Regionalni kontekst: Jugoslavija, 20 godina starija, jednako mrtva
Bosna i Hercegovina: Od Daytona tri putića
Kosovo: Rumelija, priča u tranziciji
Makedonija: Së bashku. Заедно.
Srbija: Liberté, égalité, fraternité, 2015.
Regionalni kontekst: Jugoslavija, 20 godina starija, jednako mrtva
Pre malo više od 20 godina sam odlučio da se posvetim izgradnji mira u mojoj bivšoj domovini Jugoslaviji. Pre dvadeset godina je sama reč “Jugoslavija” bila vrlo omražena u većini delova nekadašnje države. Danas je našla svoje mesto u istoriji i za većinu ljudi ne predstavlja više pretnju.
Da mi je neko tada, kada sam počinjao sa ovim radom, ponudio sadašnje stanje kao mir koji bi usledio za 20 godina rada, mislim da bih ponudu odbio. To ne znači da mi je žao što sam odabrao put kojim sam išao, jer tada sam mislio da je cilj ispred nas manje-više jasan, sloboda, mir, poverenje, poštovanje. Stanje u kojem živimo danas me umnogome podseća na povređenost osećajem opšte nepravde koja je pogodila ogroman broj ljudi, tada pred sam kraj rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a u predvečerje opšteg rata na Kosovu (jer on je zapravo počeo mnogo ranije, a tek eskalirao 1998. i konačno 1999. godine). Postoji puno više slobode i manje straha od direktnog nasilja, ali mi se čini da je sa osvajanjem sloboda i umanjenjem straha, vakum iza njih punilo licemerje i prefinjeni, neočigledni rasizam i mržnja.
Kada smo 2000. godine napravili probni trening na engleskom koji je osim zemalja ex-Jugoslavije uključio i ljude iz Albanije, Grčke, Bugarske, Rumunije i Mađarske, ostali smo pomalo zatečeni dubinom predrasuda i istorijskim interpretacijama kakve smo mogli čuti od naših suseda (van ex-YU). Priznajem, izašli smo i pomalo ohrabreni, da uprkos ratu nismo mi baš najgori. Činilo mi se da nam je iskustvo zajedničkog života iz prošlosti, a čak i uprkos ratu koji je usledio, ipak usadilo dovoljno razumevanja drugih da na tome gradimo budućnost, gradimo mir. Sa rekom ljudi iz Sirije i Avganistana kakva je proteklih meseci potekla Balkanom, često bih se setio tog iskustva iz 2000. Pitao sam se zašto ljudi iz Turske ne idu preko Bugarske, kraćim putem? Svedočenja izbeglica koji su prošli tim putem govore o nečovečnom postupanju predstavnika vlasti ove EU članice (od 2007). Tada na treningu 2000. je na pitanje o egzodusu više stotina hiljada bugarskih Turaka, učesnik istoričar rekao da su oni sami odabrali da odu. Tada u vreme gvozdene zavese, to niko nije zvao etničkim čišćenjem. Omalavažavajući odnos u Rumuniji spram mađarske manjine i sličan pogled sa druge strane, dopunjavali su sliku koja mi je ostala sa tog susreta.
Odnos spram izbeglica u velikoj meri određuje odnos vlade, toliko mi je jasno. Hoće li vlada podgrevati strahove i ksenofobiju ili će apelovati na ljudskost?
Kako je moguće da jedna Srbija postupi toliko ljudskije i civilizovanije od etabliranih EU članica? Neko je u vladi, posle par meseci nečinjenja, shvatio da ih ne košta puno, a da mogu pridobiti dosta ugleda ovakvim postupkom i odabrali su pravi put. Ne zanosim se time da bi odnos ostao isti za slučaj da su izbeglice namerile da ostanu trajno u Srbiji. I ne zanosim se time, da će sada iznenada odnos spram, na primer Albanaca, postati jednako ispunjen čovekoljubljem. Ipak, drago mi je da je tako. I drago mi je da su na beogradsku autobusku stanicu pomoć izbeglicama dopremali i ljudi iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, ljudi iz unutrašnjosti Srbije (Sandžak na primer), da smo se našli makar na tren okupljeni oko zadatka ljudske solidarnosti. Zbog toga možemo biti ponosni.
Odlutah li mislima od dostignuća mirovnih zalaganja tokom 20 godina?
Nema rezultata koji ćemo podstići i znati da smo uspeli, da je kraj našim naporima da se društva pomire. Naša društva treba da se promene, da menjamo tamo gde imamo moć, umesto prebacivanja krivice preko susednog plota. Treba da nađemo načina da budemo bolji, ne samo materijalno bogatiji, već da živimo bez straha, bez mržnje.
I dalje ne prihvatam ponudu da ovo zovem mirom.
Za dve nedelje putujem na Kosovo i pomalo brinem da se krećem Kosovom sa beogradskim tablicama, to je naša stvarnost. Dotle smo stigli nakon 16 godina “mira”.
Prekosutra putujem u Bosnu i nemam istu brigu, ali brinem za prijatelje i kolege koji nameravaju da narednih dana samolepljivim natpisima obeleže neobeležena mesta stradanja tamo. Dotle smo stigli nakon 20 godina.
Treba li verovati da će sve biti u redu kada se sasvim približimo pristupanju EU? Mi, ljudi iz BiH, Srbije, Kosova, Makedonije, Albanije? Sigurno da ne. Trebamo li zbog toga biti očajni? Sigurno da ne.
Ima nas dobrih, vrednih, pametnih i odlučnih na svim stranama, da ovo mesto učinimo boljim za život. Sigurno da da.
Osvrt na proteklih godinu dana u ispreplitanom regionalnom kontekstu
Kosovski val
Krajem 2014 i početkom 2015 glavna vest je bila reka izbeglica sa Kosova koje su preko Srbije i Mađarske u hiljadama stizale u Nemačku podnoseći zahtev za azil, koji nemaju nikakve šanse da dobiju jer nisu progonjeni represivnim režimom. Ipak, progonjeni bezizlaznošću situacije u kojoj žive i odsustvom perspektive poboljšanja, ljudi su pokušali da to promene očajničkim potezom. Čitave porodice sa malom decom bi nakon rasprodaje svoje imovine, kretale na neizvestan put u zapadnu Evropu. Po proceni kosovskih vlasti od leta 2014 do leta 2015 oko 120 000 ljudi je emigriralo. Kosovo očito ne napreduje onako kako su mnogi očekivali, korupcija, siromaštvo, loša državna uprava, autoritaran stil vladavine i neupitni nacionalizam čine eksplozivnu mešavinu. Uz gajeni mit o čistom, opravdanom i oslobodilačkom ratu protiv srpskih ugnjetavača, te žustru diplomatsku borbu protiv prijema Kosova u međunarodne institucije koju vodi vlada Srbije, logično je očekivati da je odnos prema srpskoj manjini loš. Otpor vlasti Kosova ka implementiranju obaveze za osnivanje suda koji bi se bavio kažnjavanjem zločina koje je počinila OVK je bio jak, ali je slomljen pod maksimalnim pritiskom zapadnih saveznika, tj SAD i EU. Otpori implementiranju obaveze formiranja Saveza srpskih opština na Kosovu kao delu dogovora sa Beogradom oko brojnih spornih pitanja, su takođe bili jaki i vlada se našla pod jakim udarom opozicije. Politička situacija je nestabilna jer je vlada morala preuzeti nepopularne korake i pitanje je šta će se ubuduće dešavati po ta dva pitanja, koja bi mogla značajno da otvore perspektivu trajnog dogovora sa Srbijom, tj. neke vrste mirovnog sporazuma, kojeg dosad nema jer Srbija Kosovo i dalje zvanično smatra delom svoje teritorije, iako 16 godina na njemu nema nikakve ingerencije.
Sirijski test
Nepunih pola godine nakon talasa kosovskih izbeglica su male grupe izbeglica iz Sirije vidljive oko autobuske stanice u Beogradu, počele narastati i pretvorile obližnje parkove u privremene izbegličke kampove. Umesto grupa mladića koje su se prethodnih meseci mogle videti, stizale su čitave porodice sa malom decom, stari i bolesni ljudi. Mesecima vlasti u Srbiji nisu reagovale i tek su grupe građana, samoorganizovano, započele akciju pomoći izbeglicama u prolazu. U međuvremenu su mađarske vlasti preprečile put koloni izbeglica izgradnjom zida na granici sa Srbijom i svojom brutalnošću spram izbeglica navukle bes i gađenje pristojnog dela sveta.
Mađarskom blokadom granice sa Srbijom desilo se ono što se moralo desiti, kolona ljudi je krenula ka Hrvatskoj, kao jedinoj alternativnoj ruti ka zapadnoj Evropi. Nakon nekoliko dana prihvata ljudi, hrvatske vlasti su zaključile da je izbeglica previše i da ih Srbija mora slati ka Mađarskoj (na zatvorenu granicu!?) ili ka Rumuniji (ka istočnoj Evropi). Kako se to nije desilo (a nije potrebno mnogo pameti da se zaključi da se to neće dogoditi), hrvatska vlada je kao znak odmazde spram Srbije zatvorila granicu za teretni saobraćaj iz Srbije, da bi nakon nekoliko dana Srbija uradila istu stvar za hrvatsku robu i teretni saobraćaj iz Hrvatske. Kulminacija dotadašnje eskalacije je postignuta zabranom prelaska u Hrvatsku svim građanima Srbije i vozilima iz Srbije. Nekoliko sati kasnije je zabrana svedena samo na vozila. Svo to vreme, talas izbeglica koji je navodno bio uzrok, je nastavljen kao i pre toga.
Udri po susedu
Teško shvatljiva eskalacija netrpeljivosti između Srbije i Hrvatske je izazvana neodgovornim i neprimerenim ponašanjem uglavnom hrvatskog premijera, ali i pojedinaca iz srpske vlade, u čijim repertoarima su se našli rasistički vicevi, omalavažavajuće opaske, tj. rečnik i sveukupno ponašanje svojstveni (političkim) siledžijama. Očigledno odsustvo političke kulture, eksploatacija najnižih strasti i mržnje, koje neki objašnjavaju predstojećim izborima u Hrvatskoj (a mržnja spram Srba, očito doprinosi rastu rejtinga), naslovne strane novina u Srbiji koje govore o započinjanju rata, koje hrvatskog premijera nazivaju idiotom[1], dovele su do buđenja straha među običnim ljudima.
Ako se iz perspektive zapadne Evrope čini logičnim da postoje ozbiljni nedostaci u demokratskoj kulturi u Srbiji, zemlji kandidatu za članstvo u EU, koja kao i Turska u poslednjih mnogo godina, čeka da otvori pregovore za članstvo, postavlja se pitanje šta je sa Hrvatskom.
“Evropski” poticaj bujanju fašizma
Hrvatska je članica EU već preko 2 godine. Od tog trenutka je postalo mnogo vidljivije prisustvo mržnje i brojni ispadi usmereni pre svega spram Srba, što onih koji su kao manjina građani Hrvatske ili onih koji žive u susednim zemljama. A ta vidljivost je ostvarena pasivnošću i kukavičlukom vlasti da se suprotstavi ispadima kojima nije mesto u demokratskoj zemlji. Štaviše, može se reći da je koketiranje sa ekstremnom desnicom koja baštini ideologiju ustaša iz Drugog svetskog rata, postalo uobičajena praksa, te se otišlo i korak dalje, na podsticanje takvog divljanja.
Tako je moguće da se na zvaničnu proslavu Dana pobede 5.8. priređuje koncert Tompsona (poznatog po proustaškim ispadima), da masa viče “Ubij, Srbina”, a da vest postaje novinarka koja se tome usprotivila javno. Lomljenje i skidanje natpisa na srpskom jeziku u onim delovima Hrvatske u kojima ih ima dovoljno za korišćenje ovog ustavnog prava, je postalo uobičajena praksa, a u protekloj godini se otišlo korak dalje time što je većina u regionalnoj skupštini proglasila ustavom zaštićeno pravo nevažećim na toj teritoriji. Hrvatsko bujanje mržnje je direktna posledica poslednjeg rata koji se veliča kao sveti i u kojem nema mesta za pomen i saosećanje sa hrvatskim građanim srpske nacionalnosti koji su proterani u ogromnom broju, čime je u velikom delu Hrvatske potpuno i trajno promenjena etnička slika. Prilikom prijema Hrvatske u EU, sve ovo nije bila tema, preko toga se šutke prešlo i ovo što sada vidimo je stvarno tužno stanje jednog društva izluđenog ratom, strahom, mržnjom, koje zagovara silu kao rešenje problema, društvo otupelo na patnju drugih.
Ono što treba biti posledica, osim očiglednog gubljenja ugleda i uticaja Hrvatske unutar EU, jeste učenje lekcije za budućnost. U Srbiji takođe postoje fašističke ideologije, vređanje žrtava drugih, omalovažavanje i mržnja spram manjinskih zajednica i susednih naroda. Nije dovoljna deklarativna ograda, potrebno je poštovanje zakona o zaštiti usvojenih društvenih vrednosti. Ako je u momentu krize moguće zatvaranje očiju na govor mržnje u medijima (spram Hrvatske i Hrvata), ako je moguće uporno tolerisanje govora mržnje spram u srpskoj javnosti još omraženijih Albanaca, onda to govori o (ne)demokratskoj kulturi Srbije.
“Posle mene potop”
Mukom građeni mostovi saradnje i poverenja, koje još od vremena rata do danas grade retke mirovne grupe a na koje su se sa državne strane po prvi put nadovezali prethodni predsednici Hrvatske i Srbije, Josipović i Tadić, njihovim naslednicima nisu ni jasni, ni potrebni. Slepa samozaljubljenost, pogrešne predstave o sopstvenoj veličini a nebitnosti svojih suseda, pretnje silom, maniri su politike devedesetih koja je dovela do rata, masovnih ubistava, etničkih čišćenja i preseljenja ogromnog broja ljudi. Maniri koje je u ovoj situaciji pokazao hrvatski premijer Milanović, koje u brojnim prilikama pokazuju pojedini ministri vlade Srbije i predsednik države, a povremeno i premijer, nesumnjivo odgovaraju onima koji su početkom devedesetih započeli i vodili rat. A istini za volju, mora se napomenuti da su brojni sadašnji srpski zvaničnici svoje karijere izgradili upravo u to vreme. No, oni nisu iznenađenje, neki od njih su puno naučili i ponešto promenili, neki nisu. Ono što šokira je da nova generacija političara u Hrvatskoj i Srbiji pokazuje iste sklonosti iracionalnom, samoživom i bahatom ponašanju, koje je sramota za svako društvo na kugli zemaljskoj.
Rat je gotov, idite kući!
Ozbiljna mirovna akcija protiv militarističkog obeležavanja “Dana pobede” u Hrvatskoj, sprovedena je tako što su na plakatima kojima se pozivalo na vojnu paradu, postavljani natpisi “Rat je gotov, idite kući”. Centar za mirovne studije (CMS) je sproveo ovu akciju i učinio vidljivim da postoji otpor duhu militarizma i trijumfalizma kakav se u Hrvatskoj sa velikom pažnjom i pod pretnjom sile gradi od rata do danas. Vest o akciji su preneli brojni mediji u Srbiji, što je značajno doprinelo razgradnji slike da su “Svi Hrvati isti”. Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije je ovako pojasnila akciju:
“Centar za mirovne studije je već u nekoliko navrata sa svojim izjavama za javnost podsjetio Vladu i Predsjednicu da je apsolutno neprihvatljivo i nepotrebno da se u društvu koje je nedavno prošlo ratne strahote na ulicu izvlači vojska. Hrvatskom društvu nije potrebna militarizacija, već suočavanje s prošlošću i gradnja mira. Neprihvatljivo je na ovaj način obilježavati Oluju, u kojoj je stotine ljudi izgubilo živote, bilo protjerano, nestalo…“[2]
Bravo za CMS!
Čiji je ovo teror?
Protekla godina je bila burna i u Makedoniji, gde je na proleće opozicija pokrenula obelodanjivanje prisluškivanih razgovora vladinih zvaničnika koji otkrivaju korupciju i zloupotrebu položaja zapanjujućih razmera. Ipak vlada je odolevala mesecima i odugovlačila sa ostavkom, optužujući opoziciju za nezakonito prikupljanje podataka, ne negirajući sam sadržaj razgovora. Politički klijentelizam, prisutan u Makedoniji je po inerciji težio da sačuva status quo ali su svakodnevne demonstracije građana izvršile ogroman pritisak i režim je popustio, dogovoreni su novi izbori i prelazna vlada. Važan detalj procesa borbe pritisaka je veliki oružani incident početkom maja u Kumanovu, gradu na granici sa Kosovom i sa Srbijom, u kojem je poginulo 22 ljudi, a 37 ranjeno, a za napad i sukob sa policijom vlada je optužila terorističke grupe sa Kosova. Ovaj pokušaj skretanja pažnje javnosti na strah od međuetničkog sukoba, građani su prozreli i ubrzo je prevladalo uverenje da su incident, po svemu sudeći, režirali iz vlade. U čvor svezani sukob sa Grčkom oko imena države je opstao, a makedonska vlada je u svom mandatu dala sve od sebe da ga produbi, proizvodnjom “makedonske istorije” uz pomoć helenskog kulturnog nasleđa.
Srebrenički teg
U Beogradu je u julu zabranjen skup “Sedam hiljada” organizovan od strane grupe građana-ki koji su želeli da na simboličan način obeleže komemoraciju srebreničkog genocida, time što bi ispred parlamenta veliki broj ljudi (do 7000) legao zajedno na zemlju.
Samo dan kasnije, srpski premijer, sa bremenom transformisanog bivšeg pripadnika fašističke ideologije je prisustvovao obeležavanju 20-godišnjice genocida u Srebrenici. Ovaj dobar potez, uparen sa odličnim prijemom na koji je naišao od strane porodica žrtava i gradonačelnika Srebrenice, je pao u medijsku senku zbog napada na njega koji se umalo završio linčom. Umesto o gestu pomirenja u Srbiji su mnogi, a posebno agresivni i provokativni ministar vlade Srbije Vulin, preuveličavajući govorili o atentatu i zaveri. Ipak ponajviše smirenom reakcijom samog premijera Vučića, u narednom periodu je uložen trud za demonstraciju političke volje za saradnjom i posvećenost procesu pomirenja. Nažalost unutar BiH, sukob predsednika Republike Srpske Dodika, koji autokratski vlada i uporno provocira razdor i seje nepoverenje i strah, nastavlja sa takvim delovanjem. Bosanski čvor ostaje nerazrešen i umesto traženja konstruktivnih puteva prevazilaženje za čim se oseća velika potreba, uporno se pada u stare matrice generalizacija, mržnje i straha.
Neometanje
Krajem avgusta 2015 u Beču je potpisan sporazum između Albanije, BiH, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije kojim se obavezuju na međusobno neometanje na putu pridruživanja EU. To jeste važan sporazum i može preduprediti opstrukciju kakvu Grčka vrši kada je u pitanju Makedonija, odnosno kakvu će gotovo izvesno vršiti Hrvatska kada je u pitanju Srbija. Poziv dvema susednim EU zemljama (misli se na Hrvatsku i Grčku) da pristupe sporazumu je ostao bez reakcija za sada.
Romeo i Julija na albanskom/srpskom
U režiji Mikija Manojlovića u Beogradu i u Prištini je igrana dvojezična predstava Romeo i Julija u kojoj igraju srpski i albanski glumci i glumice. Uz policijsko prisustvo, predstava je odigrana u Narodnom pozorištu, što je poslalo važan signal od stereotipa zatupljenoj javnosti u obe sredine, da je saradnja ne samo moguća već preko potrebna, štaviše, da je saradnja prirodno stanje normalnosti, a ne obrnuto. Ma koliko jedna pozorišna predstava imala ograničen domet i uticaj, posebno Srbija i Kosovo vape za gestovima dobre volje, naklonosti, saradnje, dijaloga. Posle silne mržnje koja je izašla na videlo tokom i nakon prekinute fudbalske utakmice u Beogradu između Albanije i Srbije, važan je svaki mali korak koji vodi obuzdavanju te mržnje.
Nenad Vukosavljević
[1] Ne ulazeći u tačnost navoda, mora se naglasiti da je takav uvredljiv ton zapravo govor mržnje i neprihvatljiv za medije. Ipak u klimi mržnje, vlastima u Srbiji nije palo napamet da takvo ponašanje sankcionišu.
[2] http://www.index.hr/vijesti/clanak/rat-je-gotov-puhovski-preskupo-placamo-milanovicevo-bjezanje-od-zvizduka-u-kninu/833958.aspx
Bosna i Hercegovina: Od Daytona tri putića
Jedna od perspektiva iz kojih se može posmatrati društveni kontekst u BiH je perspektiva međunarodne zajednice. Za međunarodnu zajednicu „projekat“ zvani Bosna i Hercegovina je relativno uspješna priča, u kojoj je dejtonskim sporazumom zaustavljen brutalan rat, sličan onima koji se dešavaju trenutno na Bliskom Istoku.
Bitno je imati u vidu kontinuitet prisustva međunarodnih institucija u formi OHR[1]a i PIC[2]a, stranih sudija na Sudu BIH, EUFOR[3]-a, … , koje simbolišu svojevrsnu „hodalicu za bebu“ zvanu država BiH. I zanimljivo, niko ne umije da procijeni da li bi „beba“ znala hodati bez „hodalice“. U tom smislu, može se reći da političko uređenje u BiH, kao svojevrstan dugodišnji protektorat, još ne daje znake samostalnog djelovanja. Vrlo često ured OHR-a, EU institucije ili ambasade uticajnih zemalja intervenišu, pokreću inicijative i donose sudove o temeljnim pitanjima i problemima ovog društva. A to što se nema povjerenja u ovdašnje političke lidere, da mogu samostalno da upravljaju složenim državnim aparatom, vrlo je razumljivo s obzirom na razne vrste problema koje stvaraju, odnosno ne rješavaju. Da ne zaboravimo tu povremenu nepredvidivost političkog djelovanja, od predivnih slatkorječivih humanih poziva na suživot i harmoniju ujutro, do očiglednog šovinizma nekad popodne u toku dana.
Taj proces preuzimanja punog suvereniteta se, u međunarodnim političkim krugovima, naziva prelazak iz dejtonske u briselsku fazu BH države.
Za većinu lokalnih ljudi nastavlja se agonija ekonomske i druge nesigurnosti, ali za razliku od prošlogodišnje pobune na ulicama gradova, opet smo u situaciji da štrajkuju ili se bune samo direktno ugroženi radnici državnih firmi koje su u fazi propadanja.
Generalno govoreći, nema očekivanog ekonomskog razvoja niti suštinskih društvenih promjena, a za reformu Ustava, za koju mnogi kažu da je ključni problem države, nema potrebne političke volje ni kapaciteta.
Međunacionalna previranja i sukobi oko političkih rješenja, koji proizilaze iz različitog odnosa prema prošlosti i budućnosti ove zemlje, još uvijek su gotovo svakodnevno prisutni u javnosti. Pojavljuju se, istina, povremeni pokušaji konstruktivnog dogovora, poticani od međunarodnih faktora, od prudskog sporazuma do posljednje njemačko-britanske inicijative, koji završavaju bez vidljivih rezultata. Naši političari vole reći da treba „zalediti“ teška pitanja o kojima se ne slažemo a pokrenuti procese razvoja ekonomije i evrointegracija. Međutim, već na prvom iskušenju, kada probaju da formiraju vlast, „zaledi“ se čitav sistem.
Niz događaja u prethodnoj godini, koji su povezani sa različitim odnosima i sentimentima prema ratnoj prošlosti, podsjećaju koliko su još uvijek oštre granice podjela.
U oktobru 2014. imali smo parlamentarne izbore. Dug proces formiranja vlasti je nešto što se smatra očekivanim. Ponavlja se situacija da vlade formirane na državnom i entiteskom nivou nisu sastavljene od istih partija što ima za posljedicu otežano donošenje i provođenje odluka. Dešava se, na primjer, da stranke koje imaju vlast na entitetskom ili kantonalnom nivou, bojkotuju da provode programe i odluke sa višeg nivoa vlasti, na kojem one čine opoziciju.
Prije par mjeseci federalnu vladu je napustio jedan koalicioni partner, pa se sada traže novi. Opet smo bez stabilne vlade i gomila neophodnih procesa će pričekati, a kao da se više niko oko toga pretjerano ne brine. Izgleda da je jedino važno da se zadovolji nacionalni „ključ“, da se osigura nastavak kreditiranja od strane MMF-a i u skladu s tim usvoje mnogobrojni budžeti.
Vlada Republike Srpske je najavila organizovanje referenduma koji bi mogao imati određenog političkog uticaja na moguće reforme pravosuđa. Sadrži sugestivno pitanje za građane RS: „Da li podržavate neustavno i neovlašćeno nametanje zakona od visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno nametnute zakone o Sudu i Tužilaštvu BiH i primenu njihovih odluka na prostoru Republike Srpske?“
Taj prijedlog je već ušao u sistemsku proceduru, pa je nakon veta Bošnjaka u Vijeću naroda RS, Ustavni sud odobrio njegovu realizaciju, ali se cijela priča pod pritiskom OHR-a vratila u okvire tzv. sistemskog dijaloga o BH pravosudnom sistemu, koji se dešava ovih dana u organizaciji OSCE-a. Vlada Republike Srpske je najavila je raspisivanje i drugog referenduma: referendum o izdvajanju, najavljen je za 2017. godinu, ukoliko se ne promijene odnosi unutar BiH, kao i odnos međunarodne zajednice prema RS-u čiji se integritet neprestano ugrožava. Ovaj referendum su mediji relativno izignorisali, smatrajući ga politikanstvom i spinovanjem, a opozicija u RS ga je maltene ismijala.
Za to vrijeme, u stvarnom životu, u aprilu se desio napad na policijsku stanicu u Zvorniku u kojem je ubijen policajac Dragan Đurić i ranjena dvojica njegovih kolega. Stradao je i napadač Nerdin Ibrić, mladić koji je rođen 1991. godine, a čiji je otac ubijen u Zvorniku 1992. godine. Tužno, tragično i simbolično je da je i otac ubijenog policajca takođe poginuo u ratu.
Što se tiče motiva za napad, sumnjalo se da je Ibrić bio indoktriniran od strane pripadnika islamističke grupe od kojih su neki uhapšeni, pod sumnjom da su ga podsticali na napad. Neki su smatrali da je dio motiva za napad želja za osvetom za smrt oca.
Važno je pomenuti primjer vrlo razumnog djelovanja načelnika opštine, Zorana Stevanovića, koji je nakon napada smirivao nastale tenzije i ohrabrivao Bošnjake da se vrate na posao, pošto su oni, u strahu od osvete, bili zabrinuti za svoju sigurnost.
Napad je okvalifikovan kao teroristički čin, odnosno kao napad na institucije države. Policija Republike Srpske je nakon toga uhapsila, pa pustila na slobodu desetine Bošnjaka pod sumnjom da su u vezi sa terorističkim organizacijama.
Sljedeći hladni tuš uslijedio je u julu ove godine kada je obilježeno 20 godina od genocida u Srebrenici. Događaju je prisustvovao veliki broj zvaničnika iz regije i svijeta. Nažalost, događaj će ostati upamćen po napadu na premijera Srbije, Aleksandra Vučića, koji je došao da oda poštu žrtvama. Umalo se dogodio pravi linč kada je gomila ljudi krenula da baca kamenje, a obezbjeđenje, na jedvite jade, uspjelo je da skloni premijera u automobil i bukvalno pobjegne iz Potočara. Propusti u organizaciji i obezbjeđenju događaja su bili očigledni i u toku su postupci protiv odgovornih ljudi kao i kolovođa samog napada. Jedan od mogućih motiva za napad je uloga Vučića u ratu, odnosno njegovo političko djelovanje u ratnom i poslijeratnom periodu, zasnovano na radikalnom srpskom nacionalizmu, od čega se nije jasno distancirao tokom premijerskog mandata. Međutim, ovaj napad je osujetio korist koju su posjeta Vučića i iskazana dobrodošlica majki Srebrenice mogli donijeti pomirenju. Naime, simbolički je važan momenat kada čovjek koji je podržavao ideologiju koja je posredno i dovela do genocida, dolazi da se pokloni tim žrtvama. U njegove lične motive niti se može, niti treba da se ulazi. Utješno je, nakon svega, da su politički predstavnici Bošnjaka, zatim pojedina udruženja Srebreničana, kao i organizatori događaja, uputili izvinjenje premijeru Srbije zbog napada.
Ovakvoj atmosferi sigurno je doprinijelo neusvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a, zbog veta uloženog od strane Rusije, čemu je prethodilo intenzivno lobiranje od strane Srbije i Republike Srpske.
U ovom periodu dešava se i hapšenje Nasera Orića u Švajcarskoj, prema Interpolovoj potjernici, na osnovu optužnice Srbije za ratni zločin počinjen nad Srbima u okolini Srebrenice. Orić, inače ratni komandant Armije BiH u Srebrenici, izručen je sudskim organima Bosne i Hercegovine, a samo ovo hapšenje je takođe doprinijelo tenzijama koje su pratile obilježavanje godišnjice. Bilo je čak i najava otkazivanja komemoracije, u slučaju da Orić bude izručen Srbiji. Taj slučaj izaziva dosta kontraverzi jer postoje sumnje da su Orićeve jedinice počinile ratne zločine nad srpskim stanovništvom, dok istovremeno, za mnoge Bošnjake on predstavlja heroja rata, kojeg je Haški tribunal oslobodio krivice. Protiv Orića je podignuta optužnica pred Sudom BiH, pa će vjerovatno biti još mnogo rasprava oko ovog slučaja. Cijeli niz događaja oko srebreničke komemoracije, kao i napad u Zvorniku, jasno nam govori koliko je još za ovdašnje prilike važna i relevantna dimenzija suočavanja s prošlošću i rada na pomirenju. Vrlo lako se dio javnosti, u ovakvim okolnostima, vraća na pozicije i sukobe iz ratnog perioda i to nam govori da imamo još mnogo toga napraviti da bismo imali mirniju budućnost na ovim prostorima. Važno je da dosta ljudi to prepoznaje i da je bilo dosta smirujućih reakcija, kako među običnim ljudima, načelnicima opština, pa čak i političkim liderima koji su se potrudili zajedno, s pomirljivim porukama, obratiti javnosti. Bilo bi dobro kada bi iz ovog i sličnih slučajeva izvlačili pouke i pokretali dijaloge, umjesto bezrezervnog navijanja za „naše“ heroje i traženja pravde samo za „naše“ žrtve.
Lijep i važan događaj bio je dolazak Pape Franje u Sarajevo, u junu 2015. Bilo je zadovoljstvo vidjeti i čuti ovog čovjeka koji već neko vrijeme na globalnom planu šalje drugačije poruke od onih na koje smo navikli od vjerskih poglavara. Od kritike materijalizma i neoliberalnog kapitalizma, preko zalaganja za siromašne, slabije i ugrožene, pa do otvorenog poziva protiv mržnje zbog različitosti i svih vrsta ratova i nasilja. Za ljude u BiH Papa je imao slične poruke, uz podsjećanje da su teška vremena iza nas i da je izgradnja mira naš put. Važno je bilo čuti da i Papa vrlo jasno govori o putu izgradnje mira, na kojem se i mi, u našem radu, trudimo biti.
Izdvojio bih jedan citat iz njegovog govora koji ilustruje bit poruke: „U ovoj zemlji, mir i sloga među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, te poticaji kojima se u posljednje vrijeme njeguje taj sklad, kao i srdačni i bratski odnosi između muslimana, Židova i kršćana imaju važnost koja seže daleko izvan granica Bosne i Hercegovine… Svi bismo trebali prepoznati naše temeljne ljudske vrijednosti, kako bismo se uspješno suprotstavili divljaštvu onih koji bi od svake različitosti htjeli stvoriti priliku za nasiljem. U ime se ovih vrijednosti može i mora surađivati, graditi i razgovarati, opraštati i s njima rasti“.
Nažalost, u proteklom periodu smo imali niz napada na povratnike i vjerske objekte u Livnu, Sarajevu, Tomislavgradu. U bosanskim crnim hronikama možete često naći slučajeve vezane za međuetničko nasilje. Kada je nedavno ubijen povratnik u Prijedoru, za kojeg se kasnije ispostavilo da je stradao u kriminalnom obračunu, mnogi su rekli: „Dobro je pa nije na nacionalnoj osnovi“. I stvarno su u pravu, kad je Bosna u pitanju.
U mirnoj Bosni ima napretka i vidljivog i nevidljivog. Ljudi se mijenjaju, neki nabolje neki nagore, tranzicija je u toku i puno se gradi, ali uvijek sa malo baruta u malteru.
Adnan Hasanbegović
[1] OHR – Office of High Representative/ Ured visokog predstavnika
[2] PIC – Peace Implementation Council/Vijeće za implementaciju mira. PIC se sastoji od 55 zemalja i organizacija koje na različite načine pružaju potporu mirovnom procesu – osiguravajući financijska sredstva, dajući trupe u sastav EUFOR-a, ili izravno provodeći operacije u Bosni i Hercegovini. PIC visokom predstavniku daje političke smjernice.
[3] EUFOR – Vojna operacija NATOa u BiH, pokrenuta je 2. 12. 2004. i otada doprinosi održavanju sigurnog i stabilnog okruženja u BiH.
Dvije decenije nakon okončanja rata hrvatsko društvo i dalje je radikalizirano i duboko podijeljeno. Političke su okolnosti dominantni činioci svakodnevice. Život se od septembra 2014. do septembra 2015. mjerio predizbornim turnusima. Stječe se dojam da je gotovo svaki postupak vlasti i oporbe uvijek činjen s predumišljajem pozitivnog ishoda u izbornoj noći. I tzv. lijevi i desni na krajnje sličan način procijenjivali su da će im inzistiranje na nacionalističkoj retorici, podilaženje ili u najmanju ruku nesukobljavanje sa crkvenom i veteranskom elitom donijeti glasove. Sudeći prema ponašanju većine političkih struktura prosječni glasač u Hrvatskoj je prije svega zainteresiran za konačni ishod prošlosti, osobito one od Drugog svj. rata do danas, a kudikamo manje za očuvanje makar minimalnog egzistencijalnog dostojanstva.
Nakon što je javnost razgibana nasilnom antićiriličnom kampanjom doista je u 2015. postala područjem bespoštedne političke borbe u kojemu su i posve marginalizirani pojedinci dobijali najbolja mjesta, bilo na državnoj televiziji bilo na predsjednicinoj inauguraciji. Emitiranje priloga u kojima deklarirani fašisti poput Dražena Keleminca, predsjednika Autohtone hrvatske stranke prava, dobijaju mogućnost da prijete i potiču na nasilje i netoleranciju spram predstavnika srpske manjine doista su postali uobičajeni način izvještavanja sa svih događanja sa antifašističkim predznakom. Demokratija u nas je prije svega pravo da se javno iznose fašistički stavovi. Po takvim stavovima pamtićemo i emisiju „Piramida“ voditeljice Željke Ogreste koja se emitirala na nacionalnoj televiziji. Zapravo u analizi govora mržnje u 2015. godini gotovo da su nestale čak i one zdravorazumske nijanse između srednjestrujaških medija i opskurnih i nekontroliranih portala. O profesionalizmu u medijima ne treba ni govoriti u godini u kojoj se prijetilo otkazima vrsnim perima poput Borisa Pavelića (Novi list) i Davora Krile (Slobodna Dalmacija) i u kojoj se ta prijetnja ostvarila kada je u pitanju Boris Dežulović. S druge strane, tradicionalna fašistička kontaminiranost hrvatskog sporta je postala prepoznatljiva i izvan granica Hrvatske. Svastika na Poljudu u lipnju bila je iznenađenje tek rijetkima.
Ključni dionici hrvatskog pravosuđa gotovo da su se nadmetali u oslobađajućim presudama i puštanjima na slobodu. Kao u kakvom naopakom kabareu u revijalnom tonu redale su se olakšavajuće okolnosti, uspjeli štrajkovi glađu, proceduralne greške. Branimir Glavaš je tako pušten na slobodu nakon što je izvanraspravno vijeće Županijskog suda uvažilo argumente odbrane. Dobar dio hrvatske javnosti se solidarizirao sa osuđenim ratnim zločincem dok su njegove žrtve sasvim zaboravljene. Zaboravljeni su i mučeni i ubijeni na teritoriji Pakračke Poljane i Zagreba 1991. budući da je optužnica Tomislavu Merčepu znatno ublažena. No, sasvim sigurno da u 2015. godini titulu neočekivanog obrta odnosi oslobađajuća presuda Josipu Miljku, predsjedniku Hrvatske čiste stranke prava, od optužbi prijetnji smrću ravnateljici Javne ustanove spomen-područja Jasenovac. Primorana da privatno podigne tužbu uslijed nereagiranja kutinskog tužilaštva, ravnateljica se morala suočiti ne samo sa oslobađajućom presudom već i sa sučevim satom povijesti o tome kako je upitan ne samo poimenični popis žrtava već i sam karakter logora u Jasenovcu.
Dvadesetogodišnji proces revizije povijesti kulminirao je u 2015. godini osnivanjem Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Vođeno Stjepanom Razumom, direktorom Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, Društvo krajnje neskriveno i bez minimuma etičkih i principa znanstvene metodologije, objavljuje i promovira niz neistina i to diljem Hrvatske u sjemeništima i duhovnim centrima Katoličke crkve. Većina aktivnosti ovog Društva se oslanja na socijalne kapacitete župa iako je i suradnja sa lokalnim i županijskim vlastima vrlo često uobičajena. Primjerice članovi Društva govorili su na javnoj tribini u Glini upravo na mjestu nekadašnje pravoslavne crkve, mjestu zatočenja i posljednjeg traga o životima oko hiljadu ljudi 1941. Sasvim je jasno kakva može biti atmosfera u gradu u kojemu se zbog komemoriranja žrtvama ustaškog režima kažnjava srpsko vijeće i to drastičnim umanjivanjem sredstava, u kojemu danas živi tek jedna osoba židovske vjeroispovjesti i u kojemu se na javnim mjestima govori afirmativno o Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Obzirom da povratak retorike devedesetih traje već nekoliko godina, u 2015. se osjetio zamor i zasićenost. Potreba da se intervenira ili makar reagira na govor mržnje, kršenje ljudskih prava i diskriminaciju postala je gotovo svakodnevna. Anonimne prijetnje i opskurne peticije slijede svima onima koji iznose drugačija mišljenja i gledišta o hrvatskoj prošlosti. Zanimljivo je da je taj val diskvalificiranja Drugačijeg mišljenja pokrenut početkom oktobra 2014., smjenom Dejana Jovića, savjetnika tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića. U maniru većine lijevo deklairiranih političara predsjednik Josipović nije izdržao pod pritiskom hrvatske javnosti koja je osudila mogućnost znanstvene odnosno u svakom slučaju drugačije interpretacije referenduma za samostalnost. Usamljeni broj udruga te gotovo nitko sa sveučilišta nije se usudio osuditi linč i anonimne prijetnje. Javnost ne samo da je ostala nijema već je navijačkim kolumnama dala svoj doprinos pritisku. Vjerojatno najjasniju sliku o mentalitetu većine i kapacitetima netolerancije daje status redatelja Olivera Frljića u hrvatskoj javnosti. Njegov puni angažman vraćanja kazališta narodu, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, doista je na konstatnom udaru riječkih ekstremno desnih i veteranskih grupa. Prizor u kojemu policija osigurava pozorišnu predstavu „Trilogija o hrvatskom fašizmu“ ili javnu tribinu „Drugi rat“ doista ukazuje na odsustvo procesa suočavanja s prošlošću i diskurs isključivosti.
Svojevrsnu dezorijentiranost građanskog društva donekle je ublažilo osnivanje širokih platformi i njihovo djelovanje. Antifašistička liga Republike Hrvatske i inicijativa Svi mi-za Hrvatsku svih nas imaju za cilj ravnomjerniju raspodjelu tereta suočavanja sa fašistoidnim fenomenima, kršenjima ljudskih prava i svim drugim oblicima strukturalnog nasilja koje se provodi nad hrvatskim građanima i građankama. Akitvnosti platformi su u 2015. varirale od obilježavanja Dana ljudskih prava u mjestima poput Gline u kojemu se otvoreno i bez zadrške veliča ustaški pokret i negira istinski karakter NDH do obilježavanja godišnjice Kristalne noći u Zagrebu i Vukovaru. Dodatnog optimizma ulila je spontana reakcija velikog broja građana na humanitarnu izbjegličku krizu. Solidarnost nalik onoj kada se prikupljala pomoć za poplavljena područja pokazuje da unatoč svim negativnim trendovima i dalje postoji potencijal za građansku participaciju i eventualno građansku hrabrost.
I mada je veliki broj događanja obilježio kraj 2014. i veći dio 2015. godine sasvim je sigurno da će ovaj period biti upamćen po eskalaciji nezadovoljstva ratnih veterana i stopostotnih invalida. Pobuna je kulminirala negdje u vrijeme početka predsjedničke kampanje i hapšenja Milana Bandića gradonačelnika Grada Zagreba. Predvođeni Josipom Klemmom i Đurom Glogoškim okupirali su plato ispred Ministarstva branitelja i postavili, sada već antologijski šator iz kojeg su redovito slali poruke tzv. „nenarodnoj“ vlasti, prijetili nasiljem i samoubojstvima. Teško je potisnuti sjećanje na izjave župnika koji je u istom tom šatoru na božićnoj misi govorio o tome kako rat još uvijek nije gotov. Ratni veterani su između ostalog zahtjevali smjenu ministra Matića i njegovog tima. Unatoč golemom pristisku Vlada RH je stala iza svog ministra. No, činjenica je isto tako da je nekažnjavanje bespravno postavljenog šatora, kršenja niza odredbi Zakona o javnom okupljanju te čl. 325 Kaznenog zakona o poticanju na nasilje i mržnju i upotreba govora mržnje pokazao radikalne limite vladajućih u odnosu spram desno odnosno ekstremno desno orijentiranih političara i njihovih vanparlamentarnih pa i nominalno apolitičnih ekspozitura. Naposletku, tzv. Šatoraši uredno su primali svoju poštu upravo na adresu šatora i to neodoljivo podsjeća na onaj kudikamo benigniji štos u kojemu pošiljaoc adresira sa ZNA IH POŠTAR. U ovom slučaju to nimalo nije smiješno.
Prosvjed branitelja sa produženim djelovanjem svakako je dodatno otežao i predsjedničku kampanju u kojoj je današnja predsjednica pokazala ipak neočekivane političke afinitete obzirom da je između ostalog koalirala sa ranije pomenutim Josipom Miljkom. Kampanja je u potpunosti rehabilitirala isključivu retoriku splitske rive iz 2001. kada je okupljeno mnoštvo disalo kao jedan za ratnim zločincem Mirkom Norcem. Sanaderovo doba političkih korektnosti je u kampanji svedeno na minimalno utuživ govor koji je već u izbornoj noći euforično manifestirao glumac Božidar Alić proslavljajući pobjedu HDZ-ove kandidatkinje kao konačnu pobjedu nad „srbofilskom i četničkom strujom“. Bogobojazno kretanje po skali hrvatstva, zajedništva i antiintelektualnog banaliziranja građanskog statusa odgovaralo je senzibilitetu većine kandidata i dalo je naslutiti da će se na inauguraciji sa pozivnicom zateći osuđivani za zlouporabu narkotika, deklarirani fašisti kao i osobe kojima se sudi zbog ratnih zločina.
Kao što to obično biva ovakva politička logika ima niz vrlo konkretnih financijskih posljedica. Nevjerojatni su iznosi potrošeni za pripremu i realiziranje vojnog mimohoda na godišnjicu Oluje, kao i za naknadno popravljanje cesti u prestonici, posebice kada se usporede sa strogim kriterijima za obnavljanje poplavljenih kuća u Gunji koji oštećeni moraju ispuniti. Fiskaliziranje nacionalističkog zanosa ide teško i u slučaju naplate poreza na dodanu vrijednost zarade sa koncerta Marka Perkovića Tomspona na godišnjicu Oluje u Kninu. Višak emocija i proizvodnja iracionalnosti posebice je očita u odnosu Ureda Predsjednice i Vlade RH. Kompromitiranje kandidature potpredsjednice Vlade RH, Vesne Pusić, za generalnu tajnicu UN-a jedan je od najjasnijih primjera do koje se mjere stranački interesi stavljaju ispred nadstranačkih, državnih interesa. No, unatoč tom neuralgičnom odnosu stječe se dojam da su poprilično harmonični u procesu militariziranja hrvatskog društva i to na posve različitim razinama, od iznajmljivanja njemačkih haubica za potrebe mimohoda do uvođenja programa Ministarstva obrane koji je Agencija za odgoj i obrazovanje preporučila svim školama.
Početak školske godine obilježen je vjerskim obredima u javnim, državnim školama u kojima će i ovu 2015/2016. pojedina djeca provoditi u školskim hodnicima dok će njihovi prijatelji boraviti na satu vjeronauka. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u tome ne vidi prisilu niti diskriminaciju kao što se ne nalazi problematičnim naslov „Moj tata spava s anđelima“ autora Stjepana Tomaša na popisu obavezne lektire za šesti razred osnovnih škola. Djelo upitne literarne vrijednosti u kojemu se ustaški pozdrav pojavljuje na velikom broju mjesta sasvim sigurno ne formira mlade ljude u smjeru poštivanja različitosti i razumijevanja građanskih prava i obaveza karakteristično za razvijena demokratska društva kakvo hrvatsko sasvim sigurno nije.
Dogmatski pristup ratu vođenom 1991.-1995. u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, socijal-demokratski konformizam i ideološka ispražnjenost nasuprot partijskoj discipliniranosti i obavještajnim mrežama s desna, ne daju previše motiva i razloga za optimizam. Kolone nesretnih izbjeglica iz ratom zahvaćene Sirije i drugih bliskoistočnih zemalja građane su potakli na solidarnost. Na žalost, militaristički impuls zaštite državnih granica otvorio je još jedno polje političke konfrotacije. Namjesto nepotrebnog histeriziranja humanitarne katastrofe, koju proživljava nebrojeno izbjeglica, valjalo bi razmisliti o uzrocima sve većeg procenta migranata hrvatske nacionalnosti koji su u potrazi za društvima veće socijalne osjetljivosti i ekomonske imaginacije.
Valjalo bi, ali nema tko.
Aneta Lalić
Kosovo: Rumelija, priča u tranziciji
Rumelija je naziv koji je koristilo Osmansko carstvo za Balkan. Upotreba ovog termina je principijelno suprotstavljanje jednostranim narativima….
Živimo u isprepletenom svijetu koji se stalno mijenja. Pa ipak, Balkan ostaje u svom spornom ‘statusu quo’ iako je u ‘tranziciji’.
Petnaest godina nakon rata i sedam od proglašavanja nezavisnosti, Kosovo se još uvijek bori da dokaže svoje postojanje. Ne samo državi Srbiji i međunarodnim strukturama, već i svojim vlastitim državljanima.
‘Međunarodna zajednica’ ne uspijeva stvoriti zemlju, a kamoli društvo, koje je sposobno stati na svoje noge. Kao i u Bosni.
Tako Kosovari, zajedno s drugima na Balkanu, nastavljaju živjeti u spoljašnjem ‘statusu-quo’, ‘statusu’ koji u unutrašnjosti gaji neke dosta dinamične, ali ne tako pozitivne struje. Ove struje valja omogućiti, pa njihova manifestacija nije nasilna (kao Kumanovo u maju 2015.).
Strah od ‘drugog’ (uz rane, također od ‘drugog’) još uvijek obilježava dane, a ekonomska situacija je gora nego devedesetih. Bar za običan svijet. Što se tiče političara i njihovih pristalica, i lokalnih i međunarodnih, oni strah od ‘drugog’ vide kao korisno sredstvo da nešto javno popljuju. A sami ostaju imuni na krizu. Naravno. Imamo osvjedočene kriminalce koji se ističu kao priče o uspjehu ‘novih demokratija’….
Može li biti da je ‘tranzicijski status-quo’ zapravo poželjan? Osoba iz Srbije koju sam nedavno upoznao mi je rekla da možda uopšte nismo u ‘tranziciji’; možda je ‘tranzicija’ stalno stanje našeg uma… Ako se želi tranzicija, onda valja imati viziju.
A za Kosovo nema vizije. Ni za Balkan. ‘Evro-atlantske integracije’ postale su fraza koja se mora izgovoriti u određenom kontekstu, reda radi. Kao što se na engleskom umjesto ‘sretno’ glumcu koji izlazi na binu kaže ‘slomio nogu’. To nije vizija.
U takvoj situaciji gdje se ne zna kamo dalje, donosioci odluka na Kosovu (svih identiteta) ne ispunjavaju zahtjeve svojih funkcija. U sklopu ‘tranzicije’. U februaru ove godine, 40% pokušaja nelegalnog ulaska u Evropsku uniju bilo je iz Kosova…
Donosioci odluka stalno izmišljaju ‘neprijatelje’ na koje će svaliti krivnju i ‘uspjehe’ koje će slaviti. ‘Dijalog između Prištine i Beograda’ proizvodi prijateljske grimase u Briselu, ali ružne uvrede u Njujorku, a na terenu sve goru situaciju…
Sve dok se ne pridržavamo – u najmanju ruku – neke etike, jer je jasno da nema pridržavanja zakona – jedina tranzicija koju ćemo vidjeti će biti kako ovaj ‘status-quo’ postaje još više neizdrživ. Pritom sam ovdje optimističan.
Također, sve dok se ne osvrnemo na vlastitu/e prošlost(i) i ‘nastavimo na nju nešto bolje’, nećemo imati dobro mjesto prema kojem da tranzitiramo. Ovdje sam samo realan.
. . .
Nedavno sam otkrio pjesmu pod naslovom O alithis pothos ton Skipetaron (Stvarna želja Albanaca) koju je napisao Naim Frashëri – učesnik Albanskog narodnog preporoda, i koja je objavljena na grčkom u Bukureštu 1886.:
… Mi, Slaveni, Grci – svi naši susjedi,
Želimo živjeti u skladu i poštovanju…..
…Dišimo i uživajmo slobodu,
Zajedno.
U svojim đačkim danima nisam naišao na ovu pjesmu u narativima koji su nas oblikovali. Bili oni zvanični ili paralelni, ‘naši’ ili ‘njihovi’. A trebala je tu biti. Jer ova stvarnost je postojala i bila dio nas jednako kao i patnje koje smo pretrpjeli…..
Evo još jedne pjesme, ovaj put albansko-italijanskog pjesnika Ernesta Koliqija (1903-1975)
Skupljajmo legende kroz vijekove,
zajedno.
Ulazimo u historije
i razotkrijmo hronike, zajedno…
. . .
Uistinu, šta su naše historije? Kako zvuče unutar granica naših samodoživljenih identiteta, ali i izvan njih – u onom prostoru izvan ispravnog i pogrešnog? Usuđujemo li se dekonstruirati naše vlastite (iskonstruisane) historije?
Ko god da smo, ili mislimo da jesmo – ako bar ne pokušamo odgovoriti na takva pitanja i dalje nećemo moći da nađemo vlastiti prostor u ovom nevjerovatno isprepletenom svijetu koji se stalno mijenja.
Abdullah B. Ferizi
Makedonija: Së bashku. Заедно.[1]
Pre nekog vremena ja i poznanik iz Novog Sada nađemo se usred grupe policijskih specijalaca koji se trčeći raspoređuju u kordon ka čaršiji u Skoplju. Sa čaršije se čuju glasni uzvici, malo kasnije vidimo i pretežno mlade ljude sa albanskim zastavama. Sklonili smo se iz gužve, nije se moglo proći, te se vraćamo preko Kamenog mosta. Boro, kaže mi on, Makedonija se raspada! Šta pričaš čoveče, ovako Makedonija opstaje, odbrusim mu. Ne pamtim jesmo li/koliko raspravili dalje, davno je bilo, ali sam se više puta vraćao na ovo, kao nekakav test moje percepcije, on je pametan i dobronameran čovek.
Još uvek mislim da je problem u doživljaju simbola i političkih pitanja „drugih“ u javnom prostoru (u konkretnom slučaju, albanskih). Predugo se iza građanske fasade odvijala većinska (makedonska) nacionalna agenda, te se svako pojavljivanje drugih simbola i politika u javnom prostoru predstavljalo kao pretnja. Parlamentarna demokratija je bila shvaćena (i prihvaćena uz radost većinskog naroda) na način da se manjinska pitanja uvek mogu nadglasati u Parlamentu i maknuti sa javne scene. To naravno talasa na obe strane. Na jednu strah, a na drugoj bes. Uopšte nisam fan bilo čijih nacionalnih simbola, ali u ovoj fazi u kojoj je Makedonija, njihovo unošenje u javni prostor na specifičan način doživljavam kao dekonstrukciju jedne decenijske nepravedne politike i samim time „opstajanje“ Makedonije. Zato što je sva ova etnička mržnja samo rezultat jednog dubljeg propadanja, gdje ustvari leži uzrok mogućeg etničkog krvavog raspleta. Pokušaću nešto kasnije u ovom tekstu da to ilustrujem.
U tom je smislu Makedonija prošle godine stvarno svašta nešto morala da preživi i da opstane. Imali smo užasno burnu godinu i nemoguće je u jednom ovakvom tekstu obuhvatiti sve događaje ako neko nije pratio malo izbliza dešavanja u Makedoniji. Imajući u vidu višejezičnost ovog izveštaja, preporučio bih za bazično pokrivanje događaja. Ja ću ovde tek nešto da pokušam da pokrijem.
Jesen 2014. je počela optimistično. Univerzitetski studenti su se pobunili protiv reformi Ministarstva obrazovanja. Na njihove prigovore je ministarstvo odgovorilo standardno – sa salvama diskreditacije i omalovažavanja po državno kontroliranim medijima. To je, napokon, iznerviralo studente, te su izašli na ulice. Formiran je Studentski plenum, kao horizontalna organizacija studenata. Paralelno su sledile i okupacije fakulteta. Pobunili su se i srednjoškolci (nakon sitnih ustupaka Vlade, njihova borba još uvek traje). U protestima su im se pridružile i hiljade građana/ki. Formiran je i Profesorski plenum. Nakon toga je usledila mobilizacija oko zakona za dodatna oporezivanja honoraraca (državi manjka novca za spomenike), pa mobilizacija za slobodu uhapšenog novinara Tomislava Kežarovskog i generalno katastrofalne situacije u medijima (sa 33-eg mesta na listi Reportera bez granica iz 2006. o slobodi medija, danas je Makedonija 117-ta, na primer), za propadanje zdravstvenog sistema… Od jeseni 2014. do proleća 2015. smo bili na ulicama mnogo puta. Vlada je bila gluha na sve, ali bez obzira, ovog se puta na ulicama javljala jedna malo drugačija Makedonija. Ono što je bilo novo je mnogo vidljivije etničko mešanje. To za Makedoniju koju ja poznajem nije mala stvar. Na nekim su događajima dolazili organizovano i ljudi koji nastupaju iz izričito autentičnih etničkih pozicija. To mi je ulivalo (i još uvek) veru da se može tako dekonstruirati javni politički prostor. Naravno da nije uvek tako bilo, da se može mnogo šta drugačije uraditi, da je falila jasno izražena podrška „drugih“ na nekim mestima, bilo je i više etničkih sukoba po ulicama i javnom prevozu… Ali imam snažan utisak da se u nekom smislu napravio snažan proboj. Nije više čudno i sve je manje neprihvatljivo. Nisam naivan i veoma sam svestan da to prihvaćanje nije završen posao, već više korak, u koji se treba još mnogo toga ulagati i to najčešće na mesta koja nisu javno vidljiva. Pre nekoliko meseci, jedna mi je sadašnja draga prijateljica pričala kako joj je mnogo krivo što je pre 15 (!) godina u punom kafiću pred svima demonstrativno bacila na pod neku brošuru koju je dobila od mene. Ja se tog događaja ne sećam, ali pamtim druge svakakve reakcije na naše materijale, među ostalog i zbog toga što su dvojezični. I mogu veoma jasno da zamislim kako su ovo, sada javno vidljivo, zajedništvo godinama gradili razni ljudi na marginama društva, po alternativnim kafićima, koncertima, druženja na fakultetima… Sada možemo na to da dodamo i zajedničke borbe na protestima i još po neki novi prostor. Još uvek je margina, ali to je sada margina koja izlazi iz svojih okvira.
Ali sledeći proces je iz temelja uzdrmao Makedoniju i doveo na rub kompletnog urušavanja, i kroz to se verovatno najbolje opisuje ono propadanje koje sam pomenuo na početku teksta. U februaru 2015. je opozicija (Socijaldemokrati) izašla na pres konferenciju na kojoj su najavili da poseduju dokaze da je državni vrh prisluškivao preko 20.000 građana/ki u periodu od više godina. Tvrdili su da su to organizovali lično premijer države Nikola Gruevski i njegov bratučed, šef tajne policije Sašo Mijalkov. Premijer je ekspresno reagirao tvrdeći da su te materijale napravile strane službe, da je to plan za rušenje Vlade, a time i države. Brzo su podnesene i krivične prijave protiv šefa opozicije i nekoliko drugih ljudi. Opozicija je krenula u selektirano objavljivanje snimaka na zasebnim pres konferencijama, tzv. Bombama, u kojima smo svašta čuli: sudije se dogovaraju i biraju preko telefona, ministar dogovara da neko iz tajne policije neprimetno otvori kesu sa glasačkim materijalom, kako je MVR[2] pretvoren u MVR-VMRO[3], kako se raspolaže sa ličnim kartama glasača, šef albanske opozicijske partije kaže šefu tajne službe da je on „njegov do smrti“, vesti na televizijama se diktiraju direktno iz vlade, pa onda razne provizije na biznise… Zastrašujući obim kriminala. Vesti smo pratili zakačeni na youtube-u, jer su sve televizije bojkotirale ove pres konferencije. To je trajalo više meseci, nakon čega su se konačno pojavili Brisel i Washington, te započeli proces dijaloga vlasti i opozicije. Taj proces još uvek traje. Ono što imamo sada je Posebno javno tužiteljstvo koje bi trebalo da se u sledećim godinama bavi navodima za kriminal iz razgovora, a i dodatne dogovore među kojima su: premijer i neka ključna ministarstva, koja su bila uključena u izborne manipulacije, trebalo bi oko Nove godine da daju ostavku, nakon čega bi ta ministarstva dobila opozicija, pročišćavanje izbiračkog spiska, itd… Novi izbori su zakazani za april 2016. Albanske partije su u celom ovom dugom i mučnom procesu bile maltene dekor. Nikada u istoriji ove zemlje ja ne pamtim da su bili bolje pozicionirani i snažniji, a u isto vreme tako beznačajni po ključnim pitanjima za demokratiju zemlje. Makedonski nacionalisti bi rekli da je Gruevski konačno naučio kako treba sa Albancima: dao im deo kolača i sad su mirni. Šalu na stranu, tamo bih očekivao veliku krizu predstavljanja. Ljudi su dugo godina bili ljuti, posebno na Brisel, da je žrtvovao makedonsku demokratiju u ime etničke stabilnosti. Dok god Makedonci i Albanci ne ratuju, sve je OK. I time je direktno doprineo urušavanju društva, jer su ga glavne nacionalističke perjanice oba najbrojnija naroda podelile kao privatnu svojinu, i pljačkale bez problema, svatko svoje. Sada su se stranci konačno umešali, i ne znam da li su oni svesni što je u biti problem ili su se uplašili tek kada se pojavila stara poznata situacija.
Naime, u aprilu 2015. je jedna, do tada nepoznata, albanska grupa napala slabo obezbeđenu karaulu Gošince, blizu tromeđe Makedonija – Kosovo – Srbija. Sve je proteklo bez ljudskih gubitaka, neki od vojnika su pretučeni, a oteta je i veća količina oružja. Deo javnosti je sa velikom dozom neverice primio ovu vest, a i javno su se čuli glasovi da je ovo pokušaj skretanja pažnje javnosti od procesa objavljivanja prisluškivanih razgovora. U to je vreme predsednik opozicije u jednom intervjuu za malu lokalnu televiziju izjavio kako ima informaciju da je izvesna gerilska grupa sa Kosova već par meseci po selima u Lipkovskom regionu i da bezuspešno pokušavaju da nađu sklonište. Naime, lokalno stanovništvo, razočarano razvojem događaja od 2001. do sada, odbija da im da podršku. Veći mediji su ovo potpuno ignorisali. Već duži period makedonska javnost sa nevericom gleda na talase etnički motiviranog nasilja koji nas potresaju godinama i sve se češće čuju glasovi da je mnogo toga iscenirano i dogovoreno zbog drugih ciljeva. U takvoj su se atmosferi desili krvavi sukobi u Kumanovu 9-tog maja 2015. Tog se dana, u par ulica u Divom naselju / Lagja e trimavë[4] vodio pravi rat. Policija je rekla da su započeli akciju protiv veće grupe terorista koja je ukopana u više kuća. Krvavi sukob koji je trajao skoro 24 sata je ostavio tragičan bilans od 22 poginulih (od njih 8 policajaca) i 37 ranjenih policajaca, a neki od njih teško ranjeni! Ovakav broj žrtava nas je sve šokirao, čak i u ratu od 2001. veoma retko je bilo dana sa ovoliko poginulih i ranjenih. A ovo je trebalo da bude pripremljena intervencija policije. Događaji su se redali: makedonsko ministarstvo unutrašnjih poslova je poslalo dopis ambasadi Kosova sa spiskom od 23 kosovska državljana zarobljena u akciji. Na tom su se spisku nalazila i dvojica poznatih komandanata za koje se kasnije ispostavilo da su među poginulima. Greške se u ovakvim haotičnim situacijama prave, ne? Zatim je jedan od zarobljenih uspeo da pobegne vezanih ruku, bez cipela, grupi od 20 specijalaca koji su ga vodili na teren da im pokaže bunker oružja. I zatim nam preko kosovskih medija stignu informacije da su se ta dvojica komandanata sretala sa jednim agentom makedonske tajne policije u više navrata i da su sa njim dogovarali napade u Makedoniji, za što im je obećavan novac. Tvrdilo se da oni njemu nisu baš verovali i da su sve susrete snimali. I posle jednog sastanka u ambasadi SAD u Skoplju dobili smo ostavke šefa tajne policije Saše Mijalkova, ministarke unutrašnjih poslova Gordane Jankulovske, a predsednik albanske DUI, Ali Ahmeti je istu večer na televiziji u dužem intervjuu naširoko objašnjavao da je na dan akcije bio na telefonskoj vezi sa nekim iz te grupe koji ga je u više navrata zvao da ga moli da mu pomogne u dogovaranju predaje ili da ih izvuče iz obruča. Neću ništa da tumačim, osim da nam očajno treba neovisna istraga i da onoliko žrtava i stresa za lokalne ljude, a i cela država, vapi za nekakvom pravdom u ovom slučaju. Ja sam bio u Divo naselju / Lagja e trimave mesec dana posle sukoba. Galerija fotografija koje smo snimili se može naći na http://mirovnaakcija.org/ Диво насеље / Lagja e trimave, месец дена потоа (фото галерија). Nisam u životu video onoliki stepen razaranja za akciju od 24 sata, i bez upotrebe teškog naoružanja.
Ono što je bilo apsolutno neverovatno jeste reakcija ljudi, posebno iz Kumanova. Ljudi su, iako veoma uplašeni, pokazali trezvenost kakvoj do sad nisam svedočio, nije bilo nijednog drugog incidenta tih dana. Zvali su jedne druge, bilo im važno da se zajedno pojave, zajedno reaguju, etnički nepodeljeni. Video čoveka iz Kumanova, na sam dan akcije, postao je najgledaniji video na makedonskom jeziku na youtube-u. Govor, uz engleski prevod, može se naći na https://www.youtube.com/watch?v=sOX9kJRj54I[5]. Bio je to strašan sukob, ali ovog puta nisu uspeli da ga prebace na etničku liniju. I još uvek čekamo istragu.
Uopšte nisam naivan i ne mislim da smo dovoljno snažni da možemo da se uvek odupremo provokacijama koji nas vode u etničke sukobe, a ni da smo dovoljno snažni da se uhvatimo u koštac sa svim problemima koje multietničnost sa ovakvom istorijom nosi sa sobom. Ali sam siguran da smo jači nego ikada. I da je to još uvek jako krhko, ali je ipak pomak u pravcu gdje mi je lepo ići. Baš imam osećaj da imamo šansu.
Boro Kitanoski, Mirovna akcija / Aksioni Paqësor, Makedonija
[1] Popularni hashtagovi koji su bili upotrebljavani za vreme i nakon sukoba u Kumanovu u maju 2015.
[2] Ministarstvo unutarnjih poslova
[3] VMRO-DPMNE – vladajuća partija desnog centra
[4] Čak i različiti nazivi za isto naselje govore sami po sebi. Albanski naziv u prevodu znači Naselje Hrabrih.
[5] Video na youtube.com nosi naslov “United Citizens after shootings in Kumanovo – Macedonia”
Srbija: Liberté, égalité, fraternité, 2015.
U vreme kada se svet kakvog poznajemo, i čije smo procese naučili da razumemo, vrtoglavo menja, iz časa u čas, dešavanja u jednoj državi su u sasvim drugom planu. Sa globalizacijom, koja je izvesno u najvišoj tački svoje putanje ili ide ka njoj, odvojiti granice i govoriti o procesima unutar njih je sve teže, jer je sve međusobno isprepleteno.
Kako god nazvali situaciju u kojoj stotine hiljada ljudi beže od rata u zemljama Bliskog Istoka prema Evropi, to je događaj koji traje, i koji je obeležio godinu. Ne znam koji je izraz dobar za to. Najčešće se koristi “izbeglička kriza”, ali kriza je, po definiciji, nepredviđen negativni događaj, koji ozbiljno ugrožava postojeće stanje. Izbeglice godinama unazad pokušavaju da pronađu puteve kojima bi se domogli “obećane zemlje” – Evropske Unije, koja je postavljena kao zajednica zemalja unutar kojih vlada poštovanje ljudskih prava i demokratija. I na prvom velikom izazovu sa kojim se ujedinjena Evropa srela – pogaženi su principi na kojima je uspostavljena. Brutalan odnos prema ljudima koji pokušavaju da spasu samo svoj goli život, podizanje žičanih ograda, gomilanje vojske i policije, zatvaranje graničnih prelaza, nerazumevanje drugog i drugačijeg stavilo je Evropu, kakvu smo mislili da poznajemo, na ispit bazičnih vrednosti. Tako da bi se termin “izbeglička kriza” već mogao tumačiti i kao “kriza Evropske Unije”. Sloboda, jednakost, bratstvo (fr. Liberté, égalité, fraternité), moto Francuske revolucije – danas se razume u mnogim zemljama EU kao – da, ali za belog, hrišćanskog čoveka, rođenog na njenoj teritoriji.
U celoj toj situaciji, ponašanje vlasti u Srbiji se koristi kao pozitivan primer – jer ovdašnja vlast nije naredila policiji i vojsci da te ljude maltretira, a posle dugog vremena pokušaja da problem ignoriše, napravila je nekoliko izbegličkih centara i omogućila vodu, hranu i medicinsku pomoć za one kojima je potrebna. Ipak, najviše što je uradila vlast u Srbiji je što nije širila ksenofobne poruke, kao vlade nekih zemalja u regionu i Evropi.
Sumirajući procese, ovo je bila vrlo kompleksna godina: godina u kojoj je premijer Srbije, nekadašnji ultradesničar, posetio Srebrenicu, i to dan kasnije pošto je skup u znak sećanja na žrtve Srebrenice u Beogradu zabranjen. Za procese pomirenja u regionu, poseta Aleksandra Vučića, premijera Srbije, Srebrenici, i momenat kada mu majka Srebrenice kači na rever cvet bio bi simbol oprosta, da mu nije usledio napad grupe posetilaca na samog Vučića. Nakon toga, lako se zaboravilo i zašto je on tu došao, i kolika je veličina čina te žene, sve je palo u senku novog napada, nove mržnje, novih podela. Kao da se samo čeka povod, i da je svaki dovoljno dobar da se iskopaju reči mržnje, i sipa novi jed na stare rane. Atmosferu koja je potom zavladala nije smanjila ni brza poseta predsedništva BiH Beogradu, šetnja i šah sa premijerom Srbije na Kalemegdanu. Delovalo je to sve kao predstava, previše banalna, previše jednoznačna, previše režirana.
Čini se, sa ove distance – da se sa Vučić, sa funkcije na kojoj jeste, a sa istorijom u političkom životu koja je duga, i ne uvek “pomiriteljska” kao danas, da se on sam više fokusirao na cilj – “lider pomirenja u regionu”, nego na sam proces – koji potiče od ličnog. Nedostajao je svim tim izjavama lični osvrt, na sebe u prošlosti, na promenu koja se u njemu dogodila – da bi bio shvaćen na pravi način, kod onog običnog čoveka kome ni dan danas nije jasno zašto je u rat išao, ali ako zatreba, išao bi ponovo.
Kako je 1995. godina bila godina najstrašnijih događaja u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, ali i godina u kojoj su oni završeni u “dejtonskom trouglu” – obeležavanje dvadesetih godišnjica – Srebrenice i “Oluje” bio je novi povod za stare obračune. Slobodno se može reći da odnosi sa Hrvatskom u ovom veku nisu bili na nižoj tački nego ove godine. (U vreme dok ovo pišem, granice su zatvorene, a premijeri obe zemlje upućuju jedan drugom žaoke, koje bole dublje od povoda za zatvaranje, i kopaju po starim ranama.) To prilično obeshrabruje sve nas koji smo na procesima pomirenja radili godinama unazad. No, pomirenje je postavljeno kod raznih vlasti kao cilj, do koga se pokušalo doći prečicama, najčešće izbegavajući da se krene putem suočavanja sa vlastitom prošlošću, i te prečice su pokazalo se sada – bile slepe ulice.
Slično, posle nereda na fudbalskoj utakmici Srbija-Albanija, kada je jedan od navijača na teren pustio dron sa zastavom Velike Albanije, došlo je do novih teških reči, pretnji i govora mržnje, kako u medijima, tako i od zvaničnika vlasti obe zemlje. I kao i u slučaju sa predsedništvom BiH, susreli su se premijeri, pokazali kako oni mogu da se druže i razgovaraju (ponovo naglasak na druženju), ali sve su to događaji koji u narodima, među onim ljudima koje nazivamo “običnim” ostavljaju dubok trag. Posebno što su odnosi sa Albanijom u direktnoj vezi sa odnosima sa Kosovom – sa kojim se i dalje, pod budnim okom Evropske Unije, prave dogovori i odvijaju pregovori, nakon kojih se političari rukuju. U onom stvarnom svetu pomak je što se lakše putuje (Albanci sa Kosova kroz Srbiju), što su predstavnici Srba ušli u kosovsku vladu, ali i to sa puno tenzija, i sa gotovo svakodnevnim protestima opozicije. U samoj Srbiji, o Kosovu se sve manje govori, kao da je to problem koji je rešen i na koji se više ne treba vraćati.
Ove godine je u Beogradu održana Parada ponosa, sa kojom se pokušavalo od 2001. godine , bez ikakvog nasilja na ulicama. Ali sa, parafraziraću Radovana Trećeg “sto hiljada policajaca grada…” koji su tu paradu obezbeđivali. I dalje je vidljiva svakodnevna diskriminacija pripadnika LGBT populacije, ali postoji sve veća osuda javnosti na nasilje prema njima.
Zabrinjava porast nasilja nad ženama, jer je, statistički, svake nedelje od početka godine, ubijena jedna žena. Samo u dva dana maja ove godine, ubijeno je sedam žena u porodičnom nasilju, a za prvih šest meseci broj ubijenih žena (23) bio je jednak celoj 2014. godini. Uglavnom, žrtve su ranije već prijavljivale policiji nasilnike, njihova okolina je znala da se to dešava, ali te žene su životom platile sporost i neefikasnost države, kao i naviku zajednice da “se ne meša u tuđe stvari”.
Ukidanjem najuticajnijih političkih emisija, i prelaskom medija koji su zasnovani na informativnom programu u sferu komercijalnog, sve je manje prostora za javnu kritiku postojećeg stanja. Iako se sve što se dešavalo ove godine na medijskoj sceni može shvatiti kao posledica stanja koje dugo traje, ipak zabrinjava činjenica da, osim nekoliko nezavisnih portala i mreža, gotovo da ne postoji medijski prostor za kritičko i drugačije mišljenje. U isto vreme taj prostor je ustupljen reality show programima, i koji na potpuno nekontolisan i od državnih regulatornih tela nesankcionisan način promovišu vrednosno diskutabilne, a često i vrlo nasilne, sadržaje.
Živeći pod pritiskom loše ekonomske situacije, kao trajnog stanja, u atmosferi različitog nasilja, straha, strepnje, svaki događaj koji izlazi iz okvira uobičajenog, stvara niz posledica u danima koji se nižu. Dok se sa jedne strane procesi usmeravaju ka priključenju Evopskoj Uniji, sa druge strane se i dalje beži od poštovanja vladavine prava. Izmučeni životom u svakodnevnoj strepnji, sami građani se osećaju nemoćno, i reaguju tek na najjače poruke: dirljiva je i divna solidarnost velikog dela društva sa izbeglicama, ali ne smeju se zanemariti ni glasovi očajnih koji bi da se tim grupama pridruže, pa pešice kroz prepreke ka “obećanoj zemlji”. “A ko će meni da pomogne?” nije pitanje sebičnog, zbrinutog čoveka koji ne vidi patnju drugoga, već očaj izmučenog, koji teško može da vidi nadu u bolje sutra, na prostoru u kojem živi. I koji bi taj prostor najradije napustio, umoran od čekanja, obećanja i iznevernih očekivanja.
Katarina Milićević