Veterani za mir 1Foto: Luca Marziale / Danas

U vreme pisanja ovog teksta Ratku Mladiću, komandantu Vojske Republike Srpske Međunarodni sud u Hagu još nije izrekao konačnu presudu.

S pravom ovaj slučaj zaokuplja pažnju domaće i strane javnosti, ali, iskreno, mene previše ne dotiče.

Uverena sam da je Mladić počinio najozbiljnije ratne zločine i genocid u BiH i da će prvostepena doživotna zatvorska kazna samo biti potvrđena.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je, komentarišući očekivanu presudu Mladiću, kao i za isti dan zakazanu sednicu Saveta bezbednosti UN o saradnji sa Haškim sudom, izjavio da je to „teška situacija za srpski narod“.

Zašto?

Čini mi se da Srbe, bar ove oko mene u Beogradu više brinu poskupljenje jestivog ulja i benzina nego Mladić i radikali Vjerica Radeta i Petar Jojić kojima bi Hag da sudi zbog nepoštovanja Suda i zastrašivanja svedoka na suđenju njihovom lideru Vojislavu Šešelju.

Razumljivo je da je Vučić „slab“ na dojučerašnje partijske drugove i drugarice, kao i da aktuelna vlast koja se dobrim delom zasniva na strankama i pojedincima iz devedesetih, teško da može da se distancira od ratnohuškačke politike, ali kako je moguće da mnogi i dalje veruju u „antisrpski“ karakter Međunarodnog suda i kolektivnu krivicu koju Srbima Hag navodno pripisuje?

Ima sličnih pojava i u drugim delovima bivše SFRJ. Mnogima su „njihovi“ zločini i zločinci nekako bliski, a komšijski užasavajući.

Pomaci se, četvrt veka od ratova u bivšoj Jugoslaviji, najstrašnijih zločina u Evropi od Drugog svetskog rata, ne naziru. Štaviše, ako pogledamo srpske medije, ratovi kao da i dalje traju. Samo bez oružja.

Haškom tribunalu se mnogo toga može zameriti, ali teško da su se tamo našli nedužni, niti se od ovog suda moglo očekivati da učini nešto na pomirenju zaraćenih naroda.

Na sudu je da sudi, a za pomirenje bi mogli drugi više da se potrude.

Čini mi se da je u tome dosta efikasna mirovna organizacija Centar za nenasilnu akciju, koja okuplja nekadašnje borce sve tri zaraćene strane u BiH.

Veterani su sigurno najpozvaniji da govore o ratu i njegovim posledicama, posebno „obična“ N.N lica koja su se, verovatno ne svojim izborom već sticajem nesrećnih okolnosti da su rođeni gde su rođeni, kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci, na nagovor, naredbu, indoktrinaciju, onih „gore“ uzeli ili im je stavljeno oružje u ruke.

Oni od rata nisu ni materijalno ni politički profitirali, za razliku od mnogih svojih komandanata, vojnih i političkih, već su samo štetu imali.

Zato su najpozvaniji da o ratu govore.

Aktivisti Centra za nenasilnu akciju, nekadašnji pripadnici Vojske RS, HVO, Armije BiH, godinama obilaze škole, mesta stradanja u BiH, Hrvatskoj, kao i Srbiji u NATO bombardovanju.

Stanislav Krezić, Đoko Pupčević, Amer Delić su Hrvat, Srbin, Bošnjak.

Borili su se u tri vojske HVO, VRS i Armiji BiH, a sada su mirovni aktivisti. „Kad ništa nisam napravio da rata ne bude, u onom vremenu kada je trebalo da bojkotujem rat, nisam ga bojkotovao, ovo je jedini način da pomognem da ga više ne bude. Koliko ću uspjeti da prenesem svoju poruku ne znam, ali je meni važno da dignem svoj glas“, priča Stanislav Krezić.

„Neki moji suborci kažu što ću s njima (Hrvatima i Bošnjacima), oni su me ranili, ubili mog susjeda… Ljudi smo i samo smo prolaznici na ovom bijelom svijetu. Ne želim da naša djeca sutra međusobno ratuju i ubijaju se“, govori Đoko Pupčević.

„Nije teško doći pokloniti se žrtvama drugog naroda u ljudskom smislu, ali ako imate osjećaj srama, ako je to uradila vojska u kojoj ste i vi nekada bili pripadnici, to je transfer nelagode… Zato moramo otvoriti dijalog, razgovarati i o teškim stvarima i to nas mora dovesti do povjerenja i uvažavanja“, smatra Amer Delić.

Takve treba čuti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari