Počelo je nekada ljetos kao ideja, stidljivo provučena kroz uši, tek da se vidi reakcija, ispipa puls.
Kako bi bilo da u naša mjesta dođu nekadašnji neprijatelji, na dan kada obilježavamo svetinje iz proteklog rata, na dan kada se sjećamo svojih najboljih sinova, kitimo zastavama i spominjemo bitke u kojima izvojevasmo slobode i spasismo naše narode? Da li je došlo vrijeme da pozovemo naše prijatelje da prisustvuju takvim događajima? Imamo li snage za to, mogu li se domaćini nositi sa potencijalnim protivnicima takve ideje u svojoj sredini, da li će se osjećati neprijatno kada se u govoru neprijatelj počne etiketirati kao generalno zločinački, agresorski, genocidni.
A ljudi su tu, kao gosti, oni koji su bili spremni da se zarad mira pojave i poklone žrtvama, ma koje strane? Kako se kao gost nositi s time, koliko će se toga morati progutati? Da li će se crv koji grize sopstveni patriotizam pojaviti u tom momentu i dobiti džinovske proporcije, te u jednom zalogaju progutati svo dotadašnje zalaganje i entuzijazam? Možda i suviše paranoidnih scenarija prerađujem u glavi, treba se prepustiti, ovi ljudi su gromade, bezbroj puta dokazani u stremljenju ka cilju – da se ne ponove devedesete.
Do sada smo kao grupa imali iza sebe brojne posjete stratištima, spomen obilježljima i spomen sobama koji svjedoče o prolivenoj krvi i gdje vidjesmo šta je sve bilo potrebno kako bi se dokazalo koliko smo drugačiji. I naravno, kako jedni drugima u suštini i ne trebamo, osim što dijelimo zajednički prostor, s kojeg je bolje istisnuti onog drugog. Vidjeli smo koliko to košta. Cijena – surova, bez odgode plaćanja, generacije izbrisane.
Ono što su posjete ovakvog tipa polučile kao rezultat, predstavlja i najbolju osobinu ljudskog roda, da suosjeća i iskaže poštovanje i prema drugom. Vjerovatno će i dalje u velikoj mjeri ovi ljudi, naši veterani, imati ideološki i politički različit stav, nastojaće da opravdaju svoje uloge i interes strane za koju su se borili u proteklom ratu, ali će uvažavati i tuđu krv koja je potocima tekla i naći u dubini duše prostora i za druge.
Ali, kako dalje? Kako doći na svetkovinu drugih? Koliko će nam smetati militarizam koji se sastavni dio scenografije na takvim događajima?1
Jedna od predloženih ideja bila je i da cijela grupa dođe na svečanu akademiju koja se održava u čast poginulog komadanta lokalne ratne jedinice u Gornjem Vakufu/Uskoplju. Naš prijatelj Pajo, koji nas je pozvao, i sam učesnik u našim veteranskim aktivnostima, iskazao je želju da prisustvujemo tom činu, te da vidimo kako to oni rade “na svoj način”.
Više puta sam ga upitao da li je dobio saglasnost u svom udruženju koje je organizator, ali i od drugih udruženja žrtava rata. Rekao je da ne brinem, kasnije ću uvidjeti da nisam ni trebao.
Datum održavanja akademije bijaše 22. decembar, i baš u toj sedmici dva-tri dana pred put, zapada snijeg i hladnoća sve okova ledom. Nazivao sam ljude i predlagao onima što dolaze iz daleka da ovoga puta izostanu i ne rizikuju, međutim, neće ni da čuju. Samo komentar – “vidimo se tamo.” Na dan polaska, srećom, vrijeme se stabilizovalo. Nadao sam se da neće ponovo zapadati jer neki moraju putovati preko Komara i Rostova, a drugi preko Ivan Sedla. Na ovim planinskim prevojima zna se desiti za par sati da napada i po metar snijega.
Putovali smo kroz klisure Neretve i Rame. Okolna brda i planine prijeteći su se nadvila nad cestom kao da dokazuju koliko su opasna po ljudski rod. Djeluju poput žrtvenih oltara podmirenih ljudskim mesom, spokojno miruju i prkose.
Dok se približavamo, sjećam se tog gradića za kojeg kažu da je uz Mostar i Bosansku Krupu, bio najporušeniji u proteklom ratu. Bio sam tamo prije pet-šest godina i vidio grad u kojem je toliko očita linija razdvajanja između Hrvata i Bošnjaka da se na asfaltu kredom može obilježiti gdje čije završava, a onih drugih počinje. Tu je zaživio Federalni projekat – “dvije škole pod istim krovom”, u kojem je ono što čini zajedničku nit samo infrastruktura – zgrada škole.
Sjećam se jednog svog vikenda u mjestu Tihanj, na obali jezera Balaton u Mađarskoj, gdje sam upoznao gospođu Vesnu iz Osijeka. Upitavši me odakle sam, objasnih joj da dolazim iz jednog gradića u Bosni, a ona prošaputa: “E Bosno, muko moja.” Upitah je zašto muko, na šta mi reče da joj je muž poginuo u Gornjem Vakufu devedeset i treće. Šokiran uspio sam reći samo:”Žao mi je, takvo je bilo vrijeme, ginulo se”.
Po prispjeću potražili smo predviđeno mjesto okupljanja grupe, hotel zvučnoga imena “Vienna”, sa zbunjujućom adresom Autobusni kolodvor 1. Na licu mjesta bilo mi je sve kristalno jasno. Ključ od sobe i daljinski za TV uzeo sam na biletarnici koja služi i kao recepcija. Volja ti kupiti kartu, volja ti prespavati – sve na jednom mjestu. Sobe iznad perona sa prekrasnim pogledom na “MAN”, “SETRA”, “MERCEDES” ili “DUBRAVA” vozni park.
Sistem grijanja u hotelu je vjerovatno funkcionalan od sredine maja do druge polovine septembra. Tada je vjerovatno ugodno, a u međuvremenu, ovo novo zdanje moglo bi se koristiti kao futuristički mauzolej i čuvati tijela onih čija je nada da će se u budućnosti naći lijek za njihovu nevolju, te da će nastaviti svoj život.
Ekipa poče da se okuplja. Imam osjećaj da, dok se susreću i grle, prenose energiju na plafonske sijalice koje sa svakim stiskom jače zažare. Atmosfera slična onoj kada se nekadašnji drugovi sretnu na dvadesetogodišnjici mature, a širom svijeta su razbacani. Izmješasmo se sa brojnim putnicima-namjernicima u ovom restoranu-čekaonici. Sve je puno, i svi hoće da jedu i piju. Konobarica sama, služi šank i kuhinju. I onda doživjeh jedno od onih fantastičnih iskustava, gledam je kako metamorfozira i uzima jednu od formi boginje Kali – Mahakali. U ovoj formi Kali ima deset glava, deset ruku i deset nogu. I svi dobijamo sve na vrijeme, a ona, ispostaviće se gazdina kći, ne skida osmjeh s lica i dolazi svake dvije minute, kupi suđe, pita treba li šta i nazdravlja nam pićem.
Dođe vrijeme da se pođe na akademiju. Špartamo smrznutim ulicama prema Centru za kulturu. Pred nama se ukaza poznato robusno arhitektonsko zdanje soc-realističkog izraza kakvih je sigurno bilo istih ili sličnih u svakom mjestu SFRJ koje je imalo iole puniji opštinski budžet i gdje je moć samodoprinosa radničke klase mogla da se materijalizuje. Ulazni hol je bio skoro zakrčen ljudima, ali uspjeli smo se probiti u parter gdje nas domaćini dočekaše i počeše raspoređivati u redove gdje ima mjesta. Ponovo u ešalone. Razgledam okolo i vidim prepunu salu i ljude koji još uvijek pristižu i zbijaju se jedni uz druge. Dekor u sali činiše rukotvorine učenika na platnu i panelima koji simbolišu želju za mirom i slobodom, te državna i zastava opštine GVU. Ništa nacionalno, ništa militaristički, ako izuzmemo jedan portret Che Guevare. Očekivao sam standardnu ikonografiju koja prati slične događaje, ali…
Počelo je sa uvodnim taktovima pjesme o slobodi koja mi je poznata, ali autora ne pamtim. Grupa lokalnih muzičara je priredila akustički perfomans koji je publiku umirio i fokusirao na početak svečane akademije.
Na bini se pojavi Pajo, pozdravio je sve prisutne i pročitao zahvalnicu ljudima koji su doprinjeli ovogodišnjem obilježavanju dana pogibije komadanta. Zatim izgovori:
“Posebno pozdravljam naše prijatelje iz Centra za nenasilnu akciju iz Beograda i Sarajeva koji su večeras tu sa nama zajedno sa grupom veterana bivših učesnika ratova koji sada zajedno rade na promociji mira u regionu.” Eksplodira aplauz, ja se sav naježih i utrnuh. Pogledam i ostale naše veterane do čijih lica mogu da dobacim pogled – svi smrznuti. “Sada ću pročitati imena poginulih i umrlih saboraca iz naše jedinice”, reče Pajo i započe. Redaju se imena u zlokobnoj tišini narušenoj samo uzdahom ili pritajenim jaukom koji dolaze čas sa jedne čas sa druge strane sale.
“Pozvao bih sve prisutne da minutom šutnje ili učenjem fatihe, svako na svoj način, odamo počast našim saborcima”, reče Pajo. “Slava im”, a zatim je pozvao našeg Adu da se obrati skupu. Pope se na binu naša bradata ljudina od metar i devedeset, u sivom kaputu i neizostavnom “bubreg” torbom oko pasa, zauze skrušeni stav pred mikrofonom i otpoče govor o ideji u kojoj veterani posjećuju jedni druge na komemorativnim događajima. Slušajući taj blagi glas kako izlazi iz njega onolikog i gledajući publiku koja ga upija, u glavi mi se dočara slika majke koja brižljivo stavlja obloge na svoje čedo i izvlači vrućicu iz njega. Osjećaj transa je zahvatio sve prisutne. Kažu da čovjek na javnim skupovima treba govoriti onoliko koliko može da stoji, a da mu to ne izaziva tegobu. Ja bih Adu trenirao da može duže da izdrži, jer jednostavno ono što govori ima terapeutska svojstva.
Kad je završio sa govorom, ponovo gromoglasan aplauz podrške našem radu. Gledam opet ove naše veterane – ponosni osmjesi i ucakljene oči.
U nastavku programa, izvedbom pozorišnog mjuzikla “Kosa”, mladi ovog grada dali su pečat ovom događaju. Djeca željna da u miru postanu ljudi.
Program je trajao cirka dva sata. Popališe se svjetla u sali i pade mi na um jedna misao iz djetinjstva kada mi je otac objašnjavao kako stvari stoje u životu i zašto neko ide u crkvu ili džamiju, a neko ne, već u partiju. Reče mi tad moj stari: “Bitno je biti s ljudima i biti umjeren u svemu. To ti nude i vjera i partija.” E ovo sve što sam doživio ove noći baš mi je dočaralo taj osjećaj umjerenosti, kasnije ću čuti i od našeg veterana Đoke da dijeli to mišljenje.
Ekipa je nastavila druženje sa domaćinima iz lokalne boračke organizacije u susjednom restoranu. Teme se smjenjuju. Od revizije korisnika invalidskih naknada, uslova za penzionisanje, politike, sporta, sve uz humor koji je neizostavan kod naših ljudi. Čovjek kad ih sluša rekao bi da se poznaju čitav život i da žive u istom mjestu. Po povratku u hotel nastavili su druženje do sitnih sati.
Ujutro, kako pristizaše u salu na doručak, onako podbuhli, što od kojeg piva i rakijice, što od zaleđenih soba, podsjetili su me na vrijeme kada se spavalo pod zemljom u bunkerima i zemunicama. Portreti za kojima bi žudio Pikaso, da je živ.
Održali smo jedan kratki sastanak, čisto da vidimo kako nam je bilo. Svi odreda bijahu jako zadovoljni i sretni da su bili sa ljudima koji imaju snage i ponosa da se nose sa nesrećom koju su proživjeli i koja im je odnjela najvoljenije, a da ne izuste ni riječ mržnje i ni sa jednim svojim postupkom upute na nju. Još uvijek među njima ima entuzijazma i želje za zajedničkim životom sa komšijama. Nisu se štedile riječi hvale za Paju, Čupu i njihove prijatelje iz udruženja za organizaciju ovakvog događaja “na njihov način”.
Dođe vrijeme da se rastanemo. Zagrljaji, pozdravi. Vidimo se – uskoro. Planova imamo, valja “gurati” dalje.
A.D.
1. Oružane snage BiH čine tri puka/brigade iz tri nacionalne komponente, sa profesionalnim statusom i novom ulogom. Ti pukovi njeguju tradicije svojih etniciteta, zadržali su svoje obljetnice, simbole i ideološke predispozicije, viđamo ih kao počasnu gardu na godišnjicama i komemoracijama, svaki na svojoj, ispaljuju počasne plotune, salutiraju političarima i njihovim “brojnim” gostima, uvaženim državnicima iz “bijeloga” svijeta, “dokazanim” prijateljima ove zemlje. S druge strane, njihova nova uloga je u kreiranju novog svjetskog poretka, ovog puta zajedno će biti oslonjeni jedni na druge kada budu u ratnim dejstvima sa novim saveznicima, koje osim profesionalnih vojnika NATO-a čine i plaćenici multinacionalnih kompanija tipa KBR. Vidjećemo kako ćemo se nositi sa tom zajedničkom tradicijom služenja imperijalizmu, kada prođe sljedećih dvadeset godina. “Dali su svoje živote za slobodu i čast…”, ne bih rekao.