U Kruševo smo došli na izgradnju mira. Deset dana nemira tu smo proveli. Nismo stajali ni u stankama. Noći pune ludila, dani puni razgovora, vrijeme između bilo je čistilište za misli. Misli o životu, koliko je u njem divljine i nasilja, tuge i boli. Koliko teško je te sredine, iz kojih smo došli, mijenjati. Taj naš razbijeni Balkan. Velik je to kontrast bio u odnosu na sredinu u kojoj smo boravili. Kruševo je zaista bilo mala oaza mira. Život tu je zapeo u nekim drugim vremenima, skromnijim i humanijim. Onim kojima svi težimo u ovo moderno ratno doba kad nam mjesto cvijeća na svakom koraku niču nacionalizmom oplemenjeni grafiti, šaka u glavu, siromaštvo, riječi nedostojne spomena, nepotizam i korupcija. Rat nije stao pred 30-ak godina, samo je promijenio oblik. Pa ipak, živimo u nešto mirnijem vremenu. Na glavu Balkanaca ne padaju granate. To se dešava mom prijatelju u Gazi. Teško je biti zahvalan za mir dokle god smo sretni samim time što preživljavamo. Ne zavaravam se, mi ne živimo. Uvijek možeš otići drugdje. „Kome se ne sviđa, nek’ ide iz zemlje“. Da, teško je te sredine iz kojih smo mijenjati…ali to se može i mora. Nije izbor. Zašto moram napustiti rođeni dom, prijatelje i obitelj, zemlju koju znam zamijeniti tuđinom ako želim dobro plaćen posao? Da jednog dana mogu uzdržavati familiju? Kupiti kuću? Ma i stan? Zašto bi mi se netko podsmjehnuo u lice da čuje taj moj sasvim običan cilj? Ako je sve ovo nedostižno bit ću nepopravljivi sanjar. Idealist kakvih nema. Kaži mi „Luda si.“ I bit ću luda. Luda što vjerujem da može biti bolje. Što se ne prepuštam postojanju kao pasivni pijun političara koji se bogate šutnjom građana, luda što ne trpim što mi se ne sviđa, što ne podnosim što svi hoće da podnesem, što ne bježim i ne ostavljam ovu zemlju, mlade i djecu da dalje propadaju pod utjecajem gramzivih moćnika. Želim Hrvatsku bez straha. Hrvatsku kulture, iskrenosti i prilika. Zemlju koja ne umire polako od bolesti, starosti, potkradanja i pasivnosti razočaranog puka iznevjerenog od strane vlasti koja samo na televiziji pokazuje lice. Ne želim trčati u Njemačku, ni Austriju, ni Ameriku, ma koliko divne bile, jer onda kad svi što misle glavom pobjegnu ništa neće ostati. A i ne možemo bježati vječno. Neću čekati! Ako nigdje nije savršeno rađe ću se okrenuti i suočiti sa životom tu gdje jesam, popraviti što se da, pomoći gdje mogu. Trening me ojačao, kao i ljude uz mene. Sada sam jaka. Sada znam kako.
Lijep pozdrav od svih nas,
Generacija promijene
Iskustvo uključuje izvrsno stručno vodstvo, raznoliko i dobro društvo i niz vrijednih vještina u radu s ljudima i sobom. Ovaj trening je postavio visoka očekivanja – i sve ih je nadmašio. Mogu iskreno reći da sam za sve ovo bolja i stručnija osoba.