Nakon desetak gradova u Bosni i Hercegovini i Srbiji, Podgorice, Skoplja i Beča, izložbu „Rat sjećanja“ prikazali smo i goraždanskoj publici. Izložba u Goraždu ostaje otvorena do 23. 6. 2019.
U saradnji sa Centrom za kulturu u Goraždu i ratnim veteranima iz ovog grada, izložbom smo nastojali potaknuti dijalog o tome kako se sjećamo rata, zašto ga se sjećamo, kakvi su nam spomenici i općenito kultura sjećanja na rat(ove) 1990-ih u Bosni i Hercegovini i regionu.
U Goraždu smo prvi put uoči otvaranja izložbe fotografija organizirali i javni razgovor „Od rata sjećanja ka sjećanju o ratu: Kako se rata sjeća postratna generacija“ tematizirajući na koji način se rata sjeća generacija mladih koja je rođena nakon rata, ko su kreatori tog sjećanja i kakve posljedice po budućnost našeg društva ima ili tek može imati sadašnji model sjećanja koji se, između ostalog, prenosi i svim budućim naraštajima.
Na tribini su, osim članova Centra za nenasilnu akciju Davorke Turk i Nedžada Novalića, govorili i Edo Kanlić, mladi aktivista iz Goražda, i Mirjana Trifković, aktivistkinja i koordinatorica Škole drukčijih sjećanja u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava BiH, programa za mlade koji je fokusiran na tri grada – Foču, Goražde i Višegrad.
Kritički se osvrćući na trenutnu kulturu sjećanja, koja je isključiva, fokusirana samo na vlastite žrtve, uz insistiranje na ekskluzivnosti naše žrtve i njihovih zločinaca, razgovarali smo i o mogućnostima promjene takvog modela. Polazeći od intervencija u trenutni model, kakva je, između ostalog Škola drukčijih sjećanja ili posjete mješovite grupe veterana mjestima stradanja na svim stranama, pokušali smo detektirati koji su to ključni akteri koji imaju moć i odgovornost da mijenjaju stvari.
U kreiranju sjećanja na rat izuzetnu ulogu imaju porodica, obrazovni sistem, memorijalizacija, mediji, vjerske zajednice… Iako je jasno da nemamo svi istu moć, pa nam stoga ni odgovornost nije jednaka, činjenica je da svaki pojedinac ima moć da mijenja stvari, počevši od sebe, svoje porodice, zajednice… Iako nam je kultura sjećanja generalno isključiva, u smislu da sebe isključujemo iz sjećanja drugih i druge iz svog sjećanja, da sjećanjem ne razgrađujemo slike neprijatelja već ih produbljujemo i produžavamo, činjenica je i da postoji niz primjera na lokalnom nivou koji svjedoče da je moguć drugačiji put. Otvorenju izložbe nam se, između ostalih pridružio i Rato Rajak, načelnik Rudog, koji je prepoznat kao osoba koja nastoji da učestvuje u sjećanju na stradale Ruđane Bošnjake koji su danas manjina u svom gradu.
„Mi smo postali zaista eksperti da pronađemo milion razloga zbog kojih bi se mogli dijeliti, a vrlo malo ulažemo napora da pronađemo one motive koji bi nas uputili jedne prema drugima, da nađemo nešto zajedničko. Ovaj centar promoviše upravo to i pronalazi one spone koje nam mogu bit zajedničke zbog naše zajedničke budućnosti”, rekao je Rajak uoči otvaranja izložbe.
Drago nam je da su nam se u Goraždu priključili i ljudi iz političkog života koji također imaju moć i odgovornost da utječu na drukčiju kulturu sjećanja. Osim ministra obrazovanja, nauke i kulture Bosansko-podrinjskog kantona Goražde Armana Bešlije i Amire Borovac iz istog ministarstva, na otvorenju izložbe nam se pridružila i Edita Velić, predsjedavajuća skupštine ovog kantona, te dogradonačelnik Goražda Sanid Zirak.
Jedan od komentara iz publike bio je i da je žalosno što se ovakve teme u lokalnoj zajednici otvaraju gotovo isključivo uz inicijativu i moderaciju nekoga izvan te zajednice iako ljudi iz lokalne zajednice osjećaju potrebu da razgovaraju o ovakvim temama. Sadašnje sjećanje, prema komentarima publike u Goraždu, u mnogim je slučajevima tek puka predvojnička obuka.
Izložba i javni razgovor su prilika da otvoreno porazgovaramo o tome šta svakog od nas pojedinačno ili kao zajednice boli i šta nam smeta u pričama o ratu. To je prilika i da vidimo da nas, u mnogim slučajevima, bole iste stvari: neprocesuiranje odgovornih za počinjene zločine, nemogućnost da tamo gdje smo manjina obilježimo mjesta stradanja, veličanje i slavljenje pobjeda koje mi i naša zajednica doživljavamo kao stradanje, slavljene osoba koje smatramo odgovornima za naše stradanje… Takav razgovor koji bi uključivao i druge, otvorio bi put ka tome da mijenjamo stvari. Osnovna pretpostavka koja onemogućuje takav dijalog i koja nas drži u neprekinutom ratu (sjećanjem, spomenicima, komemoracijama itd) jeste da su na drugoj strani isključivo neprijatelji koje nam valja pobijediti. Ne bježeći od stvarnosti prepune onih koji negiraju svaku bol i žrtve drugih, onih koji negiraju zločine i slave zločince, ovakvi susreti prilika su da se sjetimo da nisu svi isti, da postoje ljudi koji će uvažiti naše žrtve, odati im poočast, pomoći nam da obilježimo neobilježena mjesta stradanja bez obzira na svoju i našu etničku ili bilo koju drugu pripadnost.