U subotu, 1.10.2016. je u sarajevskoj Vijećnici otvorena izložba fotografija ”Rat sjećanja” u organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd.
Na izložbi su predstavljene fotografije spomenika i monografija kao rezultat trogodišnjeg istraživanja o mjestima stradanja i sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini.
Sarajevska postavka biće otvorena do 15. oktobra 2016. nakon čega će otvaranje u Mostaru biti 2. novembra.
Motiv za istraživanje politike memorijalizacije i kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini posljedica je osjećaja obaveze da se reaguje i ukaže na probleme i opasnosti koje proizlaze iz aktuelne kulture sjećanja, uz namjeru da se predlože načini za kreiranje klime za konstruktivan javni dijalog. Trogodišnji proces rada na dokumentovanju spomenika nastalih posljednjih 25 godina dio je trajnog doprinosa na putu ka podizanju svijesti o trenutno prisutnim modelima kolektivnog sjećanja.
”Sudeći po spomenicima, kulture sjećanja u BiH su suprotstavljene, jednostrane, etnocentrične, ukazuju na podijeljenost društva u BiH, oslikavaju kolektivnu viktimizaciju, a ako ne poriču onda barem ignorišu stradanje drugih”, napisala je u monografiji ”Rat sjećanja” Ivana Franović, članica istraživačkog tima Centra za nenasilnu akciju. ”Vidimo etničko grupisanje i vidimo ko je neprijatelj, to je jedna od prvih stvari. Žrtve nisu toliko važne i imaju funkciju da se mi koji smo preživeli grupišemo i da znamo ko nam je neprijatelj. I to je poražavajuće. Drugi postoji samo u obliku neprijatelja. Ne postoji empatija prema žrtvi. Imati empatiju prema žrtvama drugih automatski se posmatra kao da si izdajnik i ne poštuješ svoje žrtve”, rekla je Ivana Franović pred otvaranje prve od ukupno pet izložbi ”Rat sjećanja” napominjući da se svaki režim i putem spomenika legitimiše.
Autori fotografija obilježenih i neobilježenih mjesta stradanja koje u cijelosti možete pronaći na stranici kulturasjecanja.org su Nenad Vukosavljević i Nedžad Horozović.
Svaka posjeta spomenicima i njihovo fotografisanje uključivala je i razgovor na terenu sa osobama koje su na neki način uključene u podizanje spomenika ili spomenik bitno obilježava njihovu životnu sredinu.
”Bilo koja vrsta preispitivanja prošlosti, odnosno narativa o prošlosti, dovodi do toga da ćete kao povratnu informaciju dobiti nešto što je etiketa koju nije baš lako nositi. Ne postoji konstruktivan dijalog o tome šta je prošlost. Ne možemo da se složimo oko toga šta se desilo, da iz prošlosti naučimo lekcije koje će nam koristiti za budućnost. Sličan je pristup spomenicima. Ta potreba za uniformisanjem i žrtve i počinioca, taj neki etnički okvir je jako prisutna. Malo me i plaši”, kaže Nedžad Horozović, mirovni aktivista, član istraživačkog tima Centra za nenasilnu akciju i autor fotografija.
Svaki spomenik prati njegova identifikacijska kartica u kojoj je označeno kome je, kad i gdje podignut, odnosno nije podignut što je slučaj sa neobilježenim mjestima stradanja.
Proces prikupljanja službenih podataka bio je zahtjevan jer je komunikacija sa relevantnim institucijama i lokalnim vlastima pokazala je da je nadležnost nad ovim procesom najčešće nejasna te da o podignutim spomenicima ne postoje sistematično prikupljeni podaci.
Sažetak monografije ”Rat sjećanja” možete pronaći na http://nenasilje.org/publikacije/pdf/Rat_sjecanja.pdf
(Kristina Ljevak, saopštenje za medije)