Osnovni trening iz izgradnje mira u organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd, 37. po redu, održan je u Ohridu (Makedonija) u periodu od 20. do 30. aprila 2017. Makedonija je, uz Crnu Goru, mjesto na kojem u posljednje vrijeme najčešće organiziramo osnovni trening iz izgradnje mira sa željom da nam se pridruži što veći broj ljudi sa Kosova i iz Makedonije.
Ukupno smo imali 142 prijave, od čega je najviše prijava bilo iz Bosne i Hercegovine (72), Srbije (30), Makedonije (21), Kosova (10), Hrvatske (7) te iz Crne Gore dvije prijave. Ponovo je (kao i za posljednjih nekoliko treninga) broj prijavljenih žena bio mnogo veći (97) u odnosu na broj prijavljenih muškaraca (45), što je imalo utjecaja pri odabiru učesnika jer nam je, pored regionalne i dobne, važna i jednaka rodna zastupljenost. Nažalost, u konačnici nismo imali nijednog učesnika/cu iz Crne Gore, a veći broj prijava iz Hercegovine nas je posebno obradovao jer iz ove regije smo ranije imali znatno manji broj prijava. Nakon selekcije na treningu je učestvovalo ukupno 20 osoba i to iz Bosne i Hercegovine 7, Srbije 5, Hrvatske 3, Makedonije 3 i sa Kosova dvije učesnice.
Davorki Turk, Katarini Milićević i Nedžadu Novaliću (Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd) u trenerskom timu pridružio se i drug Boro Kitanoski iz Mirovne akcije, Prilep, kojeg doživljavamo kao “stalnog pridruženog člana” kada se trening radi u Makedoniji, i koji nam je posebno dragocjen saradnik zbog višegodišnjeg aktivističkog iskustva i poznavanja makedonskog konteksta.
Trening dvije decenije nakon rata?
Osnovni trening iz izgradnje mira prolazio je od 1997. kroz različite transformacije, svaki novi trening traži određena prilagođavanja, te sami učesnici/e i njihove potrebe uvjetuju mnoge promjene. Raditi trening iz izgradnje mira nakon skoro 20 godina od završetka ratova u zemljama bivše Jugoslavije svakako nas tjera na promišljanja u kojem smjeru ići. Danas već dobijamo prijave učesnika koji su rođeni nakon završetka ratnih sukoba u njihovim zemljama, a u kontekstu Bosne i Hercegovine prvi put smo imali prijave osoba koje su rođene nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Stoga nam je bilo važno da na ovom osnovnom treningu pokušamo osvijestiti ono što jesu stvarne posljedice ratova, a što nove generacije uzimaju kao nešto dato, nešto sasvim normalno, kao što je, naprimjer, činjenica da su u školskim klupama bili isključivo sa pripadnicima svoje etničke zajednice.
“Normalizacija” nacionalizma u regionu, te činjenica da sve manje znamo o važnim problemima u drugim zemljama regiona koje nisu naši susjedi (primjer Hrvatske i Makedonije, u jednom i u drugom smjeru) prepoznali smo kao važna kretanja, a jedno od pitanja s kojim smo ušli u trening bilo je i kako u ljudima osvijestiti da imaju moć za promjene, ali i šta su to, u vrijeme društvenih mreža, aktivizam i nenasilna akcija.
Prije samog dolaska u Ohrid učesnici su sjajno međusobno komunicirali, dogovorivši se da putuju zajedno, pa su se mnogi od njih u dolasku već upoznali i proveli cijeli dan zajedno. Pored tog prethodnog upoznavanja, činjenica da je dio grupe već prošao mnoge različite edukacije donekle su utjecali na rad u prvih nekoliko blokova kada se radilo na upoznavanju grupe i timskom radu, u smislu da su neki od učesnika/ca ranije već radili određene vježbe, pa su ih ponovo prolazili kao nešto već naučeno, uz smanjenju mogućnost da se “prepuste” novoj grupi ljudi oko sebe. Ciljanje “tačnih”, već naučenih i politički korektnih odgovora kako se ponekad ne bi ulazilo u konflikt, te bježanje od ličnog ka društvenom (a posebno političkom) polju djelimično su ometali neke od učesnika da dijelove treninga prođu na dubokom ličnom nivou.
No, u nastavku treninga grupa je pokazala motiviranost i spremnost da dubinski “zaore” u teme kao što su identiteti/nacionalni identiteti, predrasude, moć, suočavanje s prošlošću… Otvorenost grupe, poznavanje društvenog konteksta iz kojeg dolaze te osjećaj nezadovoljstva istim doprinjeli su da pojedine radionice prevaziđu uobičajnu “dubinu”, posebno vježbe “Moja motivacija da do rata ne dođe” i “Šta me boli/šta mi smeta u pričama o ratu”…
Nasilje i (zlo)upotreba prošlosti
Nasilje u Parlamentu Makedonije 27. aprila 2017. kada je skupina demonstranata upala u zgradu parlamenta i brutalno pretukla opozicione zastupnike značajno je obilježilo trening te utjecalo na njegovu modifikaciju. O samom nasilju učesnici/e su saznali neposredno pred kraj šestog radnog dana u vrijeme dok smo gledali dokumentarni film “Isprekidana crta” koji predstavlja makedonsko-albanski dijalog o ratu u Makedoniji iz 2001., a ono što je uslijedilo nakon prvih informacija poslije smo nazvali “pokaznom vježbom iz izgradnje mira”. Već senzibilirana grupa zajedno je pratila nastavak dešavanja u Skoplju, komunicirala sa vlastitim porodicama, a sve nastojeći biti podrška ljudima iz Makedonije. Istovremeno smo učili o kontekstu i pozadini nasilja, posebno o neizbježnom prebacivanju trenutnih političkih trzavica u Makedoniji na polje etničkog s referiranjem na rat iz 2001. Kako region, iako rascjepkan u više država, i dalje funkcioniše po sistemu spojenih posuda, nasilje u Parlamentu Makedonije, ali i odluka francuskih vlasti da puste na slobodu Ramusha Haradinaja, bivšeg vođu Oslobodilačke vojske Kosova (UČK) kojeg Srbija sumnjiči za ratne zločine, imalo je svoj odjek u više zemalja, a posebno na Makedoniju, Kosovo i Srbiju.
Jutarnji dio treninga 28. aprila, osjećajući takvu potrebu grupe, prilagodili smo aktuelnim događajima. Umjesto ranije pripremljenih radionica razgovarali smo o makedonskom kontekstu i trenutnom stanju, pokušali smo zajednički doći do odgovora šta raditi u ovakvim situacijama, kakva podrška nam je potrebna… Vježbama “Koji elementi bi mogli dovesti do budućih ratova” i “Moja motivacija da rata ne bude” nastojali smo povezati diskusiju o događajima u Makedoniji i priču o suočavanju s prošlošću i izgradnji mira čime smo dodatno osvijestila da je trening itekako značajan ne samo u smislu odnosa spram prošlosti već i svakodnevnih događaja u našim društvima. Nasilje u makedonskom parlamentu je još jedna zorna ilustracija kako živimo u društvima koja nasilje još uvijek smatraju legitimnim i dozvoljenim u borbi za ostvarivanje (političkih) ciljeva, ali i kako se ratovi iz prošlosti i sama prošlost koriste kao glavno pogonsko gorivo u takvim situacijama.
Zbog ovakvog razvoja događaja i potrebe da se unutar grupe aktivno bavimo ovom neposrednom konfliktnom situacijom, nešto nam je manje vremena ostalo za prethodno planirani rad na temama pomirenja i nenasilne akcije. Ipak, dubinski rad na temama suočavanje s prošlošću i povezivanje cijelog treninga sa aktuelnim događajem vidimo kao posebnu vrijednost 37. treninga iz izgradnje mira.
Različita starosna struktura grupe, pri čemo smo među učesnicima imali i dva ratna veterana, doprinijeli su smanjenju međugeneracijskog jaza između onih koji su rat(ove) (pro)živjeli i onih koji na rat(ove) nemaju sjećanje ili su rođeni poslije njih. Taj jaz, podstican porukama kako bi “rat trebalo zaboraviti zarad budućnosti” čini se sve većim, pa je ustručavanje starijih generacija da govore o vlastitom ratnom iskustvu vjerojatno proizlazi iz želje da osiguraju svojoj djeci kvalitetniju budućnost, što za posljedicu ima da se javni prostor prepušta “profesionalnim naratorima” koji ponavljaju ustaljene (nacionalne) narative koji ne doprinose suočavanju s prošlošću i izgradnji mira.
Više učesnika/ca izrazilo je želju i nadanje da će iz osnovnog treninga proizići različite akcije na polju suočavanja s prošlošću, izgradnje mira i pomirenja. Ohrabrujemo grupu na takve korake i obećavamo da ćemo biti aktivna podrška na tom putu koji nije lak, ali nije ni nemoguć, posebno nakon “izlistavanja” koliko koraka na putu pomirenja možemo napraviti samostalno bez čekanja na nadležne, na različita ministarstva, vlade, države…
“Svi čekaju nekog drugog da bude prvi koji će napraviti prvi korak, izviniti se, tražiti oprost, a ne shvataju da tu nema prvog, drugog, trećeg”, kazala je jedna od učesnica treninga. Zato, na kraju, zakoračimo.
(galeriju fotografija možete vidjeti ovdje)