Završena je 13. akcija obilježavanja neobilježnih mjesta stradanja. U proteklom periodu posjetili smo Livno, Ljubuški i Čapljinu te smo u tim lokalnim zajednicama obilježili mjesta ubojstava i zatočeničkih objekata. Većina ovih lokacija je u lokalnim zajednicama obavijena velom tajne, nerado se o njima govori i svaki izlazak iz te nametnute matrice šutnje smatra se napadom onu neku “našu” kolektivnu verziju istine. Memorijali i drugi oblici sjećanja ne postoje.

Zločin iza bojišnice

Nakon što su u proljeće 1992. Hrvatsko vijeće obrane i druge hrvatske jedinice obranile Livno od napada Jugoslovenske narodne armije i Vojske Republike Srpske (VRS) i nakon što su se događanja na liniji fronta smirila, došlo je do često primjenjivane procedure obračuna u pozadini, sa onima koji su smatrani pripadnicima neprijateljskog naroda, u ovom slučaju Srbima. Osobe srpske nacionalnosti sa područja Livna, koje su činile brojčanu manjinu na tom području, optužene su da spremaju pobunu te su kolektivno prisilno zatvarane u zatočeničke objekte na području Livna. 2016. godine, kad smo bili prvi put u Livnu u akciji obilježavanja, obilježili smo objekt Osnovne škole Ivan Goran Kovačić koja je tijekom 1992. služila kao jedan od takvih zatočeničkih objekata.

U ovoj etapi obilježavanja lokacija u Livnu, prva lokacija koju smo obilježili bila je jama iznad sela Zastinje na brdu Bašajkovac kod Livna. Na lokaciji te jame je ubijeno i bačeno u jamu 13 osoba srpske nacionalnosti koje su tu dovedene iz zatočeničkog objekta prethodno spomenute Osnovne škole Ivan Goran Kovačić. Žrtve su iz jame ekshumirane 1999. od strane Operativnog tima Republike Srpske za traženje nestalih lica. Za zločin počinjen na ovoj lokaciji još uvijek nitko nije osuđen.

 

 

1993.

Kada je 1993. došlo do širokog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) sastavljenog većinom od Hrvata i Armije Republike Bosne i Hercegovine(ARBiH) sastavljene većinom od Bošnjaka, poremetili su se i do tada koliko toliko postojeći odnosi Bošnjaka i Hrvata u Livnu, nastali na temeljima zajedničkog osjećaja ugroženosti od srpskih vojnih formacija.

Livanjski Bošnjaci su tada ravnopravno, kao vojnici Hrvatskog vijeća obrane, sudjelovali u obrani Livna te su dominantno nadzirali jedan od šest sektora livanjske bojišnice. Razvojem neprijateljstava između HVO i ARBiH dolazi do nepovjerenja prema Bošnjacima na području Livna te zapovjedništvo lokalnog HVO-a 21. 7. 1993. odlučuje da razoruža pripadnike HVO-a bošnjačke nacionalnosti. No, s razoružavanjem priča ne staje, dolazi do kolektivnog zatvaranja osoba bošnjačke nacionalnosti na području Livna, kako onih bivših pripadnika HVO-a tako i civila. I u ovoj fazi rata jedno od zatočeničkih mjesta bila je Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, koju smo obilježili 2016. godine. Osim škole, obilježili smo lokacije drugih zatočeničkih objekata i to: Sportsku dvoranu Dalibor Perković Dali, Garaže Elektroprivrede, bivšu zgradu Komiteta u Livnu, zgradu područnog odjeljenja OŠ Ivan Goran Kovačić u selu Zabrišće, zgradu područnog odjeljenja OŠ Ivan Goran Kovačić u selu Orguz. Svi ti objekti, zajedno sa glavnom zgradom OŠ Ivan Goran Kovačić i policijskom postajom su tijekom ljeta i jeseni 1993., a počevši sa 21.7.1993. služili kao zatočenička mjesta za osobe bošnjačke nacionalnosti s područja Livna. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, prisilnim premještanjima i radu, zlostavljanjima i premlaćivanjima. U komunikaciji sa predstavnicima lokalnog udruženja logoraša 21. juli saznali smo da za događaje na ovim lokacijama još uvijek nitko nije kazneno odgovarao.

Kad je pjesnik Ivan Goran Kovačić 1943. u Livnu završavao svoju svjetski poznatu poemu “Jama” ni u najluđim košmarima nije mogao zamisliti da će se slične stvari ponavljati 45 godina nakon. Njegov umjetnički pokušaj da ostavi sjećanje na patnju ljudi koji su u ovom kraju početkom Drugog svjetskog rata ubijani bacanjem u jame očito nije ispunio svoju svrhu opominjanja novih generacija, kad su i u ovom ratu jame opet služile za istu stvar, a škole sa njegovim imenom kao zatočenički objekti.

 

 

Zapadnohercegovačka mjesta zatočenja

U Ljubuškom smo obilježili objekt bivšeg Vojno-istražnog zatvora koji je tijekom 1993. služio kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke nacionalnosti s područja Hercegovine. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima i zlostavljanjima. Mnogi od zatočenika su završili u drugim zloglasnim zatočeničkim objektima u Hercegovini, Heliodromu kod Mostara, Dretelju kod Čapljine itd. Jedan dio zatočenika iz Livna, krajem 1993. je prebačen u neke od ovih zatočeničkih objekata, odakle su među zadnjima izašli 1994. godine nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Na području Čapljine smo već bili 2017. godine kad smo obilježili objekt bivše kasarne JNA u naselju Dretelj, koje je nažalost trenutno jedino poznato po tom zatočeničkom objektu. Ovom prilikom smo obilježili lokaciju porušenog “silosa” u Čapljini koja je tijekom 1993. i 1994. služila kao zatočenički objekt za osobe bošnjačke nacionalnosti. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, prisilnim premještanjima, zlostavljanjima i premlaćivanjima.

Sve ove prethodno nabrojane lokacije još uvijek nisu obilježene na dostojan način i na njima ne postoje memorijali koji bi sjećali na događaje koju su se tu odvili.

Ovim obilježavanjem došli smo do broja od 100 neobilježenih mjesta stradanja u više od 60 lokalnih zajednica u BiH u kojima je pravo na sjećanje na razne načine onemogućeno i otežano.

 

 

Što je nama sjećanje?

U proteklih 5 godina  kroz aktivnost obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja pokušavamo promijeniti odnos prema sjećanju na ratna događanja u BiH i šire. Prošli smo kroz puno različitih lokalnih zajednica, vidjeli i čuli veliki broj bolnih i traumatičnih iskustava, ali u svakoj od tih zajednica naišli smo na jako sličan pristup nedavnoj ratnoj prošlosti.

U svim tim zajednicama, dominantna nacionalna grupa selektivno kroji način na koji se sjećamo onoga što se zbilo tijekom devedesetih. Sjećanje je uokvireno u nacionalne okvire te se teži simplificiranom i viktimiziranom pogledu koji potencira samo obrambeni karakter rata u kojemu smo “mi najveće i jedine žrtve”.

U tim jednodimenzionalnim nacionalnim okvirima sjećanja, najčešće nema mjesta za sjećanje i patnju onih drugih, a svi glasovi koji dolaze iz tih manjinskih krugova predstavljaju se kao ugrožavanje našeg sjećanja. Takva selektivna kultura sjećanja koja je u neku ruku i destruktivna, u našim podjeljenim zajednicama služi da bi se održala sadašnja podjela moći. Štoviše, sjećanje  služi i kao gorivo kojim se potpaljuju neki sadašnji zategnuti odnosi koji bi mogli nekad u budućnosti prerasti u nešto gore i nasilnije. I kao takvo, selektivno i destruktivno, sjećanje na rat u našem postratnom traumatiziranom društvu zauzima jako važnu poziciju jer se još uvijek, sve što se događa u javnoj sferi, mjeri i opravdava onime kako se sjećamo rata.

Obljetnice, komemoracije, tko je bio na kojoj strani, tko je agresor a tko branitelj, tko je otišao a tko ostao, tko je bio na liniji a tko u podrumu, tko je zločinac a tko žrtva itd. su pojmovi i vrijednosne konstrukcije koje dominiraju našim javnim prostorom a na kojima se bazira naše društvo i gledište na svijet. Takvi društveni elementi, koji se u našem društvu smatraju jednima od najvažnijih, baziraju svoje postojanje na ovoj našoj iskrivljenoj kulturi sjećanja.

 

Put kojim idemo

Jako je teško graditi slobodno i pravedno društvo kad su mu temelji potpuno iskrivljeni. Način za ispravljanje tih temelja nije lagan, niti postoji jednostavan i gotov recept kojim bi to uradili, ali smo sigurni da je put koji vodi ka ispravljanju tih temelja popločan inkluzivnim i neselektivnim pristupom onome što se događalo u prošlosti. I mi pokušavamo tako djelovati.
Akciju za akcijom i mi smo se mnogo promijenili, napredovali smo i tehnički i ljudski. Osim nas, promjenio se i način na koji nam ljudi pristupaju. U početku je glavna povratna informacija od ljudi bila puko negiranje bez ikakvog objašnjenja, nakon 13. akcije, pored brojnih komentara podrške, dominantna povratna informacija je nešto što zovu whataboutism, a to je pozivanje na mjesta stradanja gdje su žrtve pripadnici njihove etničke skupine. Iako se whataboutism najčešće smatra negativnom pojavom kojom se na neko teško i složeno pitanje odgovara kontrapitanjem da bi se izbjeglo primarno teško pitanje.

U našem kontekstu whataboutism je donekle i iskorak u kulturi sjećanja. Pažnja prelazi sa negiranja žrtava koje je skroz destruktivno, na traženje pravde za one žrtve koje se smatraju svojima. Takav pristup, makar selektivan, jednosmjeran i nacionalno uokviren je ipak donekle legitimna pozicija i napredak za naše društvo pošto se traži makar neka ograničena pravda.

 

I da, mi nastavljamo i dalje, kako na društvenim mrežama, tako i na obilježavanju drugih neobilježenih mjesta stradanja.

Video sa akcije