vojsci. To je perspektiva vojnika. To da li je bilo načina da se izbjegne rat je diskusija za ratne veterane koju nismo mogli obuhvatiti unutar tri dana koje smo imali na raspolaganju.

 

  1. Naravno, ne može se sve postići ovim radom i nisu svih glasovi dali svoja mišljenja: Pomirenje ne smije ostati isključivo muški diskurs (Diana Francis, Edda Kirleis), mora biti više društveno, pomirenju je potreban siguran prostor inače pokreti s bilo koje strane sa sobom nose opasnost (Natascha Zupan), uzroci sukoba često su vezani za neravnomjernu raspodjelu resursa, to se ne treba zaboraviti; posebno je teško kada postoji velika neravnoteža moći (Ponnampalam Narasingham as Singham); pomirenje kao društveni proces uvijek će se oslanjati na smjelost pojedinaca, i još mnogo toga.

 

  1. Sudsko procesuiranje nije sveti gral: U mnogim kontekstima je nemoguće u dogledno vrijeme procesuirati sve zločine. Djelomična nekažnjivost je stoga nažalost neizbježna, ali pitanje je ko će biti procesuiran, a ko neće? Suočavanje s prošlošću može i mora uspjeti uz nedovoljno procesuiranje zločina – da li zajednica izgradnje mira treba naći bolji način da sarađuje sa zajednicom ljudskih prava? Martina Fischer iz organizacije „Bread for the World” kritički ukazuje na to da formula „Right to protect” (R2P) [pravo na zaštitu] – “Spriječiti, zaštititi, obnoviti” treba biti usvojena kao jedan pristup.

  

  1. Učenje dalje od konteksta: Aktivisti iz Gruzije/Abhazije, Sri Lanke, Manipura/Indije bili su prisutni. Konteksti su toliko različiti – da li je moguće da učimo jedni od drugih uprkos tim razlikama? Preovladavajući odgovor na tu dilemu je: Da! Drugi konteksti nude odraz perspektiva, npr.: zemlje globalnog Sjevera koloniziraju Jug, zatim podržavaju ili potiču građanske ratove i koriste ih za svoje interese, a danas zahtijevaju pomirenje i tranzicijsku pravdu. Zar nikad neće naučiti? Martina Fischer je opisala konceptualne dileme pomirenja unutar konteksta izgradnje mira na vrlo uvjerljiv način. Utisak koji ostaje: nema smisla tražiti koncept tranzicijske pravde ili pomirenja koji će svi prihvatiti. Početne tačke trebaju biti: inicijativa treba biti lokalno ukorijenjena i autentična, ne postoji model koji odgovara svima, ali proces mora biti politički i izvoran, mora se moći uobličiti u različite forme. Uz politološko ili sociološko poimanje ovih procesa vjerovatno se možemo uzdržati od upotrebe termina “pomirenje”, kako drugi već čine, svjesno ga izbjegavajući i preoblikujući ga u obnovu odnosa i osnovnog povjerenja za potrebe saradnje u aktuelnom i praktičnom smislu.

 

  1. Zaključne riječi – poređenje izazova u raznim kontekstima: Rješenja nisu prenosiva, ali su izazovi uporedivi.

 

–          Definirati pomirenje prvenstveno na sekularan način;

–          “Časno” ponašanje u prljavom ratu;

–          “Pojedinačni” i “strukturni” ratni zločini;

–          Inkluzivno razmišljanje, koncepti mjesta sjećanja, zapisi, rituali sa ili bez vjerskih formi, sa ili bez političara;

–          Djelomično procesuiranje i temeljita transformacija;

–          multiperspektivnost sjećanja i nepobitne činjenice;

–          nije detaljno diskutirano ali je spomenuto: multiperspektivno sjećanje u kontekstu porasta desničarskih političkih diskursa u historiji;

–          Prozori mogućnosti kao posebni trenutci za smislene intervencije u društvenim diskursima

–          Samokritični koncepti nacionalnog identiteta, heroja i krivnje, sposobnost diskusije o postignućima i o počinjenim zločinima

  1. I ono što je ostalo neizrečeno: koliko se novca ulaže u oružje, a koliko u ovaj vid rada? Da li se evropski resursi prvenstveno koriste za osiguranje granica ili uspostavljanje zajedničkih vojnih snaga, a ne za investiranje u izbjegavanje sukoba, izgradnju povjerenja i eliminaciju uzroka sukoba ukorijenjenih u nepravednoj raspodjeli resursa?

 

 

 

Ralf Possekel radi u Zajedničkom projektu “Istraživanje (međunarodnih) partnerstava u suočavanju s prošlosti” Radne grupe za mir i razvoj (FriEnt) i Fondacije Sjećanje, odgovornost i budućnost (Stiftung EVZ)

 

 

 

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja