Bosna i Hercegovina i Kosovo imali su iskustvo življenja u istim državno-pravnim okvirima duže od šest stoljeća. Negdje od sredine 14. stoljeća pa sve do kraja 20. stoljeća, uz nekoliko prekida koji sve ukupno nisu trajali duže od 30 godina, taj zajednički državno-pravni okvir umnogome je određivao živote ljudi u obje zemlje. Stoljećima su selidbe na prostoru između Bihaća i Prizrena bile tek unutrašnje migracije, što je utjecalo na intenzivno građenje porodičnih, kulturnih i poslovnih veza. Na današnjem Kosovu još uvijek živi oko 30.000 Bošnjaka, dok u srpskoj zajednici na Kosovu ima značajan broj onih koji su porijeklom sa prostora Bosne i Hercegovine. S druge strane, u BiH živi, prema procjenama koje je teško verifikovati, oko 10.000 osoba porijeklom sa Kosova, uglavnom Albanaca. Iz neposrednih kontakata jasno je i da je dio Srba sa Kosova nakon 1998. doselio u BiH, ali precizniji podaci, čak ni na nivou procjene, ne postoje.
Nakon takvog povijesnog iskustva, danas su veze između BiH i Kosova skoro potpuno pokidane. Sasvim je jasno i dobrim dijelom razumljivo da je priznanje Kosova kao nezavisne države za BiH političko pitanje oko kojeg u ovom trenutku ne postoji unutrašnji politički konsenzus. Ono što je suludo i teško objašnjivo jeste nemogućnost putovanja između BiH i Kosova bez viza, po koje je, zbog nepostojanja diplomatskih veza između Sarajeva i Prištine, nužno ići u Zagreb, Podgoricu, Tiranu ili Skoplje, što proces čini skupim, frustrirajućim i dugotrajnim. BiH ne priznaje ni niz drugih dokumenata koje izdaje Kosovo, od registarskih tablica do rodnih listova, što život mnogim ljudima koji imaju veze sa obje zemlje čini komplikovanim. Robna razmjena sve do 2019. bila je na visokom nivou s obzirom na takve okolnosti, iako uglavnom jednosmjerna jer BiH nije priznavala kosovske dokumente pa je uvoz sa Kosova bio nemoguć. Pozivajući se na reciprocitet, Kosovo je od 2019. također blokiralo uvoz robe iz BiH, što je robnu razmjenu smanjilo za više od 90 posto i učinilo je zanemarljivom.
Foto: Nenad Vukosavljević
Vize ostaju
U okviru “Berlinskog procesa”, jedan od bitnijih dogovora bio je da obje zemlje priznaju međusobne isprave, što bi građanima omogućilo putovanje samo sa ličnim kartama i bez viza te bi otvorilo put za robnu i svaku drugu razmjenu. Kosovo je sve nužne dokumente ratificiralo, ali je ponovo, usljed blokade ministara iz SNSD-a, sve zapelo u Vijeću ministara BiH. Ovakve blokade su sulude i nerazumljive, jer BiH omogućavanjem putovanja samo sa ličnim kartama i priznavanjem osnovnih dokumenata ne bi učinila ništa više od same Srbije. Izuzev inata, želje da bude veći “vučić” od samog Vučića i poneke predrasude o Albancima, predsjednik SNSD-a i Republike Srpske Milorad Dodik nije obrazložio ovakav stav.
Svaki dublji kontakt, svaka posjeta u ovakvim okolnostima, a sad već imamo cijele generacije “određene” takvim okolnostima, znači mnogo. Uglavnom takve prilike za produbljivanje kontakata danas organizuju povremeno nevladine organizacije ili kulturne institucije (u Sarajevu ponajviše MESS) zahvaljujući posvećenim pojedincima. Takva prilika bila je i studijska posjeta Centra za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd početkom novembra ove godine kojoj su u fokusu bili kultura sjećanja i suočavanje s prošlošću na Kosovu.
Foto: Nenad Vukosavljević
Usljed prepreka putovanju potpuno zamiru i sve druge veze, čemu doprinosi umnogome i jezička barijera. Danas jedni o drugima saznajemo posredno, površno i tek na nivou ekscesa. Kada se pogledaju vijesti na najutjecajnijim bosanskohercegovačkim online medijima objavljene u 2023. koje su označene riječju Kosovo, uočljivo je da se objavljuje značajan broj vijesti, ali se one ponajprije odnose na krize koje svako malo eskaliraju, činove nasilja te izjave ključnih političara iz Srbije i Kosova ili predstavnika međunarodne zajednice. Vijesti su, skoro isključivo, “posredne” u smislu da se radi o preuzimanju informacija od svjetskih i regionalnih agencija ili medija, ali i u smislu jezika, jer je očigledno da mnoge izjave budu prvo prevedene sa albanskog na engleski pa tek potom na bosanski. Važnu prazninu u tom dijelu popunio je portal KosSev, pokrenut 2014. Svojom nezavisnošću, ažurnošću i izgrađenim kredibilitetom KosSev je danas važan izvor informacija ne samo za nealbanske zajednice na Kosovu već i za cijeli region. Prema podacima redakcije KosSeva, čitatelji iz BiH su odmah iza onih sa Kosova i Srbije, što pokazuje da u BiH postoji interes za dešavanjima na Kosovu. Važan iskorak bio bi zvanično uspostavljanje saradnje između medija iz BiH i sa Kosova, kao i prostor u kojem bi novinari sa Kosova, prije svega kroz intervjue, bili resursi medijima iz BiH i obrnuto.
Na Kosovu je, kao i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije, rat 1998. – 1999. postao “utemeljujući historijski događaj” na osnovu kojeg se gradi savremeni kosovski identitet prvenstveno kroz različite historijske mitove. Iako možda najsličniji Hrvatskoj zbog uvjerenja da su iz rata izašli kao pobjednici i ostvarili sve ključne ciljeve, kada se pogledaju mjesta sjećanja, osobenost Kosova je oštri rez, skoro potpuna amputacija jugoslovenskog perioda prošlosti. U centru Prištine je ostao samo spomenik “Bratstva i jedinstva”, ali je trg na kome se nalazi preimenovan po Ademu Jašariju, jednom od lidera Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), te postoje inicijative i da se sam spomenik izmjesti i na njegovo mjesto postavi spomenik Jašariju. Iz socijalističkog mita o Bori i Ramizu prvi je potpuno izbrisan, a ni drugi ne zauzima više centralno mjesto. Spomenik Bori i Ramizu na mjestu njihove pogibije kod Prizrena u potpunosti je uništen i na njemu je podignuto spomen-groblje i spomen-muzej palim borcima OVK-a. Iako je albansko iskustvo življenja u Jugoslaviji važna i često nedostajuća percepcija kada se pokušava ocijeniti taj historijski period, svođenje Jugoslavije isključivo na Srbiju i fokusiranje na srpsko-albanske odnose je pojednostavljivanje koje nije produktivno. Samo komemoriranje rata prati slične i dobro poznate obrasce u kojima je fokus na vojnim žrtvama, u kojima nema mjesta za “nepopularne žrtve” i gdje su memorijali prvenstveno obilježje kome danas određeni javni prostor pripada. Posebnost je militarizacija kulture sjećanja kroz desetke spomenika koji su po formi prosti (najčešće je to statua vojnika), ali su po pravilu predstavljeni sa oružjem. U vrijeme kad se u Sarajevu najavljuje podizanje spomen-tenka kod Druge gimnazije, posjeta Kosovu može biti značajna da se vidi kako militarizacija kulture sjećanja izgleda. S druge strane, izložba Fonda za humanitarno pravo Kosova pod nazivom “Bilo jednom, ne ponovilo se” posvećena je djeci ubijenoj na Kosovu u periodu 1998. – 2000. Precizan popis 1.133 ubijene djece, komemoriranje sve djece bez obzira od koje strane su ubijena, izložba koja pokazuje sve strahote rata, ali ne ubija svaku nadu da je život nakon rata zamisliv, važna je za sve one koji traže način kako njegovati sjećanje na ubijenu djecu.
Foto: Nenad Vukosavljević
Demografski izazovi
Iako je fokus studijske posjete bila kultura sjećanja, za sve one koji su rijetko ili prvi put na Kosovu bilo je zanimljivo vidjeti i čuti i sve drugo. U bosanskohercegovačkim i regionalnim medijima dominantna tema od kraja septembra ove godine jeste napad na sjeveru Kosova u rejonu sela Banjska. Taj oružani okršaj nesumnjivo je i na samom Kosovu važna tema jer se radilo o takvoj eskalaciji i nasilju koje je zajednice na Kosovu, u mnogo čemu, vratilo godinama unazad. Ono što je također zajedničko, kako ljudima na Kosovu tako i valjda svima van Kosova, jeste činjenica da o samom napadu, kako vrijeme prolazi, znamo sve manje. Ko je stajao iza napada, šta je bio krajnji cilj, kako su se napadači povukli ka Srbiji i zašto nisu uhapšeni samo su neka od pitanja na koja odgovora nema. Dominantni osjećaj u srpskoj zajednici na Kosovu jeste da su (ponovo?) ostavljeni na cjedilu, posebno nakon izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je cjelokupnu odgovornost za napad prebacio na Srbe na Kosovu, i to ne na ključne političke predstavnike Srpske liste koju kontroliše, već na “narod”, iza kojeg se uvijek zgodno sakriti. Ta “zbunjenost” kod srpske zajednice na sjeveru vidljiva je i po tome što se, nakon mjeseci protivljenja, masovno krenulo sa preregistracijom automobila na kosovske (RKS) tablice. Zašto ranije nije moglo, ko je bio odgovoran za paljenje automobila onih koji su se usudili preregistrirati automobile ranije, zašto su tablice sporne ako se već ranije pristalo na zajedničke sudove i policiju koji su valjda mnogo bitniji elementi nezavisnosti i suvereniteta, običnim ljudima nije jasno. U nedostatku odgovora na takva i slična pitanja, kao i u okolnostima u kojima je izvjesna samo daljnja neizvjesnost, sa sjevera, ali i iz drugih dijelova Kosova sele cijele porodice.
Tema koja nije na površini, ali nesumnjivo će imati ogroman utjecaj na daljnji razvoj Kosova, jeste ukidanje viza njegovim državljanima za ulazak u šengenski prostor od 1. januara 2024. godine. Kosovo danas ima najmlađu populaciju u Evropi, skoro polovina od ukupno dva miliona stanovnika mlađa je od 25 godina, i to je jasno vidljivo na ulicama Prištine, Mitrovice, Prizrena… Ta mladost gradovima daje jednu energiju koju su ostatak Balkana, a dobrim dijelom i cijela Evropa, zadnji put osjetili prije pola stoljeća. Malo ko se usuđuje predvidjeti šta će se desiti nakon 1. januara 2024., ali je strah od masovnog iseljavanja mladih evidentan i o njemu ljudi imaju potrebu da govore. Potreba Evrope za mladom radnom snagom, manjak prilika i perspektive u rodnoj zemlji i olakšana putanja ka zemljama Evropske unije, vidjeli smo to iz iskustva svih drugih balkanskih zemalja, nesumnjivo imaju negativne, skoro pa razarajuće, demografske posljedice.
Foto: Nenad Vukosavljević
Državljani Kosova tako će od 1. januara 2024. moći putovati bez viza bilo gdje u Evropu, ali ne i u Bosnu i Hercegovinu. Izuzev zahtjeva iz Evropske unije kroz “Berlinski proces” i godinama ponavljanog zahtjeva Udruženja Albanaca u BiH, ukidanje viza nije značajnije prisutno kao tema u bosanskohercegovačkoj politici pa ni društvu. Prisutni stereotipi i predrasude koji povremeno isplivaju na površinu, kao nedavno u slučaju glumca Albana Ukaja i SARTR-a, tek donekle objašnjavaju takav ignorantski odnos. Tako blizu, a tako daleko će i dalje, sada je izvjesno, najbolje opisivati odnose BiH i Kosova i u budućnosti.
