Vozeći se od Dervente prema Brodu i razgledajući krajolik i kuće sa obe strane ceste, pade mi napamet jedna reportaža koju sam pročitao u nekom političkom nedjeljniku, par godina poslije rata u BiH. Bila je naslovljena sa ‘Cabriolet Cities’, a odnosila na gradove Glamoč i Bosansko Grahovo. Naslov mi je dobio smisao tek kada sam čitajući saznao da u ta dva pomenuta gradića, po okončanju rata, ni jedan jedini krov nije ostao čitav, sve su kuće spaljene. I ova cesta na potezu Derventa-Brod je aleja takvih kuća.
U Sijekovac kod Broda, dolazili smo i ranije. Prvi puta prilikom posjete ratnih veterana iz regiona Prnjavoru 2008. godine, a potom i 2010., prilikom posjeta Derventi i Brodu. U Sijekovcu su 26. marta 1992. godine pripadnici regularnih snaga Hrvatske vojske, tada pod imenom Zbor narodne garde, potpomognuti lokalnim paravojnim formacijama, ubili devet civila srpske nacionalnosti, a u narednih mjesec dana još trideset i sedam[1]. Tokom naših posjeta od domaćina iz boračkih udruženja i žitelja ovog mjesta saznali smo koje su bile razmjere zločina. Poznat je primjer porodice Zečević u kojoj su otac i njegova tri sina ubijeni u istom danu.
Ideja da posjetimo Sijekovac na samu godišnjicu stradanja, proizašla je zahvaljujući kontaktu sa brodskim ratnim veteranom, koji je bio učesnik CNA Treninga za učesnike ratova. Upoznat sa našim zajedničkim posjetama komemoracijama, pozvao nas je da dođemo u Brod i organizovao sastanke sa predstavnicima RVI i Boračke organizacije. Na sastancima smo im predstavili naš rad sa ratnim veteranima iz regiona i aktivnostima koje sprovodimo, te da nam je želja da prisustvujemo komemoraciji u Sijekovcu. Naglasili smo da nam je važno da organizator bude upoznat ko smo i za šta se zalažemo, da smo motivisani željom za pomirenjem i da želimo prevazići nekadašnja neprijateljstva. Među nama ima ljudi koji svojim dolaskom žele poručiti da ih je sramota što su zločini počinjeni u njihovo ime. Želimo da nas prisutni vide kao ljude poput njih, kojima je rat donio tugu, bol i stradanje, da upozorimo da se ne ponovi. Zajedničko prisustvo bošnjačkih, hrvatskih i srpskih ratnih veterana na mjestima stradanja vidimo kao put koji vodi ka međuetničkom pomirenju.
Na dan komemoracije, 26.03.2015. godine, u Brodu smo se sastali sa ratnim veteranima Hrvatske vojske iz Nuštra, Hrvatskog vijeća obrane iz Brčkog i Žepča, Armije RBiH iz Zavidovića, Sarajeva i Gornjeg Vakufa/Uskoplja i Vojske RS iz Šamca. Ukupno sa domaćinima i nama iz CNA, bilo nas je trinaest.
Dok smo prilazili platou u Sijekovcu na kojem je smještena crkva i Spomen ploča, vidjeli smo da dosta ljudi još pristiže, u koloni. Duž puta i oko crkve je bilo raspoređeno policijsko obezbjeđenje. Ispred crkve je bio postavljen pano velikih dimenzija sa uvećanim fotografijama i novinskim člancima koji prikazuju stradanje Srba u proteklom ratu. Šokantni prizori poginulih, lokacija logora i uništenih naselja. Na jarbolima su bile izvješene srpske zastave, a sa razglasa je dopirao zvuk molitve. U crkvi je služena liturgija. Unutar crkve sa dvorištem i prostorom oko njega bilo je već prisutno nekoliko stotina ljudi. Po organizovanom dolasku učenika iz brodskih škola, taj broj je nadmašio hiljadu. Pod pratnjom policije, u jednom se trenutku pojavilo i nekoliko crnih limuzina sa zatamnjenim staklima. Iz njih izađoše politički predstavnici sa svojim telohraniteljima, koji su im prokrčili put do crkve.
Zvanični program započeo je nakon završene liturgije, pred crkvenim ulazom. Održan je parastos i zapaljene su svijeće poginulim srpskim civilima. Zatim je voditelj programa pozvao delegacije da pristupe polaganju vijenaca. Hor je molitvenim pjesmama pratio polaganje. Tiho, jedva čujno, pjevale su djevojke iz hora i elegičnim tonovima budile emocije. Protokol je nalagao da polaganju prvo pristupe predstavnici institucija RS, te republička udruženja, koje je voditelj pozivao poimenično. Primjetio sam da je među njima bila i delegacija SUBNOR[2]-a RS. Potom su na polaganje vijenaca pozvani svi ostali, pa tako i naša delegacija. Položili smo vijenac i odali poštu stradalima. Prije nas je to učinio Ravnogorski četnički pokret[3], čiji su predstavnici došli u uniformama srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Tako su se na istom mjestu našli sljedbenici suprostavljenih ideologija iz prošlosti, partizani i četnici, sa našom ekipom ratnih veterana. Tekovine Drugog svjetskog rata bile su itekako prisutne i u našim bivšim borbenim jedinicama tokom devedesetih prošlog vijeka. Baštinile su se kroz prisustvo simbola i likovanje onomu čega se većina ljudi sa jezom i gnušanjem sjeća. Gledajući ovo zaključih da tako nešto može samo kod nas da se desi. Bože sačuvaj da su te ideologije pomirene, ali kad ih stavite u nacionalistički kontekst i okruženje onda vidite da su jedne drugima potrebne i da je opstanak jednih bez drugih upitan. Po polaganju vijenaca skupu su se obratili predstavnici Vlade RS i lokalnih vlasti iz Broda. Govorili su o zločinu počinjenom u Sijekovcu 1992. godine, ali i zločinima koje su u ovom istom mjestu počinile ustaše[4] 1941. godine. I tada su ljudi ubijani, a ova ista crkva je i tada spaljena. Pomenuto je da nikada ne treba ni zaboraviti ni oprostiti ‘vječitim dušmanima’ za ono što su počinili. Ali u govorima se pozivalo i na toleranciju i potrebu da živimo u međusobnom miru. Najbolji put za to i jeste da prestanemo jedni drugima biti dušmani, da nam događaji iz prošlosti poput ovih u Sijekovcu budu opomena i da gradimo prijateljske odnose u budućnosti. Kritikovan je i rad, kako domaćeg tako i tužilaštva Međunarodnog sud u Hagu zbog nedovoljnog procesuiranja zločina počinjenih nad Srbima, koje je ocijenjeno kao neadekvatno, sporo i politički dozirano. Za počinjeni ratni zločin u Sijekovcu, Sud BiH osudio je do sada samo jednu osobu na zatvorsku kaznu od 10 godina[5]. Za zločin ovakvih razmjera sigurno je odgovorno više počinilaca. Dok se ne izvedu pred lice pravde, biće i nezadovoljstva i ljutnje.
Po završenom programu, sreli smo se sa ljudima iz Saveza logoraša iz RS sa kojima smo imali priliku ranije sarađivati. Iako smo se sreli u tužnom ambijentu komemoracije, izrazili su zadovoljstvo i zahvalnost što smo tu.
Održali smo i sastanak naše grupe na kojem smo podijelili utiske. Većinom smo bili razočarani politikanstvom koje je zastupljeno na ovakvim događajima, gdje god da se održavaju. Jasno smo istakli da osuđujemo svaki zločin i da i mi sa svojim aktivnostima pozivamo odgovorne da rade na procesuiranju počinitelja. Složni smo da sa svojim mirovnim aktivnostima nastavimo te da nam nisu prepreka nastojanja da se ovakvi događaji drže začahureni unutar nacionalno-etničkih zajednica. Želimo da nas se vidi kao ljude i voljni smo i da sarađujemo i razgovaramo sa svima kako bi doprinijeli ozdravljenju našeg društva, za opšte dobro. Brodski ratni veterani bili su takođe prisutni na našem sastanku. Iskazali su zahvalnost što smo došli odati poštu žrtvama i izrazili nam podršku ostavivši otvoren prostor za saradnju sa njihovim udruženjima.
U povratku, sumirajući utiske, razmišljao sam o tome kako je neprocjenjivo iskustvo sretati se sa narodom na ovakvim mjestima. Nekom je možda neshvatljiva ta srdačnost i neposrednost kod naših ljudi. Kada stane pored nekog nepoznatog, kao da osjeća ‘obavezu’ da se upusti u razgovor. Obično to krene sa komentarima da je situacija grozna, da je političarima lako i da su se dovoljno nakrali da su i potomstvo obezbjedili. Tek poslije pitaju ko si i odakle. U mom slučaju, a kasnije su mi svoje slične primjere prepričavali i ostali iz naše grupe, nakon što bih rekao odakle sam, nastupala bi kratka pauza, pa pitanje otkud ovdje. Nakon što bih rekao odakle sam, obično bi sagovornik tamo već bio i poznavao nekoga, ili ima neku tetku što se tamo udala. A za ono otkud ovdje, nakon pojašnjenja, nikad nisam doživio da bi se neko protivio ovoj našoj inicijativi, uvijek bi je podržali i rekli ‘samo naprijed, to nam i treba da se izmirimo i nastavimo da konačno normalno živimo’. Pomislih, pa što neko od tih naših narodnih predstavnika to jasno i glasno na ovakvim skupovima ne kaže u mikrofon, već nas plaše jedne drugima. Do kada?
[1] Izvor podataka:
[2] Savez udruženja boraca narodno-oslobodilačke borbe (bivši partizanski borci – pripadnici antifašističkih jedinica iz 2. svjetskog rata)
[3] Četnici – jedinice ‘Jugoslovenske vojske u otadžbini’, poznati po saradnji sa okupatorima Jugoslavije u 2. svjetskom ratu i počinjenim brojnim zločinima
[4] Ustaše – jedinice ‘Nezavisne države Hrvatske’, kvinslinške tvorevine iz 2. svjetskog rata, poznati po surovosti i počinjenim brojnim zločinima
[5] Vidjeti više: