Već duži niz mjeseci živimo pod vrlo čudnim okolnostima, život koji to zapravo i nije. Period neizvjesnosti i iščekivanja kome još niko ne nazire kraj, razorno utiče i na našu svijest i na naša društva. Ljudi preplavljeni morem različitih (dez)informacija, pojačanim medijskim senzacionalizmom, paranojama, teorijama zavjere, ali i sve jačom represijom vlasti, kao da su raspolovljeni između ustavom zagarantovanih prava i sloboda s jedne, i strahovima od gubitka posla/siromaštva i(li) smrti, s druge strane. Stanje iščašenja koje smo nemoćni da sami promjenimo, dok se ono samo stalno mijenja, u nama izaziva mješavinu apatije, nemoći i bijesa. Stanje koje istovremeno provocira postavljanje temeljnih pitanja poput vrijednosti života, načela slobode, ljudskog dostojanstva i jednakosti, solidarnosti i odgovornosti, a već započetu krizu “samorazumijevanja čovjeka” dobrano produbljuje.

Epidemija koronavirusa ili zarazne bolesti pod tehničkim nazivom COVID-19, izbila je početkom januara 2020. godine u Wuhanu, Kina. Ubrzo se pretvorivši u pandemiju, zahvatajući od početka marta stotine hiljada ljudi dnevno u svim dijelovima svijeta i odnoseći desetine hiljada života nedeljno, ugrozila je funkcionisanje ljudske civilizacije na globalnom nivou. Naravno, teško je suditi o nečemu što još uvijek traje, donositi zaključke još teže. Možda je najadekvatniji “žanr” unutar kojeg možemo i misliti i pisati o virusu, hronika čekanja, briga i opreza.

Iako još uvijek ne znamo da li je COVID-19 neočekivani kraj civilizacije i života kakvog poznajemo, početak ili prva faza neke nove (r)evolucije ili samo zastrašujuća pandemija virusa koja će dolaskom vakcine nestati zauvijek, on je barem za sada, jedan od boljih dijagnostičara našeg vremena. Skinuo nam je ružičaste ili crno-bijele naočare koje smo do sada zaslijepljeni nosili i pustio nas da još uvijek bojažljivo zavirimo i pogledamo u sve one političke, društvene i ekonomske strukture koje upravljaju našim životima i odnosima među ljudima. Usmjerio nam poglede na vrlo zamršenu, duboku i razgranatu mrežu korijenja nepravdi i nejednakosti, razotkrio ih ili makar učinio vidljivijim.

Bolest koja je ujedno dijagnostičar bolesti društava u kojima živimo.

Demokratija na odloženo

Različita su polja koja je sve COVID-19 uspio da “zarazi”: svetska ekonomija, međuljudski odnosi, sistem vrijednosti, kretanje ljudi i dobara, globalni trendovi, lokalni običaji, svakodnevne navike i rutine. Ni demokratski procesi, na žalost, nijesu imuni. Prema podacima Međunarodnog instituta za demokratiju, najmanje 70 država i teritorija je odložilo izbore od sredine februara. Premijerka Novog Zelanda saopštila je da će, usled porasta broja zaraženih, za oktobar odložiti parlamentarne izbore koji su u toj zemlji bili planirani za septembar. Odluku su pozdravile i njena partija i opozicija. Predsjednik SAD je u trenutku kada, prema prognozama, ima slabe šanse za reizbor u novembru, predstavio ideju da odloži američke predsjedničke izbore, ali je naišao na žestok otpor kako demokrata tako i njegovih republikanaca u Kongresu.

To da i bolest može biti i u službi partijskih interesa ili pojedinaca jasno se pokazuje i na Balkanu. Nakon nekih od najstrožih mjera, uključujući policijski čas i zatvaranje, vlasti u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori i Hrvatskoj su ukinule zabrane dijelom radi održavanja izbora u trenutku kada je djelovalo da to odgovara vladajućim partijama. Odluka da se otvore granice u nekim državama je rezultirala porastom broja zaraženih, dok kod drugih bivamo prepušteni da vjerujemo podacima koji nam se iznose (Istraživačka mreža BIRN je objavila da je Beograd u cilju održavanja izbora prikrivao broj zaraženih i umrlih od kovida-19 u to vrijeme). Samo odlaganje izbora češće je bilo posledica straha od poraza, a ne brige da se zaraza ne proširi. Drugim riječima virus je poslužio kao dobar izgovor ili za održavanje izbora ili za njihovo odlaganje, volja građana je na čekanju, a pravo na izbor je moguće samo onda kada odgovara vladajućim elitama. Čast izuzecima!

Ljudska prava i odgovornost

U Srbiji je novinarka Ana Lalić privedena zbog objavljivanja teksta o nedostatku adekvatne zaštitne opreme za medicinske radnike u Kliničkom centru Vojvodine, koji je navode demantovao i podnio prijavu protiv “širenja panike”. Lalić je narednog dana puštena na slobodu. Umetnica Jovana Popović iz Kikinde, koja je javnosti postala poznata kao autorka antivladine pesme “Bagra”, uhapšena je 10 dana nakon što je došla iz Crne Gore, dan prije uvođenja vanrednog stanja, zbog navodnog kršenja mjera obavezne kućne izolacije.

Upravo je hapšenje Ane Lalić bio primjer ugrožavanja ili čak pokušaja ukidanja prava na informisanost i prava na kritiku, a hapšenje Jovane Popović ugrožavanje prava na građansku neposlušnost i bunt. Ovo su samo dva od mnoštva primejra kršenja ljudskih prava pod izgovorom zaštite od COVID-19. Savjet Evrope je pozvao sve države da očuvaju ova prava, kao veoma važna prava u ovom periodu, te da bi trebalo uložiti sve napore da se zaštite vrijednosti demokratskog društva kao što su pluralizam, tolerancija i slobodoumnost.

Iako se vreme prividno usporilo ili čak gotovo zaustavilo, brzina donošenja političkih odluka i njihova primjena u doba pandemije se ekstremno ubrzala.  Parlamenti mogu samo da naknadno verifikuju odluke koje su naprečac, bez konsultacija ili vremena za širu raspravu donijele Vlade, krizni štabovi ili najčešće samo jedan čovjek. Pod izgovorom bezbjednosti i brige za živote svih građana lako se iz slobode sklizne u samovolju. Bježanje od odgovornosti, preuzimanje previše odgovrnosti u svoje ruke, nedostatak prihvatanja odgovornosti, najpopularnije su COVID-19 discipline, mada ni ranije nisu bile zanemarivane. Odgovornost je ono što pravi razliku, razliku između slobode i samovolje. I iako nam sa gotovo svih bilborda, tv kanala, novina ili plakata, maltene iza svakog ugla, poručuju “Budite odgovorni”, kod onih kod kojih bi trebalo da je na prvom mjestu, odgovornosti najmanje ima. Ona je među prvim žrtvama virusa, izgleda da nije bila niti imuna niti blagovremeno tretirana. Tamo gdje ima odgovornosti ima šanse i za demokratiju i za poštovanje ljudskih prava.

Pandemija ksenofobije

Da zlo nikada ne dolazi samo, pokazuje jedna u nizu “nuspojava” pandemije virusa, a to je pandemija ksenofobije. Sve je polako krenulo od preventivne zabrane ulaska u zemlju Kinezima od strane Japana, Singapura, Mongolije, Sjedinjenih Država, Australije i drugih, preko pojavljivanja natpisa “Zabranjen ulaz Kinezima” po kafićima u Italiji i Francuskoj, sve do izbjegavanja i podozrivosti prema ljudima azijskog porijekla u javnom prevozu, na ulici ili u prodavnicama. Mnogi ljudi azijskog porijekla u Evropi i Americi suočili su se s predrasudama i diskriminacijom samo na osnovu činjenice da je COVID-19 krenuo iz Kine. Ni državice Balkana naravno nisu pošteđene ove nuspojave, u kojima nerijetko, a mimo svakog zdravog razuma, svi koji ne izgledaju kao “mi” postaju Kinezi, tj. oni koji su “donijeli bolest među ljude”.

Uporedo sa ovim često se dešava da suviše olako prenebregavamno činjenicu da „Ostanite doma!“ mnogima ne znači puno jer nemaju gdje niti ostati niti otići (beskućnici), dok je za neke druge koji žive u prenaseljenim kampovima „socijalna distanca“ nemoguća (migranti, izbjeglice, Romi). Usled vanrednih stanja koja bivaju proglašavana u manje više svim državama i zatvaranja granica pripadnici različitih naroda bivaju “pod vatrom” krajnje desnih političara i medija koji traže jeftinu senzaciju, samo zato što su drugačiji. Zbog zamrzavanja velikog dijela ekonomije i sveopšteg zatvaranja stanovništva u izolaciju, beskućnici su dodatno izloženi gladi, bolestima i represiji policije.

Krizne situacije, bile one političke, ekonomske ili medicinske prirode često zahtjevaju “brza rješenja” koja nužno ne moraju biti pogrešna. Ali rješenja koja će rezultirati diskriminacijom, segregacijom i brutalnošću prema skupinama ljudi na osnovama njihove nacionalne, vjerske ili druge pripadnosti, motivisana su isključivo mržnjom i ksenofobijom. Mehanizmi karakteristični za srednji vijek pokazuju se i danas. Mržnja i kesnofobija su odavno tu, postaju samo vidljivije i jače izražene u doba krize. COVID-19 je samo “dobro došao povod” da se ksenofobija probudi.

Zdravstvo na rentgenu

Jedna od najupečatljivijih ali i najotrežnjujućih slika koja će definitivno ostati urezana u glavama mnogih jesu scene koje su nam stizale iz Italije i Španije. Vojnici unose crne vreće u kamione i razvoze po okolnim mjestima jer su u Bergamu groblja prepuna. U Španiji pripadnici nacionalne garde skupljaju leševe i odvoze u prepune mrtvačnice. Sve više se klasični način sahranjivanja zamjenjuje kremiranjem. “Bolnice” niču na svakom koraku: u konferencijskim salama, u parkovima, sajmovima, čak i po bibliotekama. Djelovalo je kao da se evropski zdravstveni sistem, ili barem u onim državama u kojima je zdravstvo važilo za uzorno (Italija, Španija, Francuska) rasuo u komade. Uzrok tome, kako se ispostavilo, leži u činjenici da su vlasti godinama urušavale javno zdravstvo na račun privatnog sektora. U nekim državama poput SAD su klasne razlike još izraženije, jer siromašni nemaju novaca ni da se liječe od posledica virusa, pogotovo ako su dobili otkaze. dravstveno osiguranje nisu ni imali.

Naravno ni kod nas godinama unazad nije drugačije. Desetine hiljada ljekara i medicinskog osoblja su napustili zemlje bivše Jugoslavije u poslednjih 20 godina. Nakon ponovnog pogoršavanja situacije sa pandemijom u Srbiji više od 2.700 ljekara potpisnika inicijative “Ujedinjeni protiv kovida” je tražilo smjenu sadašnjeg i formiranje novog Kriznog štaba za borbu protiv virusa. Tražili su i utvrđivanje odgovornosti za, kako su naveli ,,javno-zdravstvenu katastrofu u kojoj se naša država nalazi”. Pokazalo se istinitim da je stepen represivnih mjera preduzetih za vrijeme trajanja pandemije obrnuto proporcionalan kapacitetu zdravstvenog sistema, a da je COVID-19 ujedno i najbolji rentgen stanja u kojim se nalaze naši zdravstveni sistemi.

Na prvoj liniji odbrane

COVID-19 nije pokazao samo ranjivost javnog zdravstva pred padnemijom, on nas je podsjetio na sve veća socijalna raslojavanja i prouzrokovao dalekosežne socijalne probleme. Pandemija je najteže pogodila one koji su u velikim sistemima najslabiji i najranjivi, ali i one na koji su u normalnim okolnostima zapostavljeni i marginalizovani, a takvih je u našim društvima mnogo. To su svi oni koji, da se poslužimo uobičajenim dnevno političkim žargonom,  stoje “na braniku naše otadžbine” (čitaj ekonomije i posrnule prvirede) i rizikuju svoje živote, počevši od ljekara, ostalih zdravstvenih radnika/ca, apotekara/ki do najsiromašnijih radnika/ca u polju proizvodnje i usluga. Većina njih, ako ne svi, generalno slabo plaćeni, a često odgovorni za izdržavanje svojih porodica, našli su se u situaciji da nemaju baš mnogo izbora da li da nastave da odlaze na posao. Dok su se mnogi drugi iz srednje klase mogli zaštititi radom od kuće, police u supermarketima ili apotekama ne mogu se slagati putem daljinskog upravljača, a to važi i za mnoge druge od fabričkih radnika i radnica do čistača i čistačica, vozača javnog prevoza, bankarskih službenika, poljoprivrednika, novinara, poštara, dostavljača….

Bez posla ostaje sve više zaposlenih zbog firmi koje ne mogu da opstanu u ovakvim uslovima. A država sporo i gotovo nezainteresovano najavljuje planove za pomoć, takozvane ekonomske pakete. I odmah na startu, saznajemo da su paketi namjenjeni onima koji su ionako privilegovani i jaki, dakle oni koji mogu da istrpe teret zadržavanja većeg broja radnika, pokrivanja gubitaka i recimo doniranja novca za kupovinu respiratora i ostale zdravstvene opreme. Mali privrednici su kao po praviliu prepušteni sami sebi i najčešće primorani da smanjuju broj radnih mjesta ili otpuštaju.

Zatvaranje škola i vrtića tokom pandemije drugačije se odrazilo na muškarce i žene. Kada je izbila kriza, mnogi parovi bili su prisiljeni da donesu odluku: ko će od nas dvoje da ostane kod kuće i pazi na djecu? Ako su oba partnera zapošljena, a jedan je morao da ostane kod kuće i vodi računa o djeci, mnogo više žena odlučilo se za brigu o djeci, pokazali su rezultati više studija. Pandemijom su pogođeni i mnogi drugi, poljoprivrednici, turistički i ugostiteljski radnici, umjetnici, kulturni poslenici, samohrani roditelji, osobe migrantskog porijekla … niz je dugačak, predugačak…

Moramo se zapitati da li su svi ovi radnici na terenu, oni koji su na “prvoj liniji odbrane”, građani, ili su njihova prava (i goli životi) manje vrijedni od naših? Da li će na kraju “rata” dobiti ordenje za službu domovini i globalnoj ekonomiji, ili možda još po 100 evra? Koliko će njih preživjeti sve ovo, a koliko će dodatno proširiti zarazu zbog svakodnevnog putovanja i boravka na poslu na kom su u kontaktu sa stotinama drugih “vojnika ekonomije”? Ono na šta nas je upozoravao francuski ekonomista Toma Piketi, da je “nejednakost ideologija”, a ne prirodno ili nekakavo pravedno stanje stvari, sada sasvim ogoljeno, kao pod lupom, vidimo. Da li znamo da možemo i moramo drugačije?

Život dostojan življenja

Nalazimo se na početku iskustva koje vjerojatno nikada nećemo zaboraviti, a tek “treba da naučimo da živimo” sa njim. Naučiti živjeti život sa socijalnom i fizičkom distancom, izolacijom, bez putovanja i na najmanju moguću mjeru smanjenom interakcijom, naporno je i neobično. Pri tom, u velikom broju kultura smo navikli da se blizina, solidarnost, empatija i uopšte briga za drugog, obično iskazuju rukovanjem, zagrljajem, dodirom, poljupcem, ili ponudom nekome da uđe u vašu kuću, da ode sa vama na kafu, u pozoriše, u bioskop, da pripremite večeru za prijatelje.  Sve se to sada zapravo preokreće i taj preokret je prilično bolan.

Ovo iskustvo nam pokazuje da smo zapravo jako dugo i uveliko, posebno na ovim prostorima, omeđeni granicama u glavi, ali i sve manje propusnim državnim granicama, patili od usamljenosti, asocijalnosti i izlolovanosti. COVID-19 je samo ta osjećanja i tu realnost pojačao i učinio očiglednijom. Međutim, paralelno, a paradoksalno, ovo iskustvo kao da nas je jače uputilo jedne na druge. Skloniji smo razumijevanju, puno spremniji na razgovor, otvoreniji za one koji dolaze s druge strane. Uželjeli smo se, u svakom smislu, jedni drugih. Pokazuje se da je čovjek ipak bitno biće odnosa, da smo neminovno upućeni jedni na druge i uvijek okrenuti jedni drugima. Da nema, niti može biti, Ja bez Ti.

Koliko smo kao civilizacija otišli daleko u smislu da više cijenimo i vrednujemo puko preživljavanje, “goli život” od svega ostalog? Jedna od najvećih cijena koju u toku pandemije plaćamo svakako jeste žrtvovanje društvenosti, u širokom luku preko porodičnih, prijateljskih do poslovnih odnosa.  Da li ovo znači i to da pod izgovorom ili opravdanjem dostojanstvenog života većine možemo donijeti odluku protiv očuvanja “golog života” nekih? Iako načelo očuvanja svakog individualnog života mora imati prednost u odnosu na utilitarizam tržišta, ekonomske koristi ili štete, nastavka rada privreda itd., ono ne smije biti  u protivrječnosti sa načelima ljudskog dostojanstva i dobrog ili društvenog  života. Očuvanje “golog” života svakog pojedinca mora biti neodvojivi dio dostojanstvenog života svih nas, a ne njegova teorijska ili politička opozicija.

 

aktivizam, demokratija, ljudska prava, nenasilje i ljudska prava

Share This