Tekst objavljen u “Oslobođenju”, 16.12.2018.
PIŠE: EDIN SALČINOVIĆ
Na Dan ljudskih prava (10. decembra), Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd u Beogradu je predstavio dokument pod nazivom Strategija izgradnje mira
Društveno pomirenje. Suočavanje s prošlošću. Kultura sjećanja. Izgradnja mira. Ove fraze iznevjerenog značenja neprestano zveckaju javnim govorom, izazivajući unaprijed nepovjerenje u pomiriteljske narative. Društveni pesimizam, uzrokovan različitim faktorima, uvukao je narative o izgradnji trajnog mira u vakuumu nepovjerenja, u kojem aktivistima koji aktivno rade na ovom procesu postaje sve teže djelovati.
Centar za nenasilnu akciju (CNA) Sarajevo/Beograd odavno radi na izgradnji trajnog mira u regionu bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među pojedincima/kama i grupama, te kroz rad na konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednim od ključnih faktora izgradnje mira. Na Dan ljudskih prava (10. decembra), u Ustanovi kulture Parobrod u Beogradu, CNA je predstavio Strategiju izgradnje mira, čija je izrada počela u augustu 2010. godine.
Vučić bez odgovora
Izrada Strategije, kako pojašnjava aktivistica CNA Katarina Milićević, bila je posljedica želje da se konstruktivno pristupi kritici društva i državnih organa.
– Kritikujemo državne organe zbog onoga što čine, a još češće zbog onoga što ne čine. Onda nam se činilo da je to potpuno nekonstruktivan pristup stvarima, jer kritika radi kritike je nešto što također ne podržavamo. Tako smo došli na ideju da osmislimo dokument koji ćemo ponuditi državi i reći ovo je naš konstruktivni pristup stvarima, ovo mislimo da treba da se dogodi i uradi kako bi se Srbija nosila sa gorućim pitanjima sa kojim je suočena, i kako bi slika koju šalje regionu, najpre najbližim susedima i susedima sa kojima je bila u ratu, bila drugačija, i kako bi odnosi bili odnosi koji vode ka pomirenju, ka suočavanju s prošlošću i izgradnji novog poverenja, ističe Milićević.
Prva faza procesa izrade Strategije izgradnje mira obuhvatila je intervjue sa aktivistima/aktivistkinjama iz cijelog reiona bivše Jugoslavije i nekoliko naučnih radnica iz Njemačke, koje imaju dugogodišnje iskustvo u radu na izgradnji mira i nenasilnoj razradi sukoba.
– Konsultovali smo se sa dosta ljudi koji su imali iskustva u izradi državnih dokumenata, ali i sa nevladinim organizacijama iz regiona, jer ovaj dokument bi trebao imati svoje ogledalo. Također, i poruka koju šalje treba da bude poruka ljudima koji žive u regionu. Zanimalo nas je da li i oni misle da uopšte ima smisla to raditi, kako i zašto, naglašava Katarina Milićević.
Druga faza bila je izrada dokumenta sa kojim su pristupili državi. Reakcije državnih organa bile su različite.
– Moram reći da smo imali dva dijametralna pristupa. Ili su nas državna tela potpuno ignorisala, ili su sa druge strane odmah zakazivali sastanke i vrlo pohvalno se izražavali o samom dokumentu. Na kraju smo stali kod toga da niko nije imao snage, ili političke volje, ili želje da dokument prihvati kao svoj i dalje ga plasira kroz institucije, pojašnjava aktivistica CNA.
Posljednji korak bilo je pisano obraćanje i slanje dokumenta premijerki Srbije Ani Brnabić i predsjedniku Aleksandru Vučiću.
– Iz kabineta Ane Brnabić nam je stigao odgovor da je dokument prosleđen Ministarstvu pravde, kojem smo se obraćali nekoliko puta i nikakav odgovor nismo dobili. Iz kabineta Aleksandra Vučića nismo dobili nikakav odgovor, obrazlaže kako je na dokument reagovao najviši nivo vlasti u Srbiji naša sagovornica.
Bitno je naglasiti da iz CNA ni u jednom trenutku nisu tvrdili da je ovaj dokument nepromjenjiv, niti da je jedini mogući. Sve što su htjeli je izaći pred državu sa svojim prijedlogom, koji bi se u konsultaciji sa svim zainteresovanim pojedincima, građanima i organizacijama razmatrao i dopunjavao, da bi se na kraju došlo do dokumenta koji će zadovoljiti sve strane i istovremeno postati državna politika Srbije.
U krugu mržnje
Kakvu politiku bi Srbija vodila kada bi je uskladila sa osnovnim tačkama i ciljevima Strategije, obrazlaže nam Nenad Vukosavljević, aktivista CNA koji dugo radi sa ratnim veteranima iz BiH, Srbije i Hrvatske, Makedonije i sa Kosova.
– Za ovu Strategiju je zaista specifično vezano to što ona nije fokusirana samo na Srbiju, nego je zamišljena da bude državna strategija u Srbiji, jer je to metoda kojom bi mogla da bude usvojena, ali smo joj pristupili na drugačiji način. Uključili smo ljude iz susednih zemalja kroz cikluse intervjua, postavljajući pitanje kakvu Srbiju bi oni, kao njeni susedi, želeli da vide? Kako treba da izgleda i funkcioniše Srbija da bi bila dobra njima kao susedima. Naravno da smo uključili i gomilu ljudi iz Srbije, iz različitih slojeva, pojašnjava Vukosavljević, dodajući da je ideja bila da se paradigma državne politike promijeni, kako bi se umjesto uobičajenog koncepta bezbjednosti koji se oslanja na zastrašivanje silom, počelo govoriti o slobodotvornosti, sa težnjom tome da se ljudi oslobode straha i grade povjerenje.
– U mom razumevanju pomirenja, ono znači odustajanje od mržnje. Ono ne znači prinudu pojedinaca da se pomire. Ljudi imaju pravo na to da ne žele da se pomire, ali nemaju pravo da mrze i nemaju pravo da javno propovedaju tu mržnju, naglašava Vukosavljević.
On smatra da su društva u kojima živimo zatrovana tim krugom mržnje i odgovorima na mržnju koji dolaze sa druge strane. Izlazak iz te spirale mržnje je vjerovatno vrlo težak, ali ovaj aktivista koji dugo radi sa ratnim veteranima vjeruje da svako od nas može da učini nešto.
– Zapravo niz mera koje su predložene Strategijom treba da obuhvati široke slojeve ljudi koji mogu da imaju ulogu u tome. Posebno bih istakao ratne veterane i ljude koji dolaze iz udruženja žrtava. Oni su jako uticajni kada govore o tome da se dominantni narativi u kojima živimo, koji nas pritišću i govore ko su nam neprijatelji, trebaju promeniti. Jer nove generacije odrastaju i ponavlja se ono što smo već doživeli, apostrofirao je Vukosavljević, napominjući da s obzirom na ulogu Srbije u ratovima 90-ih na njoj leži i najveća odgovornost da pokrene proces izgradnje mira.
Strategija teži tome da ponudi smjernice koje pouke treba izvući iz rata i na koji način. Prije svega, na koji način da se preispita nacionalnu prošlost, koja je u dominantnom narativu sačinjena od crno-bijelih slika.
Ljudi imaju pravo na to da ne žele da se pomire, ali nemaju pravo da mrze i nemaju pravo da javno propovijedaju tu mržnju
Mir kao odsustvo rata
Teško da se može preispitivati nacionalnu prošlost i graditi mir bez učešća ratnih veterana u tom procesu. Edin Ramulić je bio vojnik Armije RBiH, danas je aktivista za ljudska prava, a djeluje kroz Fondaciju za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora. Kaže da je prisustvovao izradi sličnih strategija u Bosni i Hercegovini.
– Nažalost, nijedna od njih nije postala zvanični dokument. Ali vrijedilo je raditi na njima. Kada je riječ o ovoj Strategiji, mislim da je dobro napisana. Naravno, mjere su najvažnije. Mislim da je upravo i to najveći razlog zašto niko ne želi da je čita i pušta u javni prostor, smatra Ramulić.
Prema njegovom mišljenju, u javnosti vlada percepcija da je raspad Jugoslavije krenuo iz Beograda, pa je zbog toga važno i da inicijativa izgradnje mira krene iz Beograda. Napominje i da je važno na vrijeme početi voditi antiratne akcije.
– Bitno je ono što većina ljudi vidi, jer većina i u BiH, i u Srbiji i u Hrvatskoj proizvede političke elite koje svako malo zveckaju oružjem, nabavljaju se nova oružja, visoki zvaničnici govore o mogućnosti novog rata. Sve to nam daje dovoljno argumenata da na vrijeme uradimo sve da do rata ne dođe. Pamtim da je i prije rata bila jaka inicijativa za mir, Liga za mir, antiratne demonstracije su okupljale desetine, pa i stotine hiljada ljudi, ali nisu se mogli suprotstaviti jer su prekasno počeli, kaže Ramulić.
Novica Kostić je u ratovima 90-ih učestvovao kao vojnik JNA. Danas kaže da je učestvovao u strukturnom nasilju, a ratno iskustvo koje nosi govori mu da je mir u kojem živimo – negativan mir.
– To je samo odsustvo rata. Svedoci smo da upravo u državnim parlamentima, napominjem da govorim o Srbiji, čujemo često govor mržnje. Čak i narušavanja svih ljudskih prava. Često se veličaju “ratni heroji”. Zato se u dijalogu moramo vratiti ključnim temama kao što su razumevanje drugog, empatija i solidarnost sa drugima, mišljenja je Kostić, koji naglašava da se moraju priznati i druge žrtve, te da se ne može “tražiti od drugoga da oni osude zločine koji su počinjeni u njihovo ime, dok mi naše zločine veličamo i zločince proglašavamo herojima”. Kostić smatra i da se treba donijeti proglašenje Dana pravednika.
- Imamo Srđana Aleksića, po principu onoga što je on radio trebao da bude proglašen Dan pravednika. Jer u ratu ima i onih koji čine humana dela, spašavaju ljude sa druge strane. Moramo bar mladima da kažemo da se nasilje nikako ne isplati. Tu ratni veterani mogu odigrati veliku ulogu ako su svesni i ako su spremni da prihvate ljudsku odgovornost za ono što su učinili ili nisu učinili u ratu, smatra ovaj ratni veteran.
U vakuumu pravde
Termin pomirenje pokazao se kao kontroverzan širom regiona. Višeznačan je, raznorodan i različitim ljudima podrazumijeva različite stvari. Zbog toga bi trebalo odustati od njegovog korištenja i zamijeniti ga pojmom tranziciona pravda, tvrdi Jelena Krstić, analitičarka Fonda za humanitarno pravo.
– Moje lično mišljenje je da nam je taj termin nametnut. Došao je u trenutku kada su se slični procesi završavali u nekim drugim društvima, poput Južne Afrike, gde je taj termin verovatno i najukorenjeniji kroz rad tamošnje Komisije za istinu i pomirenje. Tako je nekako došao i kod nas, i dan-danas se od predstavnika međunarodne zajednice koristi kao termin koji bi trebao da nam pokaže cilj do kojeg bismo trebali da dođemo, ali nam ne pokazuje načine na koje treba da dođemo do tog cilja, obrazlaže, predlažući kao zamjenu termin tranziciona pravda, koji označava prvu fazu u reizgradnji odnosa nakon sukoba, a koja dolazi neposredno nakon završetka rata.
– U tom tranzicionom periodu treba da se prihvate, priznaju i kazne zlodela, da se žrtve obeštete, da se žrtvama da ime i prezime, da se one trajno upamte i da institucije reformišu na način da će garantovati da se slični sukobi u budućnosti ne ponove, tumači Krstić.
Slijedeća faza bi bilo suočavanje sa prošlošću, koje bi u našim postkonfliktnim društvima trebalo da traje sve do onog trenutka kada možemo reći da smo izgradili mir.
– Ako mene pitate, mislim da se sada nalazimo u fazi vakuuma između faze tranzicione pravde i suočavanja sa prošlošću. Mi sada već debelo treba da smo u fazi suočavanja sa prošlošću, kada treba da smo procesuirali zavidan broj počinilaca ratnih zločina, kada treba da smo obeštetili žrtve, ponudili neke simbolične reparacije, odnosno da smo pokazali, kroz podizanja spomenika, javna izvinjenja ili ustanovljavanje državnih praznika, da ih pamtimo i da nam je žao zato što su stradali. Treba i da smo usvojili reforme obrazovnog sistema na način da deca danas iz škole ne izlaze tako što ne znaju da se na Kosovu dogodio oružani sukob 1998/99, već da iz škole izađu sa znanjem činjenica koje su i testirane pred međunarodnim i domaćim sudovima, ali i pred nekim nezavisnim istraživačkim telima i organizacijama, kaže Krstić, napominjući da sve ovo danas nedostaje te da se Srbija nalazi u nametnutom procesu tranzicione pravde.
Kada je riječ o uspostavljanju krivične pravde u Srbiji, podsjetila je da je za 15 godina procesuirano oko 190 optuženih za ratne zločine, od čega je pravosnažno osuđeno oko 60 osoba.
– Naš bilans u uspostavljanju krivične pravde je loš, zaključuje Krstić.
Strateški pristup izgradnji mira trebao bi da prođe kroz sve ove faze, imajući u vidu specifičnosti naših društava u regionu. Međutim, samo strateško profilisanje od države neće donijeti mnogo toga ukoliko nema podršku odozdo, odnosno od samog društva. To bi obavezalo sve građanke i građane, aktiviste organizacija civilnog društva, novinare, medijske kuće, profesore na univerzitetima i u školama, da svi ličnim primjerom i životom grade mir neposredno jedni sa drugima, ali sa druge strane i da ga zahtijevaju od institucija.
Iz kabineta Ane Brnabić stigao je odgovor da je dokument proslijeđen Ministarstvu pravde. Iz kabineta Aleksandra Vučića nije bilo odgovora