Stekla sam prijatelje, ali baš prijatelje. Ljude sa kojima se i dalje viđam, ponekad zajedno otputujemo negdje. Ali isto tako, iz prve ruke sam vidjela da imam mnogo zajedničkih stvari sa ljudima koji naizgled nisu ni slični meni. Da bol nije samo moj već da ga i drugi dijele. Možda će čudno zvučati, ali jedna od najvažnijih stvari koje sam tada naučila jeste da je moguće sa nekim imati potpuno suprotne stavove, a opet zadržati korektan odnos. Recimo, tokom radionica sam se često sukobljavala sa jednom djevojkom. Nisu to bile rasprave, već sukobi. Ali na pauzama smo najnormalnije funkcionisale, u kontaktu smo i dalje. Dešava se da me upravo ona brani kad me neko napada na društvenim mrežama.
Ne znam da li vam to treba u životu, ali ovaj trening je popriličan iskorak iz zone komfora. Barem je bio za mene, introvertkinju. Zarobiti se na 10 dana na nekom treningu (za koji nisi najsigurnija o čemu je i kako će da izgleda) i sa 20 ljudi (od kojih baš nikog ne znaš) u početku zvuči baš strašno. A u stvarnosti je sjajno jer otkriješ nove dijelove sebe. Tokom tih 10 dana nijednog trenutka nismo slušali neka predavanja, već smo konstantno igrali igrice i odrađivali zadatke, a onda ih analizirali. Neke stvari su bile prilično bolne, iskrena da budem. U nekim momentima sam se osjećala kao da mi kidaju meso sa kostiju. A opet, to je trening na koji bih se rado vratila.