Rat(ovi) iz 90-ih u školama: Za moje dijete, moja istina

Najava da bi se od ove školske godine u osnovnim i srednjim školama u BiH trebala početi detaljnije izučavati historija rata 1992-1995. najznačajnija je izmjena u nastavi ovog predmeta još od pada komunizma i uvođenja višestranačja u BiH, odnosno od zamjene službenog (socijalističkog) narativa službenim (nacionalnim) narativima.

Nastava historije/istorije/povijesti bila je najosjetljivija tema nakon okončanja rata i početka kakve-takve (re)integracije bh. društva. Kada je moja generacija 1999. počela učiti historiju iz svog prvog udžbenika štampanog 1994. značajni dijelovi teksta bili su zatamnjeni crnim markerima. Bio je to pokušaj međunarodne zajednice da iz udžbenika izbaci uvredljive sadržaje i nazive. Tada je zvanično dogovoreno, ili tačnije nametnuto od OSCE-a, da se historija rata 1992-1995. ne izučava izuzev općenitih informacija o početku i kraju rata. Takav embargo ostao je na snazi sve do 2018.

Samoukidanje embarga

Odlukom Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS-a donesenom 15. marta 2018. predviđa se da djeca u 9. razredu u Kantonu Sarajevo izučavaju dodatne četiri nastavne jedinice: Opsada Sarajeva i njen vojno-politički aspekt; Opsada Sarajeva i ugrožavanje humanitarnog prava; Etničko čišćenje, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti u BiH 1992-1995 i genocid u Srebrenici. Za ove nastavne jedinice predviđeno je 8 časova, odnosno jedan mjesec nastave.

Istovremeno, u Republici Srpskoj najavljeno je da će od nove školske godine biti izdati novi udžbenici historije sa lekcijama o ratovima iz 1990-ih sa novim nastavnim jedinicama: Raspad bivše Jugoslavije i stvaranje RS-a od 1991. do 1995. godine; Građanski rat u BiH 1992-1995; Najznačajniji događaji u stvaranju RS-a i Dejtonski sporazum.

Izmjene nastavnih planova sa ciljem izučavanja rata 1992-1995. najavljene su i u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu te u Unsko-sanskom kantonu gdje je podjela školama monografije o Petom korpusu predstavljena kao prvi korak u ovim izmjenama.

Konačni početak izučavanja događaja iz 1990-ih treba pozdraviti, makar nakane i ciljevi vlasti bili potpuno pogrešni. Školarci su svakodnevno u full contactu s prošlošću pa je pitanje treba li ih opteretiti teškim temama o proteklom ratu u osnovi pogrešno. U porodici, na vijestima, u razgovorima sa prijateljima, na internetu, svakodnevno su suočeni, nažalost najčešće na nekonstruktivan način, sa temama iz 1990-ih. Na kraju krajeva, kreću se ulicama, prolaze pokraj spomenika i posjećuju ustanove koje nose nazive po osobama koje su obilježile to razdoblje.

Ovim je i konačno poraženo blesavo vjerovanje međunarodne zajednice i dijela domaće struke kako će problem nestati ako se oni budu dovoljno uporno pravili da problem ne postoji. Pogodite šta – problem nije nestao, već je narastao.

Rat i mi(t)

Koliko je problem narastao pokazuje i to da će učenicima ove nastavne jedinice predavati nastavnici i profesori koji na svojim fakultetima nisu učili historiju 1990-ih. Naime, na odsjecima i katedrama za historiju u BiH historija rata 1992-1995. se ne izučava, a sve čekajući vremenski odmak, odnosno historijsku distancu. Istina, određeni broj nastavnika i asistenata bio je angažiran na različitim projektima različitih (nevladinih) organizacija koji su nudili rješenja kako se konstruktivno suočiti sa temama iz 1990-ih, napisani su i udžbenici sa multiperspektivnim pristupom koji stoje na raspolaganju nastavnicima i profesorima, ali ih oni nisu obavezni koristiti niti su ih vlasti konsultirale kada su krenule u posljednje izmjene planova i programa.

Nažalost, istovremeno je, što iz nemoći što iz konformizma, zapostavljen postojeći institucionalni okvir, što najbolje ilustrira činjenica da se odsjeci i katedre za historiju, pa čak ni pojedinci sa istih, ne oglašavaju o najavljenim promjenama nastavnih planova i programa. Osim podučavanja, potpuno je izostalo značajnije istraživanje rata iz 1990-ih: nije napisana niti jedna sinteza, a broj odbranjenih doktorskih disertacija o periodu 1992-1995. može se nabrojati na prste jedne ruke. Bez takvih temelja, teško je očekivati od historičara sljedeći korak, a to bi bila dekonstrukcija mitova i dominantnih nacionalnih narativa o ratovima iz 1990-ih, kako je to u Zagrebu nedavno učinio Dejan Jović u knjizi “Rat i mit”.

Za moje dijete, moja istina

Konačnom objavom izmijenjenih nastavnih planova i objavljivanjem novih udžbenika u potpunosti će se objelodaniti nakane vlasti koje su, manje-više, jasne iz samih najava.

Ciljeve ovih promjena najbolje je objasnio Dane Malešević, ministar prosvjete RS-a: “Mi želimo da svoju istinu ili naše viđenje (boldirao N. N.) proteklog rata prenesemo na učenike u Republici Srpskoj, jer u ovoj državi postoje minimalno četiri istine”.

Iz OSCE-a, koji je vodio reformu obrazovanja i koji je nametnuo embargo na teme iz 1990-ih, kazali su da uvrštavanje sadržaja koji se odnose na događaje između 1992. i 1995. godine, a još i više izdvajanje samo dva događaja (genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva), ne doprinosi depolitizaciji nastave historije. Istraživanje historijskih tema podrazumijeva naučno analiziranje i dogovor, uključujući i dogovor o izvorima, kako domaćim tako i međunarodnim. Ostavljeni bez mrkve i štapa, sa teretom vlastitih grešaka, OSCE je danas potpuno nemoćan.

U ovoj fazi jasno je da se odustalo od bilo kakvog pokušaja zajedničkog i konstruktivnog pristupa temi rata 1992-1995. Umjesto toga, vlasti su se, svjesne različitih pogleda i perspektiva, odlučile da na teritoriju koji kontrolišu nametnu svoju istinu, kako reče ministar Dane Malešević, potiskujući druge istine.

Bježanje od multiperspektivnosti u nastavi historije i strah da naša djeca čuju nešto mimo naše istine matrica je koja se ponavlja. Ovakvim odlukama vlasti cementira se stanje u kojem su dijelovi dominantnog nacionalnog narativa istovremeno tabui unutar drugog dominantnog nacionalnog narativa, što onemogućava bilo kakav budući konstruktivni dijalog i nameće granice koje se ne smiju preći. Uzmimo za primjer odrednice agresija i građanski rat, dva najčešće korištena pojma koja su već najavljena kao stubovi narativa koji se želi prenijeti i na učenike. Agresija je dominantni narativ u jednom dijelu BiH, dok je istovremeno pojam građanski rat potpuni tabu koji se ne smije naglas ni spominjati. S druge strane, građanski rat je dominantni narativ, dok se učešće Srbije i(li) Hrvatske u ratu tabuizira. U ozračju sveprisutnog vjerovanja da rat protiv nas nikad nije ni stao, već se samo vodi drugim sredstvima, svaki prelazak preko zacrtanih imaginarnih granica smatra se izdajom vlastitog kolektiva. Tako se teret bolne prošlosti prenosi sa generacije na generaciju, pri čemu svaka nova tom teretu dodaje vlastite frustracije i teškoće.

Nove vijesti iz povijesti

No, dva su nova momenta u cijeloj priči. Prvi je potpuno odsustvo brige za vlastite sunarodnjake, makar etnički identitet bio proklamovan kao primarni i vitalni, u dijelu BiH koji kontroliše druga strana. Tako se u Sarajevu niko nije ni počešao o tome šta će bošnjački povratnici u Prijedoru ili Srebrenici učiti na časovima historije, kao što ni vlasti u RS-u ni najmanje nije briga o učenicima u Drvaru. To se čini kao konačni završetak procesa etnoteritorijalizacije.

Druga značajna odrednica jeste da se uslijed decentralizacije, barem u FBiH, odustaje i od jedinstveno građenih nacionalnih narativa koji su nastojali zataškati regionalne specifičnosti. Bit će zanimljivo pratiti kako će se u različitim kantonima tretirati sukob Armije BiH i HVO-a, posebno ako se ima u vidu da je u dijelu FBiH taj sukob bio brutalan, dok u drugim dijelovima (Posavina i Bihać) nikada i nije došlo do sukoba, kao i kako će biti prikazan unutarbošnjački sukob u Krajini.

Konačni dolazak devedesetih u školske klupe otvara i druga pitanja kao što su pitanje dominantnih narativa, tabua, mogućnosti/potrebe pomirenja, kako iskustvo rata pretvoriti u resurs na putu pomirenja… Prošlogodišnji Dijaloški krug sa historičarima, kao i međunarodna konferencija Reconciling Histories?! koja je održana od 15. do 18. maja 2018. u Sarajevu, sve u organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd bili su, između ostalog, i poziv za aktivnije uključivanje različitih institucija i pojedinaca koji bi svojim stručnim autoritetom i akademskim integritetom morali pokušati utjecati na vlasti koje nastavu i općenito historiju vide tek kao puki alat svojih nacionalističkih politika. Bile su to prilike i da se još jednom podsjetimo da će izbori koje napravimo danas, uključujući i one o odnosu spram tereta prošlosti koji nosimo, neminovno utjecati na naše sutra.

Možda i najbitnije pitanje jeste šta je zadaća historije i historičara, od akademskih visina do školskih učionica. Je li cilj mehaničko ponavljanje i učenje (po)željnog narativa ili pak analitičko propitivanje društvenih struktura koje su nasilje učinile i čine i dalje mogućim i poželjnim za rješavanje konflikata? Je li cilj bildanje vlastitog nacionalnog identiteta ili empatija za sve žrtve rata, motivisanje za nenasilnu borbu protiv nepravde u društvu?

Na kraju krajeva, je li poželjniji građanin/učenik koji zna slušati ili onaj koji zna (pro)pit(iv)ati? Riječima nedavno preminulog profesora Zdenka Lešića: Je li cilj oplemeniti ili uplemeniti?

(Tekst je izvorno objavljen u Oslobođenju, 29. maja 2018.)