Luckasta pitanja
Da li ste ikada razmišljali gde su mali ljudi unutar kamere koji beleže kako se oblaci grle? Ili zašto vetar uhvati krilo šišmiša kada hoće da poleti? Znam da zvučim šašavo, ali dete u meni i dalje traga za odgovorima. Istina, jesam u međuvremenu naučio par čudnih reči. Njih stručnjaci koriste kada žele da ispadnu pametni. Ipak, pitanja su mahom ostala ista, i dalje ih ima bar toliko da ne stižem sve da ih postavim. Naravno, to me nikada nije sprečavalo da probam. Propitivanje je davno postalo moja omiljena aktivnost. Doista sam postao majstor ove umetnosti. Definitivno jeste umetnost upitati nešto što će potaći čudnovat odgovor. I baš zbog toga sam već u osnovnoj školi zaronio u lepote prirodnih nauka. Tu su se krile neistražene dubine čak i iza najjednostavnijih pitanja. Recimo „Zašto jabuka pada sa drveta?“. Ovde je lako odgovoriti pitanjem „A šta bi drugo radila? “. Ali to nije zadovoljavajuće. Da bi zasitili svoju radoznalost, potrebno je mnogo više. Ovo se razlikovalo od istorije i geografije gde su pitanja obično komplikovana. A odgovori kratki i jasni. Na primer „Kada se desila francuska buržoaska revolucija? “ Nekako me ovo nije zanimalo, deluje prilično suvoparno i nebitno. Vremenom sam otkrio da je moguće da neki odgovori budu istovremeno zanimljivi i komplikovani, ali i potpuno jasni i precizni. Malo je reći da sam se zaljubio u matematiku koja mi je redovno pružala ovakve odgovore. Potpuno zaokupiran, često mi je prolazilo kroz glavu: „Kako bi zgodno bilo živeti od postavljanja pitanja i traženja odgovora? “. Kada sam upisao srednju školu, kao i svim najboljim odlukama u životu, prvo sam se protivio tome da se prijavim za program Istraživačke Stanice Petnica. Na kraju sam pod pritiskom drugih, sa godinu dana zakašnjenja, ipak poslao prijavu. Nakon par meseci, eto mene na seminaru. Tu sam iz prve ruke osetio kako izgleda baviti se naukom. Odgonetnuo sam da je naučnik baš takvo zanimanje iz snova. Verujem, iz priče bi neko pomislio da sam se lako opredelio za ono što me najviše interesuje. Moram da kažem da je to daleko od istine. Mene su oduvek zanimala pitanja, a ne da ih strpam u određenu kutiju. Kako neko može dati potpun odgovor na pitanje „Zašto vreme teče unapred?“ bez da konsultuje sijaset različitih disciplina. Tako sam i pri upisivanju fakulteta bio u velikoj dilemi. Opcije koje sam razmatrao ne mogu ni da pobrojim. Sada sam na masteru iz teorijske matematike. Neretko me radoznalost ponese i u fiziku, računarstvo, filozofiju…
Hodanje po zemlji
Najčešće odgovorno lice, dakle ono koje daje odgovore na moja prekomerna pitanja, bio je moj otac. Međutim, njegov pogled se dosta razlikovao od onoga što je mene vuklo. Rekao bih da je on prilično praktičan čovek. „Kako funkcioniše kišobran?“ bitno je samo ukoliko je moguće rastaviti ga, odnosno prilagoditi, popraviti. A sve ume da rastavi i popravi. Od automobila do fena za kosu, hidrofora, šporeta, telefona, usisivača… Kao mali, najčešće sam gledao. Kasnije sam i ja pokupio dosta trikova. Spoznao način funkcionisanja kojekakvih skalamerija. Ovo je sasvim drugačija vrsta odgovora, ona „drži vodu“. Vremenom sam počeo da je cenim. Naučio sam i da odgovori mogu da imaju realne posledice. Nisu tu samo kako bi zapušili neko pitanje. „Možeš li da pridržiš merdevine dok se ja popnem?“ zahteva odgovornost, a ne obično „da“. Utemeljenost u realnosti, to je ono na čemu ću mu večno biti zahvalan. U meni je to preraslo u inženjersku žicu koja redovno ispliva kada treba da rešim neki problem. Ona je posebno ojačala kroz moje programerske dogodovštine. U osnovnoj školi sam mislio da programeri samo prekucavaju unapred poznat tekst sa manjim izmenama. To mi je tada delovalo užasno dosadno. Kao i svim najboljim odlukama u životu, prvo sam se protivio tome da probam. Međutim, u srednjoj školi sam imao fenomenalnog profesora. Preko njega sam dokučio da je to kombinacija matematike i stvaranja, dve stvari koje su mi vrlo bliske. I dalje uživam da pravim alate koji rešavaju najrazličitije probleme. Uzbuđen sam zbog trenutne situacije sa veštačkom inteligencijom, to je nova igračka koju treba raskupusati.
Korak napred, korak nazad
Kako sam ja završio u Centru za nenasilnu akciju (CNA)? Da, to je pitanje koje sebi postavim svako veče kada legnem u krevet. Ipak, to nije jedno od onih zbog kojih ne mogu da spavam. Dugo su me mučila baš takva pitanja. Ovakav razvoj događanja mi dođe kao neka vrsta olakšanja. Ali da bih sve to objasnio, priča mora da krene ispočetka… Sunce je usparilo kožu ispod mokrih majica. Neorezani red vinove loze prestao je da se kreće. Neophodno je ukrotiti dosadu praćenu škljocanjem vinogradarskih makaza. Stoga, ovu porodičnu aktivnost, najčešće je podnošljivom činila moja majka pričama iz mladosti. Tako smo često slušali o Titu i pionirima. „Išli ste na ekskurziju po celoj Jugoslaviji?“ bacio bih kao jedno od očiglednih pitanja. „Naravno, zašto ne bi?“. Taj odgovor sam smatrao jednostavnim, ali sam osetio neku nelagodu u pozadini. Kao da se nešto sakrilo u prazninama između reči. Neki bauci koji samo čekaju da iskoče i prožderu malu decu kao što sam ja. Nisam se ja bojao ovih spodoba, ali mi nije bilo jasno ni kako da ih isteram. Vremenom, pomirio sam se sa očiglednim odgovorima. Odlučio sam da nema ničega dubljeg u svemu ovome. Prešao sam na razmišljanje o pitanjima koja su bila priznata kao komplikovana. Ova sam ostavio u misaonoj fioci. Čak i kada bi se na slavi potegla priča o ratu. Čak i kada bih naivno upitao oca „A jesi li ti ubio nekoga tamo na Kosovu?“. Odgovor „Ne znam“ mi je postao potpun, bez ikakve zadrške i praznine. Nekako i logičan. I prošlo je puno vremena dok nisam shvatio da za neke odgovore ne postoje adekvatna pitanja. Da prosto, kako god formulisao pitanje, odgovor je isprazan. Na primer, pojavila se jednog dana moja drugarica, sada koleginica, Marija. Upravo tada se vratila sa mirovnog treninga u organizaciji CNA. Osetio sam da se promenila. Iz pravca gde joj je pogled lutao, toga kako se njena reč lepila za tišinu. Nisam znao da postavim pitanje, ali odgovor je već bio prisutan. Na kraju tog susreta, probala je da me ubedi da se i ja prijavim na sličan trening. Rok je bio blizu. Kao i svim najboljim odlukama u životu, prvo sam se protivio tome. Uzalud…
Konačno ispunjenje
Majka me ispratila na taj trening sa: „Sine, jel ti ideš tamo da te tuku?“. Nisam znao gde idem, a ni šta da odgovorim. Ušao sam u automobil sa Ninom iz Čačka kojeg nikada do tada nisam video. Usput smo pokupili Šejzija na pumpi između Preševa i Bujanovca. To je bio moj prvi susret sa Albancem. On je sada moj omiljeni cimer. Nadam se da ćemo imati priliku da ponovo delimo sobu, i vodimo razgovore duboko u noć. Imam osećaj da bez tih deset dana u Berovu ne bih mogao da izdržim ono što je usledilo. Blokade fakulteta. Vrlo intenzivan suživot. Tuga. Bespomoćnost. Paranoja. Bes. Od nas se zahtevalo dubinsko razumevanje komunikacije. Akcije koje smo neprestano planirali postale su oličenje nenasilne borbe. Koncepta koji je meni poznat jedino iz imena CNA. Otvorene su prijave za Trening Za Trenere (TZT). Između sastanaka, u noćnim satima sedeći na školskoj klupi svog fakulteta, napisao sam prijavu. Primljen sam. Godina je prošla u stalnom lutanju, a TZT mi se uklopio u neprestano skakanje od protesta do protesta. Na koje načine me je promenilo tih više od godinu dana? Nemam odgovor. A onda je nenajavljena pristigla ponuda za posao. Kao i svim najboljim odlukama u životu, prvo sam se protivio tome da prihvatim. Direktno sa protesta, došao sam na razgovor naoštren da kažem ne. Spremio sam pitanja koja su odbijala da se usklade sa radnim obavezama. Na moje zaprepašćenje, sva su dobila odgovore. Kome treba radnik sa više pitanja nego odgovora? To je bilo ono ključno. Kroz nekoliko turbulentnih mailova sa moje strane, usudio sam se da probam. I eto, kao što sam i maštao kada sam bio mali. Sada se profesionalno bavim propitivanjem… Da, možda ipak nisam naučnik… Ali tako je i bolje. Naučnici u Srbiji uglavnom ovih dana ne propituju. Kada bi propitivali, bili bi sa nama na ulicama. Borili bi se za odgovore i pravdu. Tražili bi odgovorne. Sve ovo sam ja do srži. Upio sam borbu kao sunđer. A dokle ovako? Do kraja.