Krajem oktobra i(li) početkom novembra 2023. obilježit će se 30 godina od zločina na Kazanima. Ratni zločin pripadnika Armije RBiH relativno je dobro istražena tema o kojoj se piše i govori također pune tri decenije. Žrtve su bile uglavnom civili, ali ne i isključivo, jer je među ubijenima bio, naprimjer, i pripadnik ARBiH Predrag Šalipur. Istovremeno, žrtve su prvenstveno, ali opet ne i isključivo, imale srpski etnički identitet. Pred različitim sudovima u BiH vođeno je više procesa i osuđeno više osoba, a sam lokalitet Kazana danas je obilježen spomenikom podignutim prije tri godine.

Obljetnički, osim ovih osnovnih informacija, pitanje koje se uvijek nameće i otvara jeste šta su nama Kazani danas? Preciznije kazano, šta su Sarajevu Kazani danas?

Više osuđenih osoba, vojna akcija kojom su zločini zaustavljeni u jeku rata i opsade Sarajeva krajem oktobra 1993. i podignuti spomenik ubijenim, kakav-takav, dijelu javnosti daju za pravo da kažu kako je ovo svijetli primjer suočavanja sa prošlošću i počinjenim zločinima „u naše ime“. Ulazak u dalju raspravu uvijek vodi na sklizak teren traženje sličnog primjera na „drugoj“ i „trećoj“ strani, što opet posljedično dio javnosti koristi s vremena na vrijeme kao argument da je Sarajevo uradilo dovoljno ili previše. I tu bi priča trebala stati, Kazani su iz te perspektive pun krug, završeno poglavlje, dokaz „civilizacijskih razlika“ između „nas“ i „njih“.

Znati za zlodjela i patnje

S druge strane, Kazani se mogu posmatrati i kao udžbenički primjer poricanja onako kako poricanje definira Stanley Cohen u knjizi „Stanje poricanja: Znati za zlodjela i patnje“. Poricanje je prema Cohenu sasvim razumljiva ljudska potreba da iznađe način kako da se suoči sa teškim i neugodnim stvarima. „Potreba da budemo nevini i pošteđeni neprijatnog (pri)znanja“ osnovna je odlika poricanja, pojašnjava Cohen praveći jasnu razliku između poricanja i laganja, ali i između informacije, znanja i priznanja.

Kako Kazani mogu biti primjer poricanja ako je više osoba osuđeno, zločini zaustavljeni i spomenik, kakav-takav, podignut? Cohen navodi tri elementarna oblika poricanja. Bukvalno poricanje bi bilo da se Kazani uopće nisu desili, i danas je to, ako i postoji, potpuno marginalni pogled u Sarajevu na Kazane.

No, drugi elementarni oblik poricanja bio bi poricanje tumačenja. Ne poriču se sirove činjenice, ljudi su ubijeni, tijela su ekshumirana. Pri poricanju tumačenja Kazani primarno nisu ratni zločin, počinioci nisu pripadnici ARBiH, već „pojedinci“, žrtve su „građani Sarajeva“ bez pominjanja etničkog identiteta (srpskog posebno)… U sudskim presudama vezanim za Kazane koje je prikupio i objavio UDIK upadljiv je izostanak presuda za ratne zločine. Pripadnici ARBiH su isključivo osuđeni za krivična djela ubistva, pomaganje pri ubistvu, neprijavljivanje krivičnog djela ubistva… Za ratni zločin vezan za Kazane bio je optužen samo Samir Bejtić, ali je on, nakon procesa koji je trajao 20 godina, pravomoćno oslobođen po svim tačkama optužnice. Iako se u svim sudskim presudama osuđeni jasno identifikuju kao pripadnici ARBiH, na samom spomeniku na Kazanima, na prijedlog gradonačelnice Benjamine Karić i po odluci Gradskog vijeća Sarajeva, izostavljeno je bilo kakvo pominjanje počinioca. Na kraju, iako je iz svih presuda i dosadašnjih nebrojenih svjedočanstava primarni „grijeh“ ubijenih bio „pogrešan“ etnički identitet (srpski primarno), na spomeniku se ubijeni identifikuju isključivo kao naši „sugrađani“.

Treći oblik poricanja bio bi poricanje implikacija. Ne poriču se sirove činjenice, ljudi su ubijeni, tijela su ekshumirana, ne poriče se ni tumačenje prema kojem se radi o ratnom zločinu pripadnika ARBiH, ne poriče se ni tumačenje da su ubijeni bili primarno Srbi koji su ostali u opkoljenom Sarajevu, ali se poriču ili minimaliziraju psihološke, političke ili moralne implikacije koje iz tog ratnog zločina proističu. Iz tog spektra dolaze izjave poput: „To nema veze sa nama koji smo rođeni 20 godina poslije“, „Nijedan grad nije učinio toliko kao Sarajevo“, „Zločinci su presuđeni, imaju spomenik, zatvorimo to poglavlje“, „Podignuti spomenik pokazuje civilizacijsku razliku između nas i njih“… U tom smislu nije rijetkost da se primjer Kazana koji se priznaju kao ratni zločin koristi da se „zatvori“ priča o drugim ratnim zločinima ARBiH na području Sarajeva. Do danas postoji više sudskih presuda za takve zločine („Veliki park“, „Silos“ u Hadžićima, mjesta zatočenja u Hrasnici i na Alipašinom Polju…) pri čemu ova mjesta niti su obilježena kao mjesta stradanja niti su dio sjećanja današnjeg Sarajeva.

Spomenik poricanju

Tri decenije nakon rata zločin na Kazanima uglavnom se poriče na zvaničan način u smislu da se radi o institucionalnom poricanju tumačenja i implikacija. Spomenik koji je podignut 2021. ustvari je više spomenik poricanju nego spomenik žrtvama. Tada su gradske vlasti odlučile da naspomeniku nikako ne pominju da su počinioci pripadnici ARBiH i da su žrtve primarno bile targetirane zbog etničkog identiteta; spomenik je podignut na lokalitetu Kazana koji je daleko od gradskog jezgra i teško pristupačan; ni na koji način nisu obilježena mjesta otmica u užem gradskom jezgru niti lokacija komande 9. brdske brigade kroz koju je većina žrtava prošla i gdje su bili mučeni; porodice žrtava nisu bile dio procesa podizanja spomenika, a i ljudi koji su godinama zagovarali podizanje spomenika na kraju su se povukli nezadovoljni potezima gradonačelnice Sarajeva. Na kraju, potpuno arbitrarno je odlučeno da se kao datum obilježavanja uzme 9. novembar, koji simboliše prve ekshumacije na Kazanima iz 1993., a ne 26. oktobar, koji se bio ustalio kao datum sjećanja na vojnu akciju protiv dijelova ARBiH koji su bili odgovorni za zločine u Sarajevu. Novi datum komemoriranja Kazana ustvari je pokušaj odmaka od činjenice da su za zločine odgovorni pripadnici ARBiH, kao i da se ipak nije radilo o pojedincima, već o prilično moćnim i dobro organiziranim jedinicama za čije suzbijanje je trebala ozbiljna sila.

Spomenik na Kazanima tako je poslužio da se priča „zatvori“, i to nije jedinstveno iskustvo u postratnoj BiH. U Srebrenici su vlasti, predvođene načelnikom Mladenom Grujičićem, izgradnjom Spomenika miru pokušale „zatvoriti“ priču o prošlosti odnosno o genocidu i zločinima; u Žepču su općinske vlasti, predvođene načelnikom Matom Zovkom, ispred općinske zgrade podigle spomenik svim civilnim žrtvama rata u pokušaju da se priča o „nesretnom“ sukobu između ARBiH i HVO-a „zatvori“ bez da se, naprimjer, bivšim logorašima omogući da obilježe mjesta zatočenja koja se nalaze jedva 50 metara od samog spomenika; u Varešu ni danas nisu sigurni ko je i kome podigao spomenik civilnim žrtvama rata ispred ulaza u samu zgradu općine… Opomena je to mogućeg paradoksa gdje samo podizanje spomenika ustvari može biti dio procesa poricanja.

Od zvaničnog poricanja u kojem su nosioci institucije gora bi bila samo kultura poricanja, stanje u kojem institucije više ne moraju aktivno raditi na poricanju, već cijelo društvo zapada u jedno stanje gdje postoji prećutni dogovor šta može biti javno i šta smije biti zapamćeno. Danas je to, nažalost, realna mogućnost, i to iz više razloga.

Iako se očekivanje da i „druga“ i „treća“ strana naprave iskorak po pravilu koristi kao izgovor za vlastito nečinjenje, suočavanje s prošlošću jeste sistem spojenih posuda u kojem jedno poricanje hrani drugo. Vlasti i Sarajeva, ali i Istočnog Sarajeva, čine sve da iz svog moralnog sjećanja isključe „nepopularne“ žrtve; danas ta dva grada, tako fizički blizu, skoro da se ne sreću na polju sjećanja na žrtve. Postoje odvojene komemoracije i sjećanje čak i na ubijenu djecu, poricanje žrtava, opsade, spomen-ploče osuđenim ratnim zločincima kakva je ona Ratku Mladiću na Vracama ili pak spomen-ploče u kojima se etiketira cijeli narod kakva je ona na ulazu u Vijećnicu… U takvoj atmosferi i bez političke hrabrosti za bilo kakve zajedničke iskorake čini se da za nove generacije trasiramo put ka kulturi poricanja. Ako smo po Cohenovoj gradaciji informacija-znanje-priznanje danas u sredini, aktuelne obrazovne politike nesumnjivo će na obje strane umjesto ka priznanju klatno vratiti ka tome da nove generacije neće imati ni osnovne informacije o stradanju drugih. Kazani i svaki drugi zločin za koji je odgovorna ARBiH na području današnjeg Kantona Sarajevo su isključeni iz školskih programa uz zgodnu izliku da se izučavanje opsade i ratnog perioda temelji isključivo na presudama Haškog tribunala, koji se nije bavio ovim zločinima. Plan i program za predmet Historija u entitetu Republika Srpska, iako naglašava važnost multiperspektivnosti i sagledavanja događaja iz uglova svih učesnika, ni na koji način ne tematizira opsadu Sarajeva niti bilo koji zločin počinjen od strane VRS-a.

Globalni kontekst sa ratom u Siriji, Jemenu, Ukrajini i sada Izraelu i Palestini dovodi do dramatičnog zaokreta ka militarizaciji u kojem rat ne samo da je primarno već i jedino rješenje, pri čemu se čini da u ratu protiv „neprijatelja“ ništa nije zabranjeno. Takve okolnosti ne samo da imaju negativan utjecaj na aktuelne ratove već i na izgradnju mira i suočavanje s prošlošću u postratnim društvima. Činjenica da je rat u BiH završen mirovnim sporazumom, kakvim-takvim, da su sad već hiljade odgovornih procesuirani za ratne zločine i da smo barem zagazili u proces koji možemo zvati tranzicijska pravda i(li) izgradnja mira, na neki način je prilika koju mnoga društva, nažalost, očigledno nemaju i neće imati. Kada predstavnici palestinske dijaspore na nedavnom protestnom skupu u Sarajevu kažu kako bi voljeli da međunarodna zajednica za Palestinu učini samo 20 posto koliko je učinila za BiH, mnogima u samoj BiH zvuči čudno i nezgrapno. Svijest o toj činjenici poziv je da uradimo više.

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.