Dolazak u Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd meni znači puno više od običnog zaposlenja. Za mene je to podrazumijevalo selidbu u do tada nepoznato Sarajevo, iz vrlo poznatog Zagreba. Ipak, neki događaji su me vezali i za Sarajevo, to je grad u kojem sam saznala da postajem studentica povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Naknadno, čini mi se kako su ta dva događaja poprilično vezana.
Nemam vlastito sjećanje na rat, rođena sam nekoliko godina nakon kraja ratova devedesetih, pripadam generaciji novog stoljeća koja često zaboravlja kako su posljedice rata konstantna pojava u društvu. Kroz izražene podjele zajednica, govor mržnje, slavljenje ratnih uspjeha, političko iskorištavanje tuđih gubitaka za mobilizaciju glasova i još mnogo što. Ipak i moja, kao i mnoge obitelji, ima svoja ratna iskustva i traume, ne mogu reći da se o tom periodu šutilo, ali svakako je svedeno na anegdote prigodne za sve uzraste.
Motiv koji mi je indirektno prenesen jest strah.
Bježati u povijest
Moja baka je ručnike uvijek držala u ormariću regala na kojem je stajao televizor. Ručnici su uvijek bili i peglani jer pranje na devedeset stupnjeva nije dovoljno da bi se osigurala njihova čistoća. Između zapeglanih, čistih ručnika baka je stavila i svoj strah. On je bio zabilježen u dnevniku koji je vodila devedesetih u periodima kada je moj tata bio u ratu. Ili mi je bar tako ona pojasnila budući da za taj dnevnik znam jer sam ga, igrajući se, iskopala iz tog ormara kao djevojčica. Ne znam koliko mi je točno bilo godina, ali znam da sam mogla čitati, što nikako ne znači da sam mogla shvatiti njegov sadržaj. Baka je dnevnik, prema razgovorima koje smo imale, bacila. Sada nam je objema zbog toga žao i od tada smo mnogo razgovarale i zato znam puno o njenom strahu od rata koji je zapravo puno više od toga.
Budući da sam upisala povijest nakon srednje škole, bježala sam od teme ratova devedesetih, uvijek sam to vidjela kao kontroverzno razdoblje kojim se vrlo teško baviti ako želiš izraziti poštovanje svim stradalima. Bez obzira na to zanimalo me kako društva mogu doći u poziciju podjela koje rezultiraju marginalizacijom, tj. istrebljenjem nekih skupina zbog religijske, rasne ili etničke pripadnosti. Budući da je temelj međunarodnog prava, u kontekstu zaštite ljudskih prava, počela sam više čitati o Holokaustu i mehanizmima koji su mu prethodili. Sviđao mi se sentiment “nikad više nikome” kao dio kulture sjećanja u kojoj učimo iz masovnih tragedija kako se one ne bi ponovno dogodile, ali nažalost to nisam dobila u tim okvirima. Naposljetku sam shvatila kako ne mogu bježati iz povijesnog konteksta u kojem sam rođena.
Jednako za sve
Ključna godina za moju aktivaciju bila je 2024. kada sam stažiranjem u Inicijativi mladih za ljudska prava u Hrvatskoj dublje ušla u teme ratova na ovim prostorima. To me dovelo do prijelomnog iskustva – Osnovnog treninga iz izgradnje mira CNA gdje sam naučila slušati i razumjeti druge. Osjetila sam kako moja mišljenja i iskustva postoje usporedno s još mnogo tuđih, ali jednako vrijednih. To nezaboravno iskustvo se prelilo na 2025. godinu kada sam učestvovala na Treningu za trenerice izgradnje mira na kojem sam uz raznovrsne ljude i ekipu CNA spoznala što to može značiti u praksi.
Tijekom tog treninga posjetili smo mnoga mjesta stradanja, uključujući mjesta sjećanja na ratne zločine počinjene 16. travnja 1993. u Trusini, gdje su žrtve Hrvati, i Ahmići, gdje su žrtve Bošnjaci. Faktografija oko tih događaja mi je i ranije bila poznata, ali sam sada opet osjetila strah, koji ponovno nije moj, već onih koji su na tim mjestima izgubili svoje živote. To posebno mogu reći za Ahmiće u kojima me pogodila atmosfera prisjećanja stradanja. Poznat mi je negativan pristup pojedinih medija, politike i generalni narativ koji se gradi prema tom zločinu u Hrvatskoj, ali imam osjećaj kako su emocije koje su me u tom trenutku preplavile došle iz ljudskosti, a ne neke kolektivne krivnje. Samim time bliske su onim emocijama koje imam prema strahu svoje bake, obitelji, zato što je rat, i strah koji proizvodi, jednak za sve.
Promišljanjem tijekom tog procesa nametnulo mi se pitanje mog legitimiteta, nekoga tko ne dolazi iz pozicije vlastitog iskustva rata, i često sam se pitala odakle mi pravo da djelujem.
Koliko je legitimitet uopće potreban da bi shvatila da svi ljudi jednako osjećaju pa da je samim time svaki gubitak jednako bolan, a onda i da su sve žrtve jednako vrijedne. Zato mi je i drago da nemam vlastito sjećanje na rat jer iz želje da ga nikad ne steknem, kao ni ostali mladi koji su rođeni nakon devedesetih, želim graditi društvo u kojem neće ponovno doći do oružanih sukoba na ovim prostorima. Tako je i moj put do CNA popločan željom da se mirovnim radom bavim prenoseći vrijednosti iza kojih u potpunosti stojim, s empatijom za sve stradale dok zatvaram svoj krug u Sarajevu.