Bosna i Hercegovina: 100 godina kolektiviteta
Makedonija: Izvinite, ništa novo
Srbija: … a leta kao da nije ni bilo
Bosna i Hercegovina: „100 godina kolektiviteta“
Kada sam naumio da pišem tekst o društvenom kontekstu u Bosni i Hercegovini shvatio sam da imam problem selekcije događaja koje bih pomenuo. Odabrati prioritete u zemlji suočenoj sa dubokim etničkim podjelama, ekonomskim kolapsom, surovom tranzicijskom borbom sa novac i moć, te uz sve pobrojano vezanim gubitkom povjerenja u državu i demokratiju, izgleda kao veliki izazov.
2014. godina je bila zanimljiva zbog niza događaja, značajnih za ovdašnje ljude, koji su uticali na politički ambijent i nastavak socijalnog i ideološkog raslojavanja. Iako su obim i problematika tih dešavanja izgledali jako ozbiljno, upitno je da li će pokrenuti procese izlječenja temeljnih boljki ovog društva.
Od 2010-te traje kriza vlasti, pri čemu se promijenilo nekoliko koalicija. Tako i danas imamo prilično nestabilne vlade, koja nisu uspjele pokrenuti neophodne reforme, a novi zakoni jedva da su donošeni u proteklom periodu. Uzroka je više, primarni su sukobi između velikih partija, oko dominacije u svom ataru, ali i „stari“ problemi, vezani za loše međunacionalne odnose. To za posljedicu ima blokadu bilo kakvog ozbiljnijeg napretka. U tom pogledu, 2014-ta nije donijela ništa novo.
Sredinom oktobra imamo parlamentarne izbore i trenutno su aktuelne stranačke kampanje u kojima dominiraju socijalne teme, i nešto manje „patriotsko“ /nacionalne. Ipak, pojavljuju se fragmenti poput kampanje o nacionalnom jedinstvu, Putina na plakatima pojedinih srpskih partija, intenziviranja druženja sa turskim investitorima i zvaničnicima kod bošnjačkih partija itd. „Siguran prostor“ nacionalizma uz prigodne prateće parole pojedinim partijama služi kao dobar izborni marketing, jer nije mali broj onih koji tu vrstu ideologije i žive.
Novo je da sve više ljudi prepoznaje te predizborne „finte“ i radikalizacije, bar prema reakcijama ljudi vidljivim kroz medije.
Zanimljivo je da većina političara ističe da je rješavanje socijalnih i ekonomskih problema, razvoj obrazovnog i zdravstvenog sistema, prioritet ovoga društva. Međutim, zbog dosadašnjeg lošeg iskustva, teško je prepoznati novu političku snagu kao alternativu. Ili se nadati da će postojeće partije da naprave vitalne promjene u svojim pristupima i krenu istinski i pošteno u suočavanje sa potrebama društva. A ne kao do sada, da jedno rade, drugo pričaju, a Bog zna šta misle.
U isto vrijeme nacionalizam, u nekoj svojoj novoj, tranzicijskoj formi, suvereno dominira našim javnim prostorom. Nekad prikriven, nekad brutalno transparentan. Što jedan poznanik reče:“Nije problem kod nas nacionalizam, tu smo najbolji, već druge stvari o kojima nemamo pojma.“
Bitan događaj se odigrao tokom februara. Bili su to masovni protesti, pretežno mladih ljudi, koji su se proširili na nekoliko gradova. Iako je došlo do paljena i uništavanja zgrada kantonalnih vlada u nekoliko gradova i zgrade predsjedništva države, čovjek ne može a da ne gleda sa simpatijama i podrškom eksploziju bunta značajnog dijela društva, koji godinama trpi nepravdu političkih struktura. A tu nepravdu čine korupcija, javašluk, nepotizam, nesposobnost i neodgovornost skoro u svim institucijama države.
Erupcija protesta desila se 7. februara. „Lavina“ bunta se zakotrljala u Tuzlanskom kantonu gdje su već duže trajali mirni sindikalni protesti vezani za zahtjeve radnika i radnica u pojedinim državnim firmama. Uslijedile su blokade saobraćajnica, a u većim gradovima su organizovani javni forumi – plenumi građana/ki – koji su se pokazali kao zanimljiva kombinacija artikulacije građanskih zahtjeva, stalnog pritiska i javne prisutnosti. Kako se moglo čuti na samim protestima i plenumima, koji su se dešavali u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Bihaću, Mostaru itd., glavne poruke su bile usmjerene na socijalne probleme i loše politike, a da zapravo nije bilo nacionalno-patriotskih parola, uobičajenih za BH društvo.
Opravdano, ljudi su se pobunili zbog nagomilanih socijalnih problema koje oni sa izbornim mandatom uporno zataškavaju, ne rješavaju ili čak proizvode.
Čini se da nezadovoljstvo ljudi nije primarno eruptiralo zbog prisutnog siromaštva koliko zbog odsustva perspektive, zbog nejednakih šansi i sveobuhvatne korupcije.
Javnost se podijelila po pitanju protesta. Spektar reakcija se kretao od apsolutne podrške, preko podrške protestima uz osudu paljenja i blokada saobraćaja, do otvorenog protivljena i napada na demonstrante/kinje.
Političke partije su se međusobno optuživale da stoje iza „rušenja“ države, iako je iz poruka ljudi na protestima i plenuma, bilo jasno da je ljutnja usmjerena na sve vlastodršce, bez obzira na stranačku pripadnost i nivo vlasti.
Za razliku od prošlogodišnjih protesta, tzv. “bebolucije“, ovaj put su protesti bili masovniji, kontinuirani i sa mnogo jasnijim porukama uz direktno upozorenje političkim strukturama da se uozbilje. Istini za volju, ni paljenje institucija nije zanemariv faktor poziva na buđenje, ali je etički nepreporučljiv kao doktrina. Ipak, za nadati se je da je ovo jasan znak ljudima koji hoće u politiku ili su već duboko u njoj, koliko je javna funkcija ozbiljan i odgovoran posao, koji ne bi smio da proizvodi nepravdu, bilo korupcijom, neadekvatnim djelovanjem ili pasivnošću. Jasno da se ovakvi protesti mogu ponoviti ukoliko ne bude vidljivih pomaka u radu svih nivoa vlasti.
Protekli protesti su jako važni za naše društvo, zbog buđenja protestnog duha, izlaska iz apatije, ali prije svega zbog prekida dugogodišnje pasivnosti i sputanosti, nastale na strahu od političkog nasilja i nestabilnosti koja plovi po rubovima etničkih podjela.
Iako u Republici Srpskoj nije bilo masovnijih protesta, od dijela tamošnjeg društva dolazile su poruke podrške i solidarnosti, što daje nadu da će nekad biti moguće zajedno pružiti otpor nepravdi.
Da solidarnost preko etničkih granica nije nemoguća pokazale su i katastofalne poplave u maju. Zahvatile su skoro četvrtinu BH teritorije, stradale su 23 osobe, a uništeno je na hiljade objekata u nekoliko gradova. Poplave su zahvatile i dijelove Hrvatske i Srbije. Vanredno stanje je trajalo danima i veliki broj ljudi je izbjegao iz pogođenih područja. Osim poplava, u mnogim mjestima su se pojavila klizišta u kojima je urušeno niz stambenih kuća. Ova katastrofa nas je gurnula još dublje u ovisnost o vanjskoj finansijskoj pomoći, a oporavak će trajati godinama.
Javila se velika potreba za međusobnom solidarnošću i pomoći ugroženima, čemu su se lokalni ljudi uglavnom masovno odazvali. Organizovane su radne akcije, akcije pomoći u hrani, higijenskim sredstvima, smještaju i sl.
Posebno je bitno što se ta solidarnost prenijela i preko etničkih granica, jer su komšije iz susjednih etničkih zajednica masovno priskakali u pomoć u najgorim trenucima.
Da li nam trebaju katastrofe da bi se sjetili ljudskosti koja je zatamnjena ratnom prošlošću i nacionalizmom?
U Sarajevu je, nizom javnih događaja, obilježena i 100-godišnjica početka Prvog svjetskog rata. Obilježavanje ovog događaja, usprkos njegovom međunarodnom karakteru, ponovno nas je podsjetilo koliko smo u društvu podijeljeni, i to u pogledu tumačenja istorije.
Nisu se uspjele organizovati zajedničke manifestacije koje bi uključile institucije iz oba entiteta. Dok se u federalnom Sarajevu, uz učešće međunarodnih institucija, obilježava godišnjica atentata, uključujući vraćanje kipa Franje Josipa u Vijećnicu, u istočnom Sarajevu je podigut spomenik Principu. Umjesto poželjnog muliperspektivnog pristupa sjećanju, na simboličkoj ravni na ovaj način ti pristupi ostaju u sukobu, obilježeni uobičajenim inatom i osporavanjem drugačijeg tumačenja istorije. Ovaj put u sjeni manifestacije koja je trebala biti poruka čovječanstvu da se u 21. vijeku, za razliku od brutalnog 20, konačno okrene miru.
Pokazalo se i na ovom primjeru da proteklo vrijeme, u nedostatku konstruktivnog pristupa, nije dovoljan lijek za drugačiji odnos prema nasilnoj prošlosti već je potrebno tragati za novim pogledima i načinima.
Tegobno je podsjećanje da živimo u gradu koji je simbol najmanje dva rata. Iako, nije loše za turizam.
Ista ta, u ratu zapaljena Vijećnica je nakon godina trome rekonstrukcije konačno obnovljena. Doduše, nakon spektakularnog otvaranja opet je privremeno zatvorena, zbog još nekih dorada, pa je to prilika za još jedno spektakularno otvaranje. Spomen ploča, stavljena u ratnom periodu, sa problematičnim sadržajem je zadržana, iako je bilo inicijativa da se zamijeni. Izgleda da nismo spremni drugačije pogledati na taj dio prošlosti i da je još uvijek važno da stoji da su Vijećnicu zapalili Srbi, a ne pripadnici VRS ili nešto slično, politički korektno. Doduše, to su kod nas još uvijek sinonimi. Jednako kao što ABiH znači muslimani/Bošnjaci i HVO Hrvati, pa ljudi ni ne vide problem u tome da na javnim objektima i mjestima stradanja i rušenja stoji kako su „to i to“ napravili konstitutivni BH narodi. Donekle daje nadu činjenica da je bilo polemike i dijaloga oko toga, makar se i nije uspjelo pronaći novo rješenje.
Nedavno su u nekoliko gradova u BiH izvršena hapšenja 15-ak ljudi optuženih da regrutiraju ratnike za Siriju i da sarađuju sa famoznim ISIS-om (Islamska Država u Iraku i Siriji). Po nekim procjenama, oko 300 ljudi iz BiH odlučilo se za odlazak u borbu na područje Bliskog istoka. Jedan od rijetkih zakona koji je u proteklom periodu ipak donijet je zakon kojim se zabranjuje odlazak na strana ratišta, s predviđenom kaznom do 10 godina zatvora. No ne trebaju potencijalni ratnici „klonuti duhom“ jer na strana ratišta će se vjerovatno ići legalno, u ime države: i BiH je putem „Pakta za stabilnost“ uključena u globalnu koaliciju u borbi protiv ISIS-a. Kao, uostalom, i druge zemlje regije.
Kontroverzan je fenomen islamističkih grupa u BiH gdje postoje manje grupe radikala, koje su više pod uticajem stranih centara moći nego lokalne islamske zajednice. Proteklih je godina bilo nekoliko terorističkih napada na povratnike, ali i institucije, od strane pojedinaca u javnosti (ali i u sudskim procesima) prepoznatih kao islamistički radikali. Većina muslimana u BiH ne podržava islamističke vojne formacije koje djeluju na Bliskom Istoku, ali kako ovdje imamo osjetljive međunacionalne i vjerske odnose, takve pojave ljude plaše i podsjećaju na nedavne, domaće ratove.
Svakako je da ratovi koji trenutno traju u Ukrajini i Bliskom istoku odzvanjaju na ovom prostoru na različite načine kod različitih naroda, pa su često korišteni i za predizborne „trikove“. Jer „normalno“ je ovdje da Srbi navijaju za Ruse, Bošnjaci za razne grupe muslimana, a Hrvati su svakako već odavno u NATO-u. Jedino još nije postalo normalno da pružamo ruke „neprijateljima svih boja“. Na to se čeka, a prilike ima. Pa makar kad nas poplavi i „voda dođe do guše“.
Ima i dobrih stvari koje se dešavaju na raznim poljima, kako poslovnim, sportskim. Ima i onih koje doprinose pomirenju. Izdvojio bih neke:
U provedenom istraživanju[1] u BiH, pokazalo da podrška za pomirenje i izgradnju povjerenja postoji širom populacije, te da više od 75 posto ispitanika smatra da bi ozbiljni pokušaji da se izgrade odnosi povjerenja i pomirenje imali uticaj na budućnost BiH.
Srebrenički imam odbio put u Englesku iz solidarnosti sa pravoslavnim sveštenikom koji nije dobio vizu.
Otac mladog huligana u Prijedoru se javno izvinio jer je njegov sin skrnavio lokalnu džamiju.
Ima takvih primjera još i čini se da postoji potreba da se više čuje o dobrim stvarima i našoj boljoj strani. A baš to često nedostaje.
Citirat ću jednu aktivisticu iz Banjaluke:
”Kad jedna takva ljudska priča dospije u javnost, kad se posveti pažnja na ono izvorno dobro u nama, koje još uvijek postoji, onda se svi iznenadimo, prosto u nekoj nevjerici da se tako nešto moglo desiti. A to otvara pitanje, u kakvom onda društvu živimo, kad nas dobrota i ljudskost iznenade”.
Prostora za promjene ima, a najteže je promjeniti sebe. Jer kako kažu: „Kakav narod, takva vlast“.
Adnan Hasanbegović
Hrvatska: Brod bez kormilara
Od članstva Hrvatske u Europskoj uniji prošlo je godinu dana. Imali smo imali prilike vidjeti kako se to odražava na unutarpolitičkom planu (između ostalog i usvajanjem novog Zakona o radu, koji je u potpunosti prilagođen zahtjevima MMF-a, Europske središnje banke i Europske komisije[2]), ali i u nepostojanju bilo kakve smislene vanjske politike. Hrvatska jasnih stavova o bliskoistočnom mirovnom procesu i stanju u Gazi nema (osim ako se kao stav ne računa potvrđivanje stava EU), jednako kao ni o sankcijama Rusiji, u rusko-ukrajinskom konfliktu igrajući aktivnu ulogu promatrača, kao da je rat kroz koji je prošla neka daleka nevezana slučajnost, iz koje nije moguće izvući nikakve pouke, niti predlagati rješenja koja proizlaze iz neposrednog iskustva[3].
A bilo bi važno, pa i zbog podijeljene naklonosti balkanskih država prema različitim stranama u sukobu. Tko bi uopće mogao ponijeti takav zadatak u hrvatskom društvu, za sada je posve neizvjesno. Zatvorenost koju Hrvatska pokazuje prema svojim zapadno-balkanskim susjedima očituje se u tvrdom „pobjedničkom“ narativu koji onemogućuje bilo kakav konstruktivan dijalog kojim bi se, prije svega, na unutarnje političkom planu mogla suočiti s vlastitom ulogom u ratu. Narativ je, međutim, sve teže propitivati, kao da o njemu ovisi sama opstojnost države, i Hrvata uopće.
U nedostatku aktivne državne politike Vlada se prepustila svjetonazorskim sukobima u hrvatskom društvu. Naime, u posljednjih godinu dana, Crkva se u hrvatskom društvu nametnula kao značajna politička snaga. Tko će ju na izborima eventualno predstavljati vidjet ćemo i po „uspjehu“ posljednjeg u nizu referenduma, referenduma o promjeni izbornog zakona. Ukoliko uspije, omogućio bi i ljudima koji se nalaze izvan postojećih stranačkih baza (stranačkih lista) da sudjeluju u kreiranju vlasti, izravno izabrani od građana. To je još jedna od inicijativa konzervativne, i od crkve značajno pomagane udruge „U ime obitelji“. Jedan su referendum već dobili, referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Za takvo određenje braka glasala je većina od građana koji su izašli na referendum. Iako je vlast propustila politički i institucionalno djelovati kako do ovog referenduma uopće ne bi došlo, Hrvatski je sabor 15.7.2014. usvojio Zakon o životnom partnerstvu. Ovim zakonom i LGBT osobe i njihove obitelji stječu pravo na obiteljsku mirovinu, zdravstveno osiguranje preko životnog partnera/ice, pravo i obavezu uzdržavanja partnera/ice, ravnopravnost u području stanovanja i poreznim olakšicama, kao i niz drugih prava koja inače proizlaze iz bračnog odnosa[4].
Referendumska Pandorina kutija donijela nam je i prikupljanje potpisa za „anti-ćirilićni“ referendum[5]. Situacija na području Vukovara počela se zahuktavati godinu ranije, sa lupanjem latinično-ćirilićnih tabli sa službenih državnih i gradskih institucija. Netom prije saborske rasprave o ovom referedumu, društvenim je mrežama kružio poziv na bojkot trgovina, obrta i roba čiji su vlasnici vukovarski Srbi, sa navedenim adresama tih objekata. Presudnu je riječ imao Ustavni sud, proglasivši referendumsko „anti-ćirilićno“ pitanje neustavnim, dakle referenduma „protiv ćirilice“ neće biti. No, potreban broj potpisa za raspisivanje referenduma je prikupljen[6], što dovoljno govori o preovladavajućem raspoloženju, jednako u gradu, kao i u cijeloj državi. Tu društvenu činjenicu nije moguće riješiti jednostavnom uredbom, kako je to pokušao Ustavni sud, naloživši da gradsko vijeće Vukovara treba propisati u kojim bi se vukovarskim četvrtima ‘dvojezični’ natpisi trebali postaviti, uvažavajući „potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih 20.st., te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara[7]“.
Vukovarskim je stanovnicima, jednako onima hrvatske i srpske nacionalnosti, potrebno puno više od populizma i pukog tepanja vlasti, potrebna im je mogućnost da počnu vidati svoje ratne rane na konstruktivan način. Nijedna vlast do sada za to nije imala dovoljno sluha, niti je izvjesno da će se to u skorijoj budućnosti početi mijenjati.
Silom prilike, zbog poplava koje su ove godine dvaput u nekoliko mjeseci pogodile Hrvatsku, bilo je moguće vidjeti da Hrvatska, sa susjednima BiH i Srbijom dijeli temeljno nefunkcioniranje sustava koji bi ove pojave ublažio, ako ih već nije moguće prevenirati (nasipi se grade na pogrešnim mjestima, kanali se ne održavaju, sustav uzbunjivanja ne funkcionira). Jedina dobra stvar koja je iz ovoga proizašla, p(r)obuđena je solidarnost, koja je pobrisala granice među trima zemljama. One su se ubrzo potom ponovno uspostavile, ali važno je znati da još uvijek u sebi nosimo taj potencijal, da imamo i neko drugo sjećanje, koje gradi, a ne samo ono koje razara.
Ovo potonje je, međutim, puno žilavije. Vidi se to i u međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid, procesu u kojemu nitko ne može pobijediti. Temeljna odrednica ovog procesa, sa hrvatske strane, su pravna tumačenja sukoba koja nastoje izbjeći bilo kakvu vezu s prošlošću. Čovjek ima dojam da se rat pojavljuje i prestaje s određenim datumom, a sud tobože ima odrediti čiji je datum važniji[8].
Koliko se na taj način utvrđene činjenice prihvaćaju ovisi o tome rade li u „našu“ korist. Doček osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića u zagrebačkoj zračnoj luci proizveo je kontroverzu u javnosti budući da se dvoje BH aktivista usudilo, među razdraganom svjetinom, povikati „Ubojice!“ čovjeku koji je dokazano odgovoran za svirepo ubojstvo 116 civila, žena i djece u selu Ahmići, u Bosni i Hercegovini. Mons. Vlado Košić, sisački biskup, značajno lice u crkvenoj hijerarhiji, tom je prilikom ovom „hrvatskom mučeniku“ držao misu, a crkveni vrh ne samo da u tome nije našao ništa problematično, već je podržao svoga biskupa, „izloženog neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost[9]“.
To „pročišćavanje“ utjelovljuje se u, još od Franje Tuđmana zamišljenoj, ideji „pomirbe“ ustaša i partizana (sve dok su svi navedeni Hrvati), pa je tako ove godine u Splitu spomenik podignut IX. bojni HOS-a. Cinično je da je spomenik pripadnicima hrvatskih paravojnih snaga iz Domovinskog rata, koje od ustaških jedinica NDH iz Drugog svjetskog rata ne razlikuje ni slovo u akronimu[10] (niti od te povijesne podudarnosti bježe, pa su se tako i prozvali bojnom Rafaela viteza Bobana, ustaškog zločinca) otkriven na Dan antifašističke borbe, koji je sada označen kao Dan Europe. Koji mjesec kasnije splitsko gradsko vijeće odbilo je dodijeliti ulicu Prvom splitskom partizanskom odredu, kao spomen na 21 Splićanina ubijena nakon što su upali u talijansko-ustašku zasjedu, 1941. godine.
Nakon ovakve godine, dojam je da Hrvatska, izgubljena u svojim povijesnim putešestvijama, zatvorena u svoje unutarnje sukobe, zapravo nema niti jasnog cilja, niti ideje o budućnosti kojoj stremi. Zato možda i nije toliko neobično što se, u jeku novoga rata međunarodnih razmjera, uključila u „široku međunarodnu kolaciju“ za borbu protiv Islamske države, ni ne obavijestivši pritom svoje građane. Odluku smo doznali od američkog State Departmenta. Koje su posljedice ovoga čina, tek ostaje da se vidi.
Davorka Turk
Kosovo: Komentar iz Mitrovice
Trenutna politička situacija guši ovu zemlju. Izbori su održani u junu, a vlast još[11] nije formirana. Pobednička stranka na izborima nije uspela da sakupi potrebnu većinu u parlamentu, dok su, sa druge strane, opozicione stranke formirale najveću parlamentarnu grupu, želeći moć, po svaku cenu. A političke partije igraju se strpljenjem naroda i ne zna se ko šta radi! Fokusiraćemo se na neke od događaja, koji se mogu oceniti kao najvažniji u zemlji.
Sloboda kretanja. Skoro da ne postoji razlika u odnosu na prethodnu godinu! Ili u odnosu na prethodne dve godine. Fokus je ostao skoro isti… glavni most na reci Ibar. U jednom trenutku transformisana je barikada na ovom mostu u jedinstven “Park mira”. Ovakav park se ne može pronaći nigde na svetu. Barikade ili Park mira, put i glavni most su i dalje blokirani za vozila, koje policija treba “da obezbedi”.
Ovaj jedinstven park izazvao je mnogo nezadovoljstva kod Albanaca sa Kosova, pa su čak i organizovani protesti u blizini glavnog mosta. Posle intervencije policije, demonstranti su se umirili.
Nakon Parka mira, počele su da se postavljaju i ulice, koje takođe na neki način blokiraju slobodan prolaz građana. Imena ulica su jako simbolična: Trg “Car Lazara”, Trg “OVK”, Trg “Adem Jašari” i tako dalje.
Ipak, svi ovakvi trgovi i ovakav Park mira, ne mogu da zaustave slobodu kretanja za pešake. Mitrovčani mogu preći slobodno sa jedne strane grada na drugu stranu. I upravo se desilo da vidim kosovske Albance da odlaze u severni deo grada (čak i “samo” na kafu ili u kupovinu), ali i Srbi sa Kosova se pojavljuju u južnom delu grada (kafa, kupovina, dokumenta itd).
To dokazuje da smo naučili da živimo jedni bez drugih, ali smo naviknuti da radimo jedni sa drugima (u smislu Srbi – Albanci sa Kosova). Uglavnom, vesti su negativne, ali gledano sa pozitivnije strane, dva kulturna događaja jako dobro su primljena kod građana. Umetnica, fotografkinja, (rođena na Kosovu, albanske nacionalnosti), koja živi i radi u Švajcarskoj, organizovala je samostalnu izložbu u svom dvorištu, u naselju Brdjani, u delu Severne Mitrovice. Nesumnjivo, ova izložba, nazvana “Boginja”, okupila je ljubitelje umetnosti iz različitih zajednica. Ono što je vredno i treba pozdraviti je inicijativa, što je retkost.
Još jedan događaj trebalo bi da bude mesto susreta 6. oktobra. U Kulturnom centru u Mitrovici (koji se nalazi u blizini glavnog mosta) biće održan festival filmova, nagrađivanih na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Radi se o “Bridge Film Fest”-u, koji je organizovan po prvi put u Mitrovici, a jedna od glavnih karakteristika ovog događaja je da su ga organizovale žene. Takođe, to je retka inicijativa koja prevazilazi razlike u zajednici.
Mediji. U razvijenim zemljama, ljudi veruju državnim institucijama. U zemljama “u tranziciji”, većina ljudi veruje medijima. Mediji imaju svoje mesto u svakoj kući na Kosovu. Ljudi im veruju bez obzira da li su informacije tačne. Postoji četiri-pet nacionalnih televizija, javni televizijski program sa 4 kanala (uključujući i poseban kanal na srpskom jeziku), kao i stotine kanala na kablovskim mrežama. Osim televizije, tu su i novine, nekoliko radio stanica, koji ostaju u senci televizija. Tu su i različiti portali na internetu, koji imaju tendenciju da brzo šire vesti, bez principa provere, verifikacije, što je obavezno u novinarskom etičkom kodeksu. Dakle, više se veruje medijima nego državnim institucijama.
Odnosi između zajednica. U tom smislu, skoro da nije bilo velikih promena u poslednje dve godine. Nevladine organizacije imaju programe čiji je cilj poboljšanje odnosa između Albanaca i Srba sa Kosova, kao i drugih manjina koje žive na Kosovu, poput Bošnjaka, Roma, Aškalija, Turaka, Egipćana, itd… Programi NVO su atraktivni za društveno približavanje jednih drugima, u etničkom, rasnom ili vjerskom smislu. Međutim, nije dovoljno da na tome rade samo NVO,to bi morale da omoguće i institucije, koje, navodno, rade u tom pravcu, ali rezultati još uvek nisu vidljivi.
Prošle godine najviše se govorilo o buci koju stvaraju verske institucije. Takođe se dosta pričalo i o ljudima koji idu da se bore na Bliskom istoku. Pretpostavka je da su stotine ljudi sa Kosova angažovane u ratovima, u takozvanoj grupi “ISIS”. Međutim, ovi problemi nisu uticali mnogo na pogoršavanje odnosa između različitih zajednica.
Sport. Ova godine se može smatrati kao najuspješnija godina na sportskim takmičenjima. Posle mnogo pokušaja, FIFA je dozvolila da se igraju međunarodne prijateljske utakmice (osim sa balkanskim državama). Kada govorimo o fudbalu, Liga Kosova će izgleda dobiti sudiju, Srbina sa Kosova, koji je u procesu sertifikacije kao glavni sudija, a sudiće u Super ligi Kosova. Rukometna reprezentacija je međunarodno priznata, sa punim pravima. Po prvi put titulu šampiona brani devojka sa Kosova, svetska šampionka u džudou Majlinda Keljmendi (-52kg kategorija), koja se takmiči sa nepotpunim pravima u džudo asocijaciji.
Lulzim Hakaj
Makedonija: Izvinite, ništa novo
Spisak svega što se dešavalo u Makedoniji u proteklih nekoliko mjeseci je dugačak i opsežan. Mogao bi se steći pogrešan dojam da se radi o veoma živom društvu u pokretu. Ali prije se radi o onoj dobroj staroj francuskoj izreci: “Što se više stvari mijenjaju tim više ostaju iste.” Imali smo, na primjer, izbore, redovne predsjedničke i prijevremene parlamentarne. Rezultat: imamo istog predsjednika i gotovo identičnu vladu, samo što su sad moćniji, sa više mjesta u parlamentu (tj. vlada, predsjednik je kao i do sad ostao uglavnom nevidljiv).
Iz razvoja događaja postalo je jasno da vladajuća koalicija ima puno povjerenje da će u slučaju prijevremenih izbora izvojevati pobjedu i učvrstiti svoj položaj. Štaviše, time će dobiti dvije dodatne godine vlasti. Izmislili su prilično jadan izgovor za sazivanje prijevremenih izbora. DUI, albanska stranka na vlasti, je u koaliciji sa VMRO-DPMNE zatražila tzv. “konsenzusnog predsjednika”. U slučaju neprihvatanja prijedloga “zaprijetili” su sazivanjem prijevremenih izbora. Prijedlog je odbijen. Na parlamentu je pokrenuta inicijativa za prijevremene izbore.
NVO-i koji su posmatrali izbore izvijestili su o brojnim neregularnostima prije/tokom/i nakon perioda predizborne kampanje, kao i tokom dana glasanja: pritisci, ucjene, državne institucije u službi vladajućih stranaka, fantomski birači, skandali o korupciji, kupovina glasova, itd. Prljavi posao je uglavnom odrađen mjesecima unaprijed s talasima pojačanog intenziteta između krugova glasanja.
Gjorgje Ivanov dobio je najviše glasova za predsjednika. VMRO DPMNE osvojile su gotovo apsolutnu većinu u parlamentu. DUI je pobijedio u tzv. albanskom bloku. Nakon toga je opozicija izašla sa optužbama za izbornu prevaru i odbila svoja mjesta u Parlamentu. Svi osim DPA, albanske opozicione stranke koja je osvojila samo 7 mjesta, ali je ostala u parlamentu. Uprkos tome, predsjedavajući parlamenta je izjavio da “Rad parlamenta ne smije se zaustavljati.” Od tada je parlament, najčešće ubrzanom procedurom bez javne debate i bez opozicije u parlamentu, usvojio i izmijenio mnoštvo zakona, radeći svakodnevno. Ponekad je to bilo previše za upratiti. Nakon tuče koja je izbila između albanskih parlamentarnih zastupnika iz DUI i DPA u sred parlamenta, DPA stranka je također zaprijetila da će napustiti parlament. Na koncu je ipak ostala, kao ukras, kako bi se pokazalo da ipak postoji neka opozicija.
U ovakvoj konstelaciji vlada je čak predložila izmjene Ustava. Među prijedlozima koji se tiču fiskalnih pravila, budžetskog deficita, javnog duga i sudstva našao se i prijedlog da se brak i vanbračna zajednica definiraju strogo kao zajednica muškarca i žene. Ovo nije prvi put da se pojavio takav prijedlog. Ali prvi put su na snazi “odgovarajući” uslovi da se takav prijedlog usvoji. Vlada je već ustalila praksu miješanja u intimne odnose i promoviranja homofobnih vrijednosti. Prošle godine su jeku protesta feminističkih pokreta usvojili izmjene Zakona o pobačaju kojima se ograničavaju prava žena. Ove godine smo usljed izmijenjenih odredbi došli u situaciju da žene sa mrtvim plodom u materici ne mogu obaviti pobačaj prije isteka zakonskog roka od “tri dana” nakon savjetovanja s ljekarom.
Predložene su i izmjene Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju. Vlada skraćenom procedurom želi izmijeniti dijelove zakona koji se tiču prava na štrajk. Uz prethodne konsultacije sa načelnikom ili ministrom obrazovanja (u zavisnosti od toga da li se radi o osnovnom ili srednjem obrazovanju) izmjene zakona bi omogućile direktorima škola da “privremeno” zaposle nastavnike koji bi zamijenili one koji štrajkuju. Vladi se žurilo da usvoji ove izmjene prije najavljenog generalnog štrajka koji je trebao početi 29. septembra. Niske plate, proces vanjske provjere znanja kojim se nastoji provjeravati/kontrolirati/kažnjavati/nagrađivati nastavnike, loši uslovi rada, našli su se među mnoštvom razloga za štrajk. Nastavnici iz sindikata stavljeni su pod veliki pritisak. Ministar obrazovanja najavio je da u slučaju štrajka, roditelji koji svojoj djeci ne budu dozvolili da idu u školu bit će kažnjeni novčanim iznosom od 2000 eura. U posljednjem trenutku štrajk je otkazan, a nastavnički sindikat i ministarstvo obrazovanja trebaju riješiti probleme putem “socijalnog dijaloga”. Mogućnost štrajka također je ograničena i u drugim područjima.
Što se tiče među-etničkih odnosa, uglavnom između Makedonaca i Albanaca, živimo u stanju stalne krize i tenzija uz povremene erupcije. U zavisnosti od stranačkih interesa stranački zvaničnici čas podgrijavaju čas smiruju tenzije. Političari očijukaju sa nacionalizmom, posebno tokom predizborne kampanje. Svjedoci smo tuča na autobusima, nasilnih demonstracija, porasta straha i nesigurnosti po pitanju “drugog”. U maju je u skopskoj općini Gjorce Petrov jedan mladi Albanac počinio ubistvo jednog mladog Makedonca. Povod je bio banalan, radilo se o ukradenom biciklu. Ubistvo kao takvo nije bilo u fokusu, već etnička pripadnost žrtve i počinitelja; kao što je često slučaj, crna hronika se primarno tumači iz etničke perspektive. Podignute su tenzije, došlo je do nasilnih demonstracija u kojima su uništavane albanske radnje u općini Gjorce Petrov. Obje strane su se mobilizirale. Međutim, spriječen je sukob među njima.
Krajem juna donesena je presuda u predmetu ‘Monstrum’[12] (o ubistvu na Smilkovskom jezeru iz 2012.). Šest od sedam osoba osuđenih za ubistvo dobilo je doživotnu kaznu zatvora. Medijsko izvještavanje (na albanskom i makedonskom) bili je podvojena, a javna percepcija predmeta relativno se razlikovala. Prevladavajuće uvjerenje s albanske strane(/a) bilo je da je doživotna kazna pretjerana. Ljudi su imali zamjerke po pitanju načina vođenja policijske istrage i sudskog postupka. Došlo je do masovnih protesta u Skopju koji su trajali sedmicama i proširili se i na druge gradove u Makedoniji. Mnogi učesnici protesta (svi Albanci) uhapšeni su i osuđeni na tri godine zatvora. Time je samo učvršćen sveukupni položaj žrtve koji Albanci uglavnom osjećaju i promoviraju. Poređeni su sa protestima u općini Gjorce Petrov. Naglašavana je percepcija duplog standarda u određivanju kazni na osnovu etničke pripadnosti.
U međuvremenu, dok su Škoti glasali na referendumu odlučujući o tome da li ostati ili napustiti Ujedinjeno Kraljevstvo, grupa Albanaca koji vjeruju da je nezavisnost jedini način da Albanci ostvare sva svoje prava proglasila je “Republiku Iliridu”. Ova ideja ne uživa rasprostranjenu podršku među albancima. Prva stvar koja mi je pala na pamet kad sam pročitala tu vijest bila je jedna scena iz Malog princa gdje on odlazi na jedan od asteroida i upoznaje jedinog čovjeka koji tu živi: usamljenog kralja koji ima apsolutnu moć nad svim.
‘Skopje 2014’ nastavlja je izgrađivati punom parom. Kipovi se redovno pojavljuju tokom noći ili u ranu zoru. Prošle godine je kip Cara Dušana, srednjovjekovnog srpskog vladara, tajno postavljena na jednom od mostova. Ovaj čin dočekan je revoltom jer se srpski carevi u albanskom diskursu shvataju kao arhetipski neprijatelji i okupatori. Bilo je pokušaja da se kip obori maljem. Bilo je navoda da su čak i parlamentarni zastupnici iz stranke DUI bili dio mase. Stranka DUI odbila je dati izričit odgovor novinarima o tome da li su te informacije tačne. Srpska zajednica uvrijeđena je postupanjem prema srpskim kipovima iako ih je tako malo. Kip su neko vrijeme čuvali specijalci. Javnost nikad nije saznala koja je institucija naručila, platila i postavila sporni kip. Igralo se ping-ponga, a ni Općina Centar, ni Grad Skopje, ni Ministarstvo Kulture nisu preuzeli odgovornost. Ove godine se na Dan nezavisnosti Makedonije pojavilo pet novih kipova. Sasvim je netransparentno koliko su koštali i ko ih je platio. Navodno su dva “velikodušne donacije” kipara koji je izradio ‘Ratnika na konju’, a ostale su donirali NVO-i za koje je javnost po prvi put čula.
Sudstvo, mediji, parlament, svi su pod kontrolom vlade. Ko god se usudi progovoriti protiv vlade bude tužen za klevetu. Šef tajne službe je posebno vičan u tome. Upravo je dobio spor protiv “Fokusa”, jednog kritičkog medija. Ova “velikodušna duša” će donirati sredstva sirotištu. Premijer je pokrenuo tužbu za klevetu protiv vođe opozicije navodeći na sudu da je pretrpio “emotivnu bol” jer mu je ugled doveden u pitanje. Navodna kleveta se ticala konferencije za štampu na kojoj je vođa opozicije optužio premijera da je primio mito u iznosu od 1.5 miliona eura kao primjer korupcije. Opozicija je pokrenula tužbu i iznijela dokaze (audio snimak i drugu dokumentaciju), ali javni tužilac je odbacio većinu dokaza, kao i mogućnost da se glavni svjedok obrati sudu. Naveo je kako nema pravnog osnova za pokretanje istrage u tom slučaju jer je od tada prošlo deset godina.
U međuvremenu, plate su najniže u cijeloj regiji; mnogi ljudi napuštaju zemlju; oni koji ostanu smišljaju načine kako otići… Ne mogu vam navesti tačne brojke, čak ni približne. Nismo imali popis stanovništva od 2002.!
Albulena Karaga
Srbija: … a leta kao da nije ni bilo
Ne umanjujući značaj dijaloga i pregovora između Srbije i Kosova, koji su vođeni u Briselu, i koji su dali neke rezultate u svakodnevnom životu ljudi na Kosovu, građanima Srbije nedostaje objašnjenje tačnog određenja ka čemu se ide, koji su ciljevi, čemu ti pregovori uopšte služe, i šta se njima želi postići. Ujedno, to su informacije koje nedostaju uopšte u spoljnoj politici Srbije prema zemljama u susedstvu. Recimo, ako sa jedne strane, prva zvanična poseta premijera Aleksandra Vučića BiH bude zvaničnom Sarajevu, a ne Banja Luci, to se može tumačiti i kao poruka vlastima Republike Srpske, a naglašavanje da se ide kao “prijatelj” simbolično označava promenu retorike i viđenja odnosa unutar BiH entiteta. Opet, sa druge strane, poruka nije sasvim jasna, naročito što joj slede mnogobrojni susreti sa rukovodstvom RS, i izjave koje se tom prilikom prenose:”Ne doživljavam BiH kao zemlju u kojoj će RS trajno ostati, i svidjelo se to nekom ili ne, to je bazično osjećanje građana RS-a”, izjavio je prilikom jednog susreta sa Vučićem Milorad Dodik. U svetlu pozicije “ma, ko nas zavadi?”, mogu se gledati i odnosi sa Hrvatskom, gde bi se sve što je bilo loše u bliskoj prošlosti rado gurnulo pod tepih, sa stremljenjem ka zajedničkoj budućnosti u EU, dok i sa jedne i sa druge strane građani imaju veliku potrebu da pronađu svoje nestale, vide okrivljene za zločine koji su pravljeni, povrate imovinu i nađu kakvo-takvo obrazloženje čemu je sva ta patnja trebalo da služi.
Strategija vlasti u Srbiji je da se ni o čemu ne odredi tačno i jasno, kako bi sebi ostavila manevarski prostor za promene, ukoliko se to od nje zahteva. Namerno ili slučajno, dolaze potpuno različite izjave predsednika i premijera, pa i ministara u istoj vladi. Valjda “tamo negde” za čije uši i pričaju i ne mare mnogo, ali “za ovde” se govori o stvarima koje bukvalno život znače: tako ministarka saobraćaja (ex ministarka energetike) kaže u septembru da Srbiji preti energetska kriza na zimu. Srbija je gotovo deset godina bila pod sankcijama i svi se još uvek dobro sećaju kako to izgleda: restrikcije struje, život između dva isključenja, kupovina benzina na ulici, u plastičnim flašama od dva litra, kupovina uglja na kofu, seča drveća iz parkova… Posle nje se oglasio ministar energetike (ex ministar saobraćaja) koji to demantuje i ustvrdi da “nisu u planu restrikcije struje, ali štedite.” I to je samo jedan od primera. Ne ulazeći u unutrašnja ustrojstva i odnose političkih stranaka, sve što od zvaničnika dolazi stvara još veću konfuziju kod građana, i inače uplašenih od svakog novog dana koji nosi i nove probleme. Preporuka za štednju je cinična, jer je struja toliko skupa da je svi u Srbiji štede, a isključenja onih koji ne plaćaju rigidna. Tako je krajem septembra ceo grad Niš ostao bez ulične rasvete, zbog duga za struju.
Svemu ovome prethodile su razarajuće poplave tokom maja i septembra, koje su napravile ogromnu štetu i odnele brojne ljudske živote (zvanično 25 stradalih u Srbiji, 4 se vode kao nestali)[13]. Poplave su zahvatile ne samo Srbiju, već i Hrvatsku i BiH, pa su na neki način suprotstavljanja zajedničkoj nevolji, povezala i ujedinila ljude, koji su nesebično i ne mareći za podele, koje inače postoje, pomagali jedni drugima, slali pomoć, solidarisali se i činili sve da se štete i spreče i saniraju. Po prvi put posle ratova na prostoru bivše Jugoslavije osetio se duh zajedništva i solidarnosti, i iskrene želje da se spasu ljudi i imovina, od vode koja nadire, ma gde to bilo. Na nekoliko dana, granice i podele nisu postojale, i kada se voda povukla, ostale su pukotine na zidovima razdora, zidanim decenijama unazad.
Siromaštvo, život na ivici egzistencije, ili najčešće ispod nje, takođe je kohezioni faktor među ljudima, jer se povezuju po zajedničkoj muci. U Srbiji teška ekonomska situacija, prezaduženost, nedovoljno razvijena privreda, nespremna da odgovori na zahteve multikorporativnog svetskog tržišta, u ljudima stvara osećaj zajedništva da smo svi u istoj muci, i da nečije zlo danas može da bude moje koliko sutra. Tako su sve češće akcije pomoći pojedincima, bilo da se radi o deci kojoj je potrebno skupo lečenje u inostranstvu, ljudima koji su ostali bez imovine, onima koje je zadesila neka teška nesreća… Iako su neke ranije akcije poljuljale poverenje građana u institucije, i pojedince, ipak postoji želja da se drugima pomogne, i da se pokaže i saosećanje i solidarnost. Tu ulogu može da ima i osećaj krivice, jer se godinama unazad celokupno društvo, ali i pojedinci u njemu, osećaju kao krivci za mnoga zla, a u gotovo svakom čoveku postoji istinska potreba da čini dobro i da bude prepoznat u zajednici po tome, da na taj način bude prihvaćen i potvrđen.
Sa željom da se pokaže stav ili pošalje poruka, pojavile su se male, ali značajne građanske akcije kojima se vrši pritisak na vlasti da nešto urade, što ne čine dovoljno brzo ili temeljno. Nažalost, uglavnom se radi o deci koja su tragično stradala pod nerazjašnjenim okolnostima (slučajevi Tijane Jurić i Luke Jovanovića), ali nije nezapažen ni protest povodom namere vlasti i Srpske pravoslavne crkve da urnu naučnika Nikole Tesle premeste iz muzeja u hram Svetog Save. Iako je vlast, usled pritiska javnosti, odložila sprovođenje te ideje u delo, čini se da će se, opet zbog javnosti, od nje i odustati. Hrabri sama činjenica da je takvih protesta i akcija sve više, i da se oni šire na sve sfere društvenog života, dok su u ranijem periodu bili bazirani isključivo na socio-ekonomskim pravima, kada su štrajkovali radnici, poljoprivrednici, malinari…
Celokupna atmosfera, sa jedne strane vlast koja želi da se priključi evropskim trendovima i pokaže EU da je Srbija demokratska zemlja, i glasni građani koji zahtevaju poštovanje prava manjina, dovela je i do održavanja prve Parade ponosa koja je protekla bez većih incidenata. Vlast, sa jedne strane, tvrdi da ih uopšte nije ni bilo, dok sa druge strane, veče pre su protestvovale, predvođene Srpskom pravoslavnom crkvom, razne ultradesničarske grupe, dok je samog dana održavanja parade centar Beograda bio blokiran, a na ulicama su hiljade policajaca čuvali bezbednost nešto više od hiljadu demonstranata. Svakako, poslata je važna poruka, Parada je održana, a na odgovornima i na strani vlasti i na strani organizatora je da do sledećeg okupljanja rade na onome što nisu u deceniju i više dugom pokušaju da se parada održi: objašnjenju građanima šta ona predstavlja, zašto je ona značajna i zašto poštovanje prava jedne od manjina ne ugrožava ni jednu od većina u Srbiji.
U svemu što se događa, veliku ulogu bi, po svojoj definiciji, morali da imaju i mediji, čija bi i odgovornost morala da bude srazmerna ulozi koju u društvu imaju. No, mediji su tabloidizovani, do te mere da im više niko ne veruje, ili im se sve veruje, što je nonsens, ali kada jednom osobu provuku kroz senzacionalističke naslove, ma koliko oni bili netačni, ta osoba gubi svoj teškom mukom i radom sticani kredibilitet. Istraživačko novinarstvo se svelo na jednu emisiju – “Insajder”, čija autorka Brankica Stanković godinama živi sa jakim policijskim obezbeđenjem, jer joj je ugrožena bezbednost. Pa i ta jedna emisija, stvarana u takvim uslovima – koliko zaista može da bude slobodan i nezavisan novinar koji živi sa policijskom pratnjom? – u novim poslovno-političkim okolnostima je stalno pod znakom pitanja koliko će se još dugo emitovati. Gotovo sve autorske emisije, koje se bave politikom su, sa različitim opravdanjima, skinute sa programa. Vlast na razne načine: kaznama (“Danas”, jedini nezavisan dnevni list, kažnjen je visokom novčanom kaznom, zbog prekršaja člana Zakona o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, koji je, u međuvremenu, ukinut), uređivačkom politikom (“Problem” emisija Studija B), ili nerazjašnjenim okolnostima opravdanim interesom kapitala (“Utisak nedelje” Olje Bećković) guši svaku kritiku. Iako je to, u doba interneta, sve teže, jer postoje brojni načini prenošenja informacija i stavova preko društvenih mreža, ipak klasično medijsko informisanje u Srbiji i dalje ima najveću publiku. A toj publici su ostavljene sapunica-serije, muzički i rijaliti šou programi, bez ikakvog ozbiljnijeg sadržaja, ni u društvenom, ni u političkom smislu. No, čini se da u svetlu nove međunarodne uloge koju Srbija preuzima (Zapad na Istoku, Istok na Zapadu, bez odrednice i jasnog smera kuda se želi ići i šta sve to znači) to nikoga ozbiljnije ne zanima: OEBS je reagovao zbog dirigovanog obaranja nekih internet portala (“Peščanik”), a premijer je tražio izvinjenje OEBS-a.
Ispred nas je duga zima, posle leta kojeg nije ni bilo. (Ovo nije meteorološki izveštaj. To je metafora o životu u Srbiji, poslednjih 25 godina.)
Katarina Milićević
U vreme kada je ovaj Godišnji izveštaj već bio u pripremi za štampu, 14. oktobra 2014. na stadionu u Beogradu prekinuta je, nakon niza incidenata i nasilja (koje je teško i pobrojati, a naročito odrediti hronološki tok) fudbalska utakmica između reprezentacija Srbije i Albanije. Nemoguće je analizirati šta se sve dešavalo pre, za vreme i posle same utakmice, a izbeći ulazak u koloplet svakog nasilja: od “ko je prvi počeo” do “…a kad su oni nama”.
Za nekoliko trenutaka pokazalo se koliko je nepostojan mir u regionu. Od stadiona, danima, nasilje se širilo dalje: paljene su kuće i automobili Srba na Kosovu, a pekare i lokali čiji su vlasnici Albanci u Vojvodini. Mediji su preneli da je nasilja bilo i na jugu Srbije, u Makedoniji, Grčkoj, Crnoj Gori… Vlasti i državne institucije (i u Srbiji, i u Albaniji, i na Kosovu) nisu učinile ništa da se incidenti spreče, reagovali su prekasno, osuđivali posledice, a ne uzroke, i svojim neprimerenim izjavama samo pogoršavali situaciju. Pomeren je ranije najavljen dolazak albanskog premijera Edija Rame Beogradu.
Sve što se dešavalo prethodnih dana samo je (još jednom) ogolilo koliko je tenzija, nakupljene mržnje i nasilja prisutno, i da je potrebna samo mala varnica da izbije požar. Koji se teško gasi, i širi velikom brzinom. Nesumnjivo je da se odmah, ne nekad u budućnosti, mora raditi na procesima pomirenja i smanjivanju mržnje u regionu, i da u te procese moraju da budu uključeni svi, te da svi – od roditelja, do predsednika i premijera, moraju da ponesu svoj deo odgovornosti.
[1] studija Sveučilišta u Edinburgu i CEIR-a
[2] Novim se ZOR-om legaliziraju već postojeće promjene u radnim odnosima – fleksibilizacija radnih odnosa (rad na određeno vrijeme, nepuno radno vrijeme, agencijski rad), fleksibilizacija radnog vremena (određuje se prema potrebama poslodavca), olakšava se otkazivanje (skraćivanje otkaznih rokova, smanjenje otpremnina), otežava sindikalno organiziranje, ograničava pravo na štrajk, i legalizira mogućnost otkaza po povratku sa porodiljnog dopusta.
[3] Pobrojani su nedostaci doveli i do situacije da se hrvatsko oružje, otkrili su nam međunarodni mediji, našlo i u rukama članova ISIS-a, ali i suprotstavljenih im iračkih Kurda. (http://www.novossti.com/2014/08/hrvatska-puska-s-obje-strane-bliskoistocnog-fronta/)
[4] http://www.lupiga.com/vijesti/le-zbor-video-sve-obitelji-su-napokon-jednake-i-pred-zakonom
[5] Neformalna skupina građana, „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ referendumskim je pitanjem tražio da se postotak manjinskog stanovništva koji bi omogućio važenje ustavnog Zakona o nacionalnim manjinama (kojim im se garantira upotreba jezika i pisma) na nekom području poveća na 50%, umjesto dosada važećih 30%. Takvom odredbom ovaj bi se Zakon i praktično ukinuo.
[6] Prikupljeno je gotovo 600 000 potpisa http://www.index.hr/vijesti/clanak/prikupljen-dovoljan-broj-potpisa-za-referendum-o-cirilici/757838.aspx
[8] http://justiceinconflict.org/2014/04/01/a-futile-endeavour-croatia-v-serbia-at-the-icj/
[9] http://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/aktualnosti/priopcenje-s-dvadeset-i-prve-sjednice-biskupa-zagrebacke-crkvene-pokrajine#.U7VDy2rAm71.twitter
[10] Hrvatske oružane snage – ime za vojne snage NDH, Hrvatske obrambene snage – organizirane paravojne jedinice u Domovinskom ratu
[11] početak oktobra, vreme kad je pisan tekst
[12]U aprilu 2012. četiri mlade makedonske osobe (17-21 godina starosti) i 45-godišnji ribar ubijeni su na Smilovskom jezeru u predgrađu Skopja. Masakr se dogodio noć uoči Velikog petka, tri dana prije pravoslavnog Božića. U maju je policija senzacionalistički uhapsila 20 osoba pred kamerama; nakon čega je ministar unutrašnjih poslova na konferenciji za štampu izjavio kako su počinitelji uhvaćeni.
[13]http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/Politika/1610037/Vu%C4%8Di%C4%87%3A+25+%C5%BErtava+nevremena.html