Ispred zgrade Vlade Federacije BiH mjesecima protestvuju ratni veterani tražeći svoja prava. Nesvakidašnja je to situacija, tu zajedno, ujedinjenje u muci, u šatorima možete vidjeti bivše pripadnike Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, ljude koji su u jednom trenutku bili na suprotnim stranama ratišta, dok ih s prozora promatraju hrvatski i bošnjački dužnosnici također ujedinjenji u muci vlasti. Na jednom od transparenata veterani koji traže tek osnovna socijalna prava pitaju, doslovice: Akademici, profesori, istoričari – zašto ćutite?
Kada sam ljetos prvi put vidio transparent zastao sam, zamolio dozvolu da fotografišem i sjeo pored transparenta. Kao sin ratnog veterana i neko ko, makar kao periferan, ima i identitet historičara, razmišljao sam šta, dovraga, ratni veterani hoće od historičara? Kako bi im historičari mogli pomoći? Zašto bi to trebali uraditi? Bio je ovo poziv historičarima koji je do danas, koliko znam, ostao bez odgovora.
Dijaloški krug sa historičarima koji je u organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd održan u Sarajevu 14-15. oktobra, grubo kazano, tražio je upravo odgovor na pitanje koje su postavili ratni veterani na pomenutom transparentu. Ratovi u kojima su učestvovali veterani koji danas prozivaju historičare, kako kaže Enver Kazaz, počeli su prvo u kulturi, a Latinka Perović će dodati da su u kulturi ratovi prvo počeli u historiografiji – višedecenijskom visokooktanskom gorivu sukoba na prostorima Balkana. Protestima veterana i pitanjem historičarima zašto ćute zatvara se, čini se, puni krug: stvari se vraćaju tamo odakle su i počele.
Ovo je drugi Dijaloški krug sa historičarima u organizaciji CNA. Prvi dijaloški krug ili seminar razmjene održali smo u martu 2014. godine u Sarajevu uz učešće 20-ak historičara, novinara, aktivista… Nakon prvog seminara uočili smo da postoji značajno nerazumijevanje na različitim nivoima, od nerazumijevanja oko pitanja (ili neslaganja) šta je uloga historije i historičara u društvu, do nerazumijevanja ili barem različitih razumijevanja kakvu bi ulogu historija i historičari mogli/trebali imati u procesu suočavanja s prošlošću i izgradnji mira. Taj prvi seminar bio nam je i važan za razumijevanje pozicije učesnika koji imaju različitu profesiju i iskustvo, ali i za razmjenu očekivanja i potreba između njih. Umjesto predavanja, ovaj put smo se odlučili za drugačiji pristup, prvenstveno radioničarski, interaktivan, dijaloški pristup. Iako je područje bivše Jugoslavije podijeljeno u nekoliko država, društveni procesi koja postratna društva prolaze su po mnogo čemu slični uz tek poneke specifičnosti.
O čemu to historičari ćute dok govore i o čemu govore dok ćute?
Eric Hobsbawm, nedavno preminuli britanski historičar, zapisao je da, kao što su cvjetovi maka sirovina za proizvodnju heroina, tako je i historija sirovina za nacionalizam. No, nije historija sirovina od koje se može dobiti isključivo kvalitetan, u prošlost utkan i od prošlosti satkan nacionalizam. Lepeza proizvoda od sirovine koju nazivamo historija/istorija/povijest mnogo je šira i raznovrsnija. Ovim seminarom razmjene ili dijaloškim krugom željeli smo otvoriti prostor za konstruktivnu kritiku zloupotrebe historije i propitivanje potencijalne uloge historije za konstruktivno suočavanje sa prošlošću i izgradnju mira.
Pored historičara, novinara i aktivista iz BiH, Hrvatske, Srbije i Makedonije ovaj put su nam se pridružili i historičari iz Austrije koji su nam pomogli da procese kojima svjedočimo u regionu kontekstualiziramo u širi prostorni i vremenski okvir te nam donijeli jednu novu i bitnu percepciju o upotrebi historije u procesu konstruktivnog suočavanja s prošlošću s obzirom da ovaj proces u Austriji traje znatno duže, ima određene sličnosti sa iskustvom postjugoslovenskim zemalja, ali i neke posebnosti.
Krenuli smo i završili sa osnovnim pitanjem: šta je uloga historije? Iako svjesni konteksta i postfaktičnog (posttruth) vremena u kojem autoritet historiografije jenjava, primjeri oko nas demantiraju one koji se jadaju kako je nauka izgubila svu moć. Vlast, a valjda je to moć, samo prije nekoliko mjeseci je upravo historičare konsultirala o tome treba li jedna osnovna škola u Sarajevu ponijeti ime po simpatizeru fašističkih vlasti, ili treba li sa Vijećnice u Sarajevu uklonuti spornu ploču… Odgovor da je historija učiteljica života koja stoljećima ima loše učenike, što objašnjava ponavljanje povijesnih grešaka, zatvara mogućnosti vraćanja odgovornosti u krilo ne samo historičara, novinara i aktivista već i svih onih koji znaju da se hljeb naš svagdašnji ne mijesi bez zrna soli prošlosti.
Ne tragajući za ispravnim odgovorima željeli smo da historičari, novinari i aktivisti razmijene mišljenja, iskustva i poglede na različita pitanja: Koje su nam mogućnosti djelovanja u situaciji kada dominira ideološki motiviran revizionizam, šta želimo postići, koja sredstva imamo na raspolaganju, ko su nam mogući saveznici u ovom procesu? Koje su mogućnosti i ograničenja u traganju za modelom odnosa prema prošlosti koji bi bio kompleksniji i multiperspektivniji? Je li moguća historija sadašnjosti? Koje su mogućnosti problematizacije postojećih politika sjećanja i dominantnih narativa u javnom diskursu unutar kojeg je historijski revizionizam zaživio i stekao mogućnost da uđe u društvene mase? Koje su specifičnosti i sličnosti ovih procesa u regionu bivše Jugoslavije ali i u zemljama koje imaju iskustvo konstruktivnog suočavanja s prošlošću?
Problematizirali smo i pitanje neutralnosti, objektivnosti i metodoloških ograničenja koja nameće ne samo historiografija već i druge struke. Koliko je neutralnost tek bježanje u polje konformizma i, kako kaže Howard Zinn, može li se biti neutralan na vozu koji se kreće, samo su neki putevi kojima smo ponovo pokušali doći na isti cilj: uloga historije u našem društvu. Nerazumjevanje i zamjerke između historičara, novinara i aktivista te putevi moguće saradnje omogućili su nam svima da osvijestimo vlastitu odgovornost i sagledamo moć i mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju.
Od floskula koje čujemo u našim društvima u kontekstu suočavanja s prošlošću omiljena mi je ostavimo prošlost historičarima. Ali avaj, prošlost je od historičara davno otrgnuta, ako su ikada i imali takav monopol on je danas nepovratno izgubljen, raspršio se usljed tektonskih promjena u samo nekoliko posljednjih desetljeća. Dok šetate ulicom, razgovarate s porodicom i prijateljima, gledate televiziju, suočeni ste s prošlošću. Zato bih se najradije proderao: Otmimo historičarima prošlost.
Neželjena povijest traži svoje historičare, ona ne može čekati da prođe trideset, četrdeset ili pedeset godina kako bi vremenska distanca bila bedem koji će nas zaštiti od izlaganja svemu onome što sa sobom nosi izlazak iz zone konformizma, mitovi i narativi koji su nas jednom (zar samo jednom?) odveli u rat ne samo da žive tu oko nas već su u mnogim slučajevima postali nova ishodišna tačka oko koje se kreira novi sistem vrijednosti u našim društvima, a koji bi da nas drži u vječito vrućem hladnom ratu.
Na kraju je početak: Kakvu korist moje društvo ima od onoga što ja radim i kakvu bi korist volio da ima? Nebitno jesam li historičar, novinar, aktivista…
Preporuke za doprinos istoričara izgradnji mira