Pamtim da je jedan od asistenata na prvim časovima iz savremene svjetske historije satima govorio o važnosti razumijevanja koliki je svijet i koliko naša pozicija određuje projekciju svijeta. Čak i geografske karte koje su osnovno pomagalo u razumijevanju veličine svijeta tu često više odmažu nego što pomažu: Deformacije koje se javljaju u procesu kartografskih projekcija, posebno u slučaju geografskih karata koje u Evropi najčešće koristimo, Evropu čine odveć velikom, skoro jednakom, naprimjer, Africi. Evropocentrični pristup ostavljao je malo mjesta za druge, u svakom smislu a ne samo u prostornom, historiji Azije pridavano je nemjerljivo manje pažnje, o historiji Afrike da i ne govorimo. Taj sudar veličine svijeta i naše nemogućnosti da ga pojmimo, upoznamo i posjetimo najbolje oslikava kultna scena iz filma Kuduz kad Bećir Kuduz polaže završne razrede osnovne škole.
– Kakav si s geografijom, ajd nabroji glavne gradove republika?
– Bio sam u Foči…
– Pa nije to glavni grad…
– Meni je bio…
Zato je susret sa ljudima iz Azije za mene uvijek prvo pitanje geografije i poimanja relativnosti pojmova veliko i malo. Kada vam čovjek iz Indije kaže da pripada malom narodu koji živi na malom prostoru, obavezno je pitanje koliko malom? Nerijetko će se ispostaviti da se radi o narodu od desetak miliona koji živi na prostoru veličine Balkana.
Različiti konteksti
Prilika za ovakva neobično obična pitanja i osnovna upoznavanja za mene je bio je susret mirovnih aktivista iz Indije i Bangladeša s jedne strane i Evrope, prvenstveno Balkana, sa druge strane. Odgađan više puta usred pandemije COVID-19 i znatno izmijenjen u odnosu na početnu ideju koja je podrazumijevala međusobne posjete, do susreta je konačno došlo krajem marta u Bosni i Hercegovini. Iz perspektive Centra za nenasilnu akciju, bio je ovo nastavak i produbljivanje saradnje sa ljudima iz Azije koja je započeta prije skoro deset godina.
Program razmjene za 17 učesnika (šest iz Indije i Bangladeša, devet sa prostora bivše Jugoslavije i dvije osobe iz Njemačke) inicijalno je bio zamišljen kao prostor za razmjenu iskustava, znanja i međusobnog osnaživanja između ljudi koji dolaze iz različitih konteksta ali rade na istom polju – izgradnji mira i promicanju ljudskih prava. Uz samorefleksiju i propitivanje dosadašnjeg rada, nadali smo se da takva razmjena može biti podsticajna za razvijanje novih ideja u kontekstu rada na suočavanju sa prošlošću i rada u našim zajednicama.
Pa ipak, dobili smo mnogo više iz nekoliko razloga. Jedan je motivisanost samih učesnika, drugi je radioničarski način rada koji nas je vodio od ličnog ka društvenom, treći je svakako siguran prostor koji je zajednički stvoren i koji je omogućio dubinsku samorefleksiju. Sve to utjecalo je da je, gledajući iz pozicije ishoda, pravilnije govoriti o treningu iz izgradnje mira sa visoko motivisanim i izuzetno iskusnim učesnicima, a ne o razmjeni ili konferenciji ili nekoj drugoj vrsti susreta slabijeg intenziteta i sa mnogo manje kopanja po vlastitoj nutrini, spremnosti da se govori i o vlastitim greškama, pogrešnim procjenama, nedoumicama i pitanjima na koja ni sami nemamo odgovor.
Ima li igdje ovako komplikovane zemlje?
Za ponešto od svega navedenog zaslužan je i studijski put u Mostar. Tri dana u sunčanom Mostaru bili su prilika da se upoznamo, kako sa gradom, tako i međusobno. Kako nam je rekao jedan od lokalnih vodiča, Mostar je zgodan za ovakve susrete jer se na malom prostoru koji je moguće pješke obići možete susresti sa svim značajnim obilježjima postratne Bosne i Hercegovine i Balkana: nevidljivim granicama koje odbijaju nestati, suprostavljenim memorijalima, sa tri ili u slučaju Mostara četiri kulture sjećanja koje teku paralelno bez da se u nekom momentu susreću, i danas vidljivim ratnim razaranjima, ali i životom koji uprkos svemu tome nekako teče. O tom životu u takvom Mostaru razgovarali smo sa novinarima, predstavnicima vjerskih zajednica, bivšim logorašima koji, uprkos ili baš zbog toga, zajednički rade na izgradnji mira… Kada je legendarnom Mostarcu Vahidu Halilhodžiću jednom neko hvalio Hercegovinu, sve govoreći kako niđe takve ljepote nema, Vaha je mostarski duhovito odgovorio: Ima, ima, samo ti nisi nigdje bio. Meni je to naumpalo kad smo na jednom od susreta sa loklanim akterima čuli pitanje/konstataciju: Ima li igdje ovako komplikovane zemlje? Ima, reći će pola svijeta, da te istovremeno i utješi i razočara.
Po povratku u Sarajevo u preostalih pet dana u deset radoničarskih blokova po nekim temama smo duboko zaorali, neke smo samo površno dotaknuli, a dio njih ostao je neotvoren jer je, uz rad prijepodne i poslijepodne, opet nedostajalo vremena. U prvom dijelu bazirali smo se na temeljitije upoznavanje, ispitivanje potreba, razgovor o pitanjima koja vidimo kao zajedničke vrijednosti. Istovremeno, kroz sve teme i diskusije, jedni druge smo upoznavali i sa kontekstima u kojima djelujemo. Pitanje sličnosti i razlika u kontekstima, dosta kompleksno zbog realnog manjka znanja u oba smjera, tako je učinjeno lakšim, interesantnijim i plodonosnijim.
Prilika za samorefleksiju
Krećući od ličnog ka društvenom, bila je ovo prilika i za samorefleksiju, odnosno evaluaciju na ličnom planu kao i na planu svake pojedinčane organizacije, ali i jedne dosta široke samoevaluacije ukupnog rada na polju izgradnje mira. Pitanje teorija promjene od kojih polazimo u našem radu postalo je jedno od centralnih pitanja razmjene jer upravo teorija promjene na društvenom nivou i na nivou same organizacije u kojoj djelujemo uvjetuje toliko mnogo stvari u našem radu. Nismo bježali ni od propitivanja organizacione strukture organizacije iz kojih dolazimo i pitanja na koji način naše interne strukture inkorporiraju vrijednosti za koje se zalažemo. Spremnost da priznamo i vlastite greške i pogrešne procjene važne su i neophodne kako ne bismo upali u kolotečinu ponavljanja programa i aktivnosti kada one ne daju rezultate ili pak kada se okolnosti u kojima djelujemo znatno promijene.
Odnosi vanjskih aktera, od različitih međunarodnih institucija, vlada i vladinih organizacija do donatora, itekako utječu na naš rad pa je ovaj susret bio prilika da razgovaramo o tome zašto imamo nečiju podršku, kakva su nam iskustva sa vanjskim akterima, koje su poteškoće kao i šta i ko treba promijeniti. Na kraju, otvorili smo i pitanje burnouta kao važnog pitanja u radu na izgradnji mira koji često podrazumijeva ličnu involviranost, nemogućnost da se “posao” ostavi u uredu, uz rezultate koji nisu lako mjerljivi i vidljivi i česte situacije u kojima napredak nije linearan. Kako zaštiti sebe, kako pomoći kolegama, kako zaštiti organizaciju, samo su neka od pitanja o kojima smo razgovarali.
Osam dana ovakvog susreta posebna je privilegija. Kako smo najčešće fokusirani na programe i aktivnosti koje u fokusu imaju rezultat, pokazalo se korisnim odvojiti vrijeme za samorefleskiju i samoevaluaciju. Čak i sa partnerima sa kojima dugo sarađujemo i dobro ih poznajemo, važno je u nekom trenutku postaviti pitanje zašto jedni druge podržavamo, gdje vidimo mogućnost da saradnju unaprijedimo, koje su poteškoće… Sa onima koji dolaze iz drugih društvenih konteksta ta razmjena je jednako bogata jer omogućava da učimo iz tuđih iskustava, da vidimo neke specifičnosti karakteristične za jednu zemlju ili regiju ali i neke globalne trendove koji nas jednako pogađaju kao što je onaj jačanja desnih, rigidnih i isključivih politika. Važna je i mogućnost da jedni druge osnažimo, motivišemo, da razgovaramo o izgradnji mira u vrijeme kada se svijet nalazi na ivici svjetskog rata i kada svjedočimo globalnom nazatku u kontekstu ljudskih prava i globalnog mira.
Posebno smo zahvalni organizaciji Bread for the World i Eddi Kirleis i Martini Fischer koji su među rijetkima koji imaju senzibiliteta da prepoznaju potrebu i podrže ovakvu razmjenu. Martinu i Eddu znamo već godinama, ali su njihova posvećenost, aktivistički duh i ogromno znanje i iskustvo uvijek inspirirajući. Godinama stojeći rame uz rame sa nama, dijeleći uspone i padove, Edda i Martina su postale naše: zato je njihov doprinos i samoj razmjeni poseban jer su, nakon godina rada, mogle govoriti iz dvostruke pozicije, i iznutra i izvana. Možda se nama podrazumijeva jer ih znamo, ali bila je posebna njihova spremnost da razmjenu prihvate kao dvossmjerni proces u kojem su svi istovremeno i učenici i učitelji.
Ostaje žal što je pandemija provobitnu ideju djelimično reducirala i onemogućila nam uzvratne posjete, susrete jedan na jedan te je učinila nemogućim prisustvo ljudi iz drugih dijelova Azije kako je bilo planirano. Pandemija nas je sve prinudila da mnoge stvari radimo u online prostoru. Makar je mnogo stvari moguće zamisliti u online formatu, ovakvi susreti imaju smisla skoro isključivo uz susret licem u lice. Samo takav susret omogućit će vam da vam Indija ili Bangladeš postanu, umjesto dalekih, malo poznatih zemalja, jednako daleke, i dalje malo poznate zemlje, ali sa par prijatelja u njima, zbog kojih vam nikad više neće biti svejedno kada čujete vijesti iz tog dijela svijeta.
Galeriju fotografija možete vidjeti OVDJE