Zašto dozvoljavamo da nam drugi, kroz prizmu neznanja, stvaraju predstavu o jednom narodu? Zašto ne upoznamo taj narod, njegovu kulturu, običaje, donesemo zaključke sami već tražimo nekog drugog, “pametnijeg”, da nam “servira” zatrovanu hranu zvanu – mržnja? Zašto mrzjeti nekoga? Zbog čega? Pokušavam da shvatim taj princip mržnje, razaranja, ubijanja i ratovanja. Nikada mi to neće biti prihvatljivo i jasno. Često se pitam kako je moguće da nekoga mrziš samo zato što ne pripada nekoj “tvojoj” ili “mojoj” kategoriji naroda.
Trening bih definisao kao buđenje sopstvene svijesti, odgovornosti prema pojedincu, društvu i cijelom svijetu. Protkan nenametljivim nitima koje dozvoljavaju učesnicima da sami spoznaju i upoznaju sebe. Svoje emocije. Svoje greške i predrasude. Da se zapitaju i isprave pogrešnu sliku koju su kreirali godinama na pogrešnom platnu, pogrešnim bojama.
I nakon deset godina trening ostavlja jedan jak pečat buđenja svijesti i razumijevanja drugih. Pečat u kome su razbijene predrasude ratovanja. Pečat da smo svi ljudi – isti, koji težimo istom. Miru i njegovoj izgradnji.
Poznanstvo sa različitim ljudima, njihove priče ostaće mi u sjećanju za cijeli život.