U Sarajevu je od 20-24.3.2014. održan seminar razmjene „Kako pomiriti (h)istorije?“, posvećen promišljanju dominantne kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj smo seminar organizirali zato što smo, nakon dugogodišnjeg rada na izgradnji mira, hvatanja u koštac sa suprotstavljenim narativima o ratovima i zabrinutosti gdje nas vode ustaljene politike sjećanja, osjetili potrebu da otvorimo kanale komunikacije i sa historičarima/kama. Zbog potrebe za dijalogom i podrškom, a prije svega zbog nade da bismo zajedničkim snagama mogli postići više u radu na društvenoj promjeni, uz njih, na seminar smo pozvali mirovne i građanske aktiviste/ce, kustose i muzeologinje, novinare i novinarke s kojima već jesmo ili bismo voljeli surađivati. Seminar je bio podijeljen u tri radna dana, tri tematske cjeline, s uvodnim izlaganjima koja su imala poslužiti kao poticaj za daljnju diskusiju.
1.dan: uvodno izlaganje prof. dr. Husnije Kamberovića, „Povijesne interpretacije između politike povijesti, kulture pamćenja i demitologizacije povijesti“
2.dan: uvodno izlaganje Adnana Hasnabegovića, „Pogled na kulturu sjećanja i suočavanje s prošlošću kroz aspekte izgradnje mira (iskustva i praksa CNA)
3.dan: uvodno izlaganje dr. Svjetlane Nedimović, „Prošlost koja ne prolazi, kao politički resurs“
Različitost iskustva u „susretu“ s prošlošću odredila je i tok vrlo intenzivne rasprave tijekom sva tri dana trajanja seminara. U izgradnji mira s prošlošću se susrećemo svakodnevno, do te mjere da ona prestaje biti ono što se dogodilo u prošlom vremenu, već se u punini svojih različitih interpretacija ukazuje neprestano, odasvud izvire i ima vrlo aktivan utjecaj na društvo. Za historičare, pak, relevantnost historije kao znanstvene discipline u velikoj mjeri ovisi od sposobnosti distanciranog odnosa prema historijskim činjenicama, njihovog tumačenja u kontekstu vremena u kojem su se dešavale, te otpora revizionističkim interpretacijama kojima je ova znanost izložena. Pod revizijom se u ovom slučaju ne misli na logičan put razvoja historije kao znanosti (interpretacije koje proizlaze iz novih saznanja), već na reinterpretacije koje su u skladu s dnevnom politikom i koje uvode selektivnost, prešutkivanje i poricanje u prikazu historijskih događaja (u Srbiji je to slučaj revizije četničkog pokreta, u Hrvatskoj su te debate prilično oštre u ocjeni socijalističkog razdoblja, ili razdoblja NDH, dok su se u BiH debate uglavnom odvijale oko pitanja kontinuiteta i diskontinuiteta, uključujući postojanje države).
Ovo se ne odnosi samo na politiku povijesti (koja podrazumijeva državni utjecaj na interpretaciju povijesti[1]), već i na kulturu sjećanja, kao društvenu konstrukciju pamćenja, koja je bliska politici povijesti, ali uključuje i niz drugih disciplina poput sociologije, politologije, kulturne antropologije itd.
Odatle proizlazi i zahtjev za apolitičnošću historije, „historija kao nauka se ne bi trebala uključivati ni u kakve suvremene odnose“, istaknuo je profesor Kamberović, “ kao politički instrument za opravdavanje određenih političkih projekata“, bilo da se radi o projektu uspostave nacionalne države ili pomirenju, koje se među dijelom učesnika/ca ovog seminara također doživljava kao politički projekt državnih i drugih političkih institucija.
To je za dio učesnika/ca bio ponešto iznenađujući razvoj teza, jer pretpostavlja da je u znanosti moguće izolirati se od ukupnosti društvenih uvjeta u kojima se ona odvija. Rasprava se tako počela odvijati na dvije ravni – historije kao idealno tipske znanstvene discipline, koja pretpostavlja političku i vrijednosnu neutralnost, te historije koja se nadaje kao društvena, i predstavlja se kroz dominantne diskurse u javnom prostoru. Ovu podijeljenost između znanstvenog ideala i društveno-političke prakse, nismo uspjeli prevazići do kraja seminara. Na znanosti je, pokazalo se u raspravi, da inzistira na znanstvenoj metodi i u svojim nalazima bude objektivna, odnosno autonomna od političkih utjecaja. Na nama ostalima je da pokušamo omogućiti tim glasovima u historiografiji da se čuju u javnom prostoru. No, bez obzira na to koliko je taj rad zasnovan na znanstvenom pristupu činjenicama, argumentirano i razložno predstavljen, on jednostavno ne dopire do značajnog dijela populacije, zbog čega se ti napori često doimaju uzaludnim. Slična kritika upućena je i mirovnim organizacijama i organizacijama za ljudska prava – da njihov rad u javnom prostoru nije dovoljno vidljiv niti prisutan, te da bi u tom smislu valjalo razmišljati i o opcijama unapređenja odnosa s javnošću, medijske koordinacije i slično. Pitanje koje ostaje je da li je sama prisutnost u medijima istovremeno i garancija toga da će netko to doista i čuti. Naime, glasovi koji dolaze iz civilnog društva vrlo često proturječe dominantnom društvenom narativu o nedavnoj prošlosti.
Unutar svake nacionalne zajednice postoji mitološko tumačenje prošlosti, koje nije potpuno odvojeno od nekih istina, ali predstavlja subjektivno tumačenje jedne grupe. Kako je i istaknuto tijekom drugog dana seminara, u CNA, tijekom dugogodišnjeg rada na izgradnji mira, tumačenja prošlosti na svakodnevnoj razini doživljavamo kao prilično antagonizirana, na linijama koje su bile prisutne i tijekom 90-ih, dok se u političkom diskursu mogu prepoznati kao nastavak rata drugim sredstvima. To je u Bosni i Hercegovini možda najvidljivije, ali je prisutno i u cijeloj regiji. Postoji kolektivizacija krivice, odgovornost se prebacuje na „drugu stranu“, a mitološko se tumačenje prošlosti reflektira kroz viktimizaciju (nacije, etnije) i glorifikaciju ratnika. Ta se slika uspostavlja kroz politiku, ali i kulturu sjećanja, uvjetujući načine koje kao društvo odabiremo da bismo se sjećali.
I dok smo se složili oko toga da je matrica sjećanja, uspostavljena na glorifikaciji, heroizaciji i viktimizaciji prošlosti naslijeđena iz razdoblja socijalističke modernizacije, te da u tom smislu ne predstavlja neki naš kuriozitet već je prije opće pravilo u međunarodnim odnosima, u raspravi se inzistiralo na razlici socijalističkog narativa i narativa uspostavljenog unutar postjugoslavenskih nacionalnih država, posebno kada je riječ o procesima memorijalizacije. Jugoslavenska spomenička plastika ima emancipatornu funkciju, istaknuto je, ona slavi herojsku žrtvu, ali je u tim spomenicima bila simbolizirana vrijednost suradnje i solidarnosti (za razliku od današnje osnovne vrijednosti suosjećanja), usmjerena ka „boljoj budućnosti“ (za razliku od današnjeg usmjerenja na prošlost, „da se ne zaboravi“) te uspostavi pravednijeg društvenog poretka od onog koji je nasilje i proizveo. Međutim, i taj se narativ temelji na isključivanju (onih „koji nisu s nama“) te se također uspostavlja odozgo, nametanjem propisane politike povijesti.
Dosta se razgovaralo o tome da neprijateljstvo koje baštinimo u dobrom dijelu naših društava, svoje opravdanje pronalazi upravo u nacionalnoj historiji. Mitovi u povijesti nisu potpuna laž, prije izvlačenje određenog događaja iz konteksta, ili potenciranje jednog njegovog dijela koji podupire određenu sliku o prošlosti. Samo utvrđivanje činjenica neće spriječiti ponavljanje nasilja, potrebno je dovesti u pitanje njegovu opravdanost. Ono se utemeljuje u tragičnoj prošlosti i često postaje opravdanje za buduće (preventivno) nasilje. Kako „opustiti“ ove odnose, otvoriti prostor za stvaranje kulture sjećanja koja će biti multiperspektivna jer, kako je istaknuto i dan ranije, iskustva su nam različita, i o povijesnim događajima ne može biti konsenzusa, ali na ovaj način možemo otvoriti dijalog o konfliktnim interpretacijama prošlosti. „Naša“ posebnost se utvrđuje u razlici spram „onih drugih“, ono čega se sjećamo određuje tko smo. I to je ona točka gde je potrebno intervenirati, nastojeći pronaći one načine memorijalizacije i komemoriranja koji će biti inkluzivni, neće biti zasnovani na hijerarhiji žrtava (vojne, pa civilne, „naše“ žrtve naspram „njihovih“) i koji će prije svega predstavljati opomenu nad destrukcijom ljudskog roda.
No, prošlost u suštini može biti vrlo značajna za transformaciju društva, i to ne kao nekakav repozitorij zaključenih poruka, upozorenje. Ona može biti dijelom samostvaralačkog procesa društva i postati dijelom konsituiranja društva i novih mreža značenja. O tome smo razgovarali posljednjeg, trećeg dana seminara, s naglaskom na nedavne proteste u Bosni i Hercegovini.
Ti su se protesti u svojoj biti definirali kao socijalni. Reakcija vladajućih struktura sve je vrijeme trajanja protesta pokušavala ovaj socijalni bunt vratiti u registar etno-nacionalnog, kao temeljne paradigme BH društva. Ne radi se o tome da bi nedavnu nasilnu prošlost trebalo prevazići, kako bismo se mogli baviti socijalnim i ekonomskim pitanjima. Upravo suprotno, prevazilaženje prošlosti bi značilo po sebi nepravdu, čak i ako je društvo provelo ono što propisuju procesi tranzicijske pravde. Mehanizmi tranzicijske pravde odnose se na omeđeni vremenski period. A za odnos društva s prošlošću, ukupnost je puno bitnija. Procesiranje, veting, reparacije, ovi mehanizmi tranzicijske pravde i dalje bi potencijalno mogli predstavljati perpetuiranje historijskih nepravdi. Izmještajući naš odnos s prošlošću, društvenim upravljačima (političkoj eliti) ostavljamo prostor da našu sadašnjost kreiraju van dodira s onim što utvrđujemo u procesima suočavanja s prošlošću i tranzicijske pravde. Dok god uznemirava, opire se rutinizaciji i normalizaciji odnosa, dok god društvu nije na neki način dopušteno da se pomiri s tim što je učinilo, ta prošlost je izvor političke pedagogije. Tek tada ona postaje resurs za nekakav politički obračun s nepravdama iz prošlosti, i s nepravdama u sadašnjosti. Politička odgovornost u ovom slučaju bi značila, kako je rekla Svjetlana Nedimović „da svi oni koji učestvuju u produkciji i reprodukciji strukturnih odnosa koji za posljedicu imaju nepravdu, svi oni imaju odgovornost da kolektivno transformativno djeluju“. Praktično, to znači da se prošlost ne može promatrati kao nešto što je prošlo, već se promatra u odnosu sa sadašnjošću i moralnim i egzistencijalnim potrebama zajednice. To je model odgovornosti koji počiva na društvenoj povezanosti. „I nije pozicija za neku neutralnu liberalnu državu, to je pozicija za vrlo angažovanu državu, čak i kad je ovako problematično funkcionalna kao BiH.“
To su bili glavni naglasci vrlo intenzivne trodnevne diskusije. To je i najveći dobitak ovog seminara, budući da smo imali prilike razgovarati u krugu ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije koji dugo i sa značajnim rezultatima djeluju u javnom prostoru, bilo da se radi o historiji kao znanosti, pitanjima javnih politika vezanih uz kulturu sjećanja, ili aktivističkom radu na poticanju društvene promjene. Različitost perspektiva, strategija borbe i iskustava u ovim procesima omogućili su nam jedan vrlo široki pogled, u kojem je procese suočavanja s prošlošću u ovim postjugoslavenskim državama moguće sagledati unutar šireg društvenog, u ovom slučaju europskog, konteksta. Recepte nismo uspjeli pronaći, upravo suprotno, tema se na trenutke činila sveprožimajućom, i gotovo nerješivom. Međutim, ovo je, nadamo se, inicijalni korak. Prisutni su izrazili potrebu za suradnjom i povezivanjem, te pronalaženjem novih strategija i načina ulaza u dominantni diskurs.
O seminaru ćemo objaviti i opsežnu dokumentaciju, a fotografije možete pogledati ovdje.
[1] Najupečatljiviji recentni primjeri državne intervencije u interpretacije povijesti su rezolucije i deklaracije koje se izglasavaju u parlamentima postjugoslavenskih zemalja, a koje predstavljaju službeni stav države o prirodi i značenju historijskih događaja. Na taj način države sudjeluju u postavljanju okvira unutar kojih se historiografija mora kretati. Školski udžbenici, zbog ovakvih nastojanja, predstavljaju poseban problem.